© Amir Levy/Getty ImagesIzraelski tenk na granici s Gazom
Ostavljen u rasulu nakon napada koji je predvodio Hamas 7. listopada 2023., Izrael je bio uzdrman do srži po prvi put od svoje uspostave 1948. Palestinska oružana ofenziva iz Gaze urušila je status quo, ne samo za Izraelce, već i za Sjedinjene Države i njihove projekte diljem zapadne Azije.
Prije rata, Hamas, koji je upravljao opkoljenim teritorijem Gaze, promatrao je sporu regionalnu tranziciju, kako unutar Izraela na političkom planu tako i kroz nestanak palestinskog cilja za nacionalno oslobođenje. U rujnu 2023. i izraelski premijer Benjamin Netanyahu i američki predsjednik Joe Biden javno su izrazili svoje namjere da preoblikuju regiju. Cilj Washingtona bio je formulirati sporazum o normalizaciji između Izraela i Saudijske Arabije koji bi olakšao pokretanje ekonomskog koridora Indija-Bliski istok-Europa.
U međuvremenu, izraelski društveno-politički pejzaž doživljavao je tektonski pomak. Domaće izraelsko pitanje oko planova reforme pravosuđa vlade koju vodi Netanyahu pretvorilo se u duboko polarizirajuću bitku oko toga hoće li Izrael biti religiozna ili sekularna nacija. Usred ovog nemira, sve veće skupine vjersko-nacionalističkih cionista prijetile su da će preuzeti treće najsvetije mjesto u islamskoj vjeri, džamiju al-Aqsa.
Jedva borbena sila sposobna suprotstaviti se modernoj vojsci koja je opremljena najnovijom vojnom tehnologijom, Hamas nikada nije imao šanse za pobjedu vodeći svoju bitku sam, ali je ipak odlučio baciti svoju težinu iza ofenzive. Njegovi primarni ciljevi bili su kazniti Izrael za njegove povrede Svetih mjesta u Jeruzalemu i izvršiti veliku razmjenu zarobljenika; ono što je na kraju posltigao bilo je pokretanje lanca događaja koji će promijeniti tijek povijesti.
'Novi Bliski istok'
Tijekom svog obraćanja Ujedinjenim narodima, još u rujnu 2023., izraelski premijer Benjamin Netanyahu predložio je "Novi Bliski istok" i danas još uvijek govori o postizanju tog cilja.
Nakon 7. listopada 2023. Izraelci su našli svoj izgovor da konačno riješe "pitanje Gaze". Godine 2005. bivši izraelski premijer Ariel Sharon povukao je vojnike IDF-a i ilegalne doseljenike s teritorija, stavljajući ga pod opsadu koja će biti ozbiljno pooštrena 2007. Do 2008.-2009., tadašnji izraelski premijer, Ehud Olmert, pokrenuo je prvi veliki rat protiv tog područja i razvio plan polaganog izgladnjivanja civilnog stanovništva stavljajući ih "na dijetu".
Izraelski rat 2014., pod Netanyahuom, dokazao je da se pitanje Gaze može riješiti samo na jedan od dva načina: dijalogom ili sveobuhvatnim ratom. Čak ni više od 50 dana bombardiranja i kopnene invazije nisu mogli iščupati Hamas iz korijena i natjerati ga na predaju. Do 2020. stručnjaci UN-a proglasili su taj teritorij nenastanjivim.
Usred napada koji je predvodio Hamas 2023., Izraelu je oduzet jedan od temeljnih stupova koji podupiru njegovu cionističku ideologiju, da može zaštititi svoje židovsko stanovništvo bolje od bilo koje druge države.
Iznenada je iluzija o izraelskoj nepobjedivosti izblijedjela i prijetila je srušiti projekciju američke moći. Ako se moć izraelske vojske pokazala uzaludnom i Amerika ga nije mogla spasiti, što bi se dogodilo sa Saudijskom Arabijom ili drugim arapskim nacijama saveznicama SAD-a?
Izrael je stoga, uz punu američku podršku, odlučio pokrenuti kampanju istrebljenja u Gazi. Neće biti pravila, milosti niti stvarnih izgleda za pregovore sve do potpune pobjede.
Iako bi američka vlada na kraju promijenila svoj ton kako bi odražavala mrvicu brige za civilni život, izrazila bi taj osjećaj dok bi nastavila slati oružje kako bi osigurala da se više palestinskih tijela gomila na ulicama Gaze.
Sve do rujna 2024. Iran se činio najjačim akterom u Zapadnoj Aziji. Njegov saveznik Hezbollah pokretao je svakodnevne napade na izraelske vojne položaje zbog čega je oko 100.000 Izraelaca napustilo svoje domove, dok je IDF ostao zaglavljen u Gazi i nastavio je trpjeti gubitke. U međuvremenu, savezničke milicije Teherana u Iraku i jemenski Huti također su napadale Izrael.
Ali ovoj strategiji rata iscrpljivanja teheranske Osovine otpora nedostajalo je mašte, što je Izraelcima i Amerikancima dalo vremena da skuju niz zavjera kako bi demontirali svaku frontu pojedinačno.
Izrael je testirao granice Irana proračunatim ubojstvima viših osoba pripadnika Islamske revolucionarne garde (IRGC). Zatim je odlučila ubiti visokog vojnog dužnosnika Hezbollaha Fouada Shukra u Bejrutu, nakon čega je nekoliko sati kasnije uslijedilo ubojstvo čelnika Hamasa Ismaila Haniyeha u Teheranu.
Odgovor koji je kasnije stigao od Hezbollaha bio je vrlo blag, sračunat na deeskalaciju napetosti, dok je Iran odlučio suzdržati se od uzvratnog udara. Iako je ova strategija bila usmjerena na sprječavanje šireg regionalnog požara, na kraju je poslužila samo kao zeleno svjetlo za Izrael da još više eskalira. Benjamin Netanyahu i ostatak njegovog vodstva odlučili su iskoristiti neodlučnost koja je bila prikazana, dok su vjerovali da su nazvali Iran blefom.
Dana 17. rujna, tisuće miniranih dojavljivača istovremeno je eksplodiralo diljem Libanona, ranjavajući i ubijajući podjednako civile i članove Hezbollaha. To je očito poslužilo kao veliki udarac komunikacijama libanonskih skupina, dok je užasnulo širu javnost u onome što je bivši šef CIA-e Leon Panetta opisao kao terorizam.
Čak i nakon ovog udarca, i dalje se činilo da Hezbollah nije spreman eskalirati u sveopći rat. Međutim, Izraelci još uvijek nisu završili s napadom, te su odlučili pokrenuti kampanju ubojstava koja je ostavila većinu višeg vodstva grupe mrtvom, uključujući glavnog tajnika Seyyeda Hassana Nasrallaha.
Iako izraelska vojska nije uspjela postići mnogo na terenu unutar južnog Libanona, šteta je već bila učinjena i Hezbollah je ostao voditi bitku za koju se nije pripremao, čineći to s neizbježnim rezultatom pat pozicije.
Izraelsko-libanonsko primirje stupilo je na snagu 27. studenog, nakon čega je gotovo odmah uslijedila ofenziva koju je iz sirijske pokrajine Idlib pokrenulo mnoštvo naoružanih skupina koje je predvodio Hayat Tahrir al-Sham (HTS).
Pad vlade Bashara Assada u Damasku sada je doveo do prekida transfera oružja Hezbollahu, dok Izraelci nastavljaju s invazijom i okupacijom sirijske zemlje bez otpora.
Israel Katz, Netanyahuov novoimenovani ministar obrane, ubrzo je nakon toga izjavio:
"Pobijedili smo Hamas, porazili smo Hezbollah, zaslijepili smo obrambene sustave Irana i oštetili proizvodne sustave, srušili smo Assadov režim u Siriji."Previše prerano?
Iako je Izrael uništio Gazu, uklonio visoko vodstvo Hezbollaha i dobio slobodan ulazak u Siriju čak i bez osude nove vlade koju vodi HTS, nije postigao svoju željenu "potpunu pobjedu".
Izraelsko gospodarstvo je ozbiljno oštećeno, njegovo društvo je duboko podijeljeno, a čak su i njegove oružane snage u stanju iscrpljenosti. Bez stalne opskrbe oružjem od svojih saveznika na kolektivnom Zapadu, nema načina da održi svoj trenutni ofenzivni stav. Iako je libanonska fronta stavljena na pauzu, svakodnevna izraelska kršenja primirja i odbijanje povlačenja s juga zemlje ukazuju na to da bi tamo svaki čas mogao ponovno planuti rat.
Uz to, dva javno izrečena cilja rata u Gazi, prema izraelskom vodstvu - povratak otetih izraelskih građana i slamanje Hamasa - nisu ostvarena. Ono što je učinjeno Gazi također je lišilo Izrael njegovog međunarodnog legitimiteta i učinilo ga de facto odmetničkom državom u očima većeg dijela globalne javnosti.
Na Zapadnoj obali, izraelska vlada također nastoji provesti planove za aneksiju velikih dijelova teritorija, u vrijeme kada bjesni međusobni sukob između Palestinske vlasti (PA) kojoj nedostaje legitimitet i lokalnih oružanih pokreta koji su osnovani da se suprotstave svom okupatoru.
U međuvremenu, vlada pod vodstvom Hutija sa sjedištem u glavnom gradu Jemena, Sani, nastavlja se suočavati s Izraelom salvama balističkih projektila i bespilotnih letjelica, koje ne popuštaju kao rezultat izraelskih zračnih napada na jemensku civilnu infrastrukturu. Na iranskom frontu još uvijek postoji prijetnja da bi raketna moć IRGC-a mogla zadati razoran udarac ključnoj infrastrukturi Izraela u slučaju da se protiv njega poduzme bilo kakva izravna akcija.
Sada postoje bezbrojne fronte koje bi se mogle pojaviti protiv Izraela u sukobima. Sudbina Sirije još uvijek je neizvjesna i mogućnost oružanog odgovora uvijek je na vidiku. U susjednom Jordanu također postoje izgledi za nemire koji bi se mogli preliti preko izraelske granice. Kao reakcija na napetosti u džamiji Al-Aqsa i unutar okupirane Zapadne obale koje je izazvala krajnje desna koalicija Benjamina Netanyahua, također postoji potencijal za pobunu koja bi mogla izbiti prilično spontano.
Istina je da je Izrael postigao pobjede koje nadilaze područje mogućnosti o kojima se raspravljalo prije samo nekoliko mjeseci u analitičarskim krugovima, no sve bi se one mogle pokazati pirovim.
Kaos je sada pokrenut u zapadnoj Aziji i daleko od provedbe koraka za stabilizaciju situacije, Izrael teži ekspanzionizmu i prolazi kroz potragu za potpunim redefiniranjem cionističke vizije. Jedna pogreška ili pogrešna procjena mogla bi gurnuti Izrael u egzistencijalnu borbu za opstanak.
Komentar: Pohvalna je pažljiva i dobro promišljena analiza u ovom članku. Za mnogo drugačiji pogled na izraelsku potragu u Siriji, pogledajte:
Sirijska podjela stvara de facto izraelsko-tursku granicu osiguravajući širi bliskoistočni rat