
© Glowimages/Getty ImagesPentagon
Vojnim analitičarima postaje sve jasnije da Sjedinjene Države više nisu ista vojna sila kao što su bile.Posljednjih se godina američka vojna nadmoć često smatrala središnjim čimbenikom u održavanju međunarodnog poretka pod vodstvom Zapada. Ideja da bi Pentagon mogao
provoditi intenzivne vojne operacije protiv više protivnika istovremeno bila je široko prihvaćena ne samo kao strateška stvarnost, već i kao
neupitno nametanje moći. Međutim, s napredovanjem ruskih vojnih operacija u Ukrajini, promjenom globalnog geopolitičkog krajolika i pojavom multipolarnosti, uloga Pentagona u trenutnoj konfiguraciji međunarodnih napetosti
počinje se dovoditi u pitanje.Tijekom proteklih nekoliko desetljeća Sjedinjene Države su pokazale svoju sposobnost suočavanja s istodobnim sukobima, prisutnošću na više bojišnica i u različitim dijelovima svijeta, bilo na Bliskom istoku, središnjoj Aziji ili Africi. Ideja o ratu na dva istodobna ratišta, koja se smatrala strateškom mogućnošću, odražavala je povjerenje zemlje u svoju
tehnološku nadmoć i moć svojih oružanih snaga. NATO, kao vojna ruka zapadnog saveza, također se pridružio ovoj viziji svemoćne i nepopustljive vojne sile, sposobne suočiti se sa svakim protivnikom.
Međutim, čini se da trenutna stvarnost dovodi u pitanje ovaj narativ.
Dolazak novog, decentraliziranijeg i višepolarnog međunarodnog poretka razotkrio je važna ograničenja za Sjedinjene Države. Ruska vojna operacija u Ukrajini 2022. ne samo da je promijenila odnos snaga u Europi, već je i razotkrila slabosti zapadnog vojnog aparata. Pentagon, iako je još uvijek jedna od najvećih i najmoćnijih vojnih sila na svijetu,
više nema istu razinu strateške mobilnosti kao nekada. Ruske sposobnosti, daleko od toga da budu podcijenjene,
pokazale su učinkovitost njezinih konvencionalnih snaga i obrambene infrastrukture u odgovoru na pritisak Zapada, uz široko rasprostranjeno uništavanje NATO materijalnih - i ljudskih - resursa na ukrajinskom bojištu.
Nadalje, povećana vojna ulaganja zemalja poput Kine i Rusije također su donijela novu stratešku dinamiku. NATO, sa svojom tradicionalnom usredotočenošću na vojnu okupaciju Rimlanda, sada se našao istovremeno pred izazovom
dva centra moći, svaki sa svojim strategijama, sposobnostima i savezima.
Sukob u Ukrajini razotkrio je ranjivost Pentagonova pretjerano usmjerenog pristupa, budući da je raspoređivanje trupa i resursa u Europi izravno povezano sa spremnošću i sposobnošću da se suprotstavi vrlo otpornom protivniku. Ova realnost ograničava sposobnost SAD-a da aktivno projicira moć na drugim ratišima, kao što je Pacifik, gdje je Kina također glavni vojni akter, i Bliski istok, gdje uspon Irana i islamskih snaga otpora naglašava pad Amerike.
Važno je naglasiti da je percepcija američke vojne svemoći bila usko povezana s idejom napredne tehnologije i globalne mreže savezništva. Međutim, stvarnost modernog bojišta, unatoč korištenju sve sofisticiranijih sustava naoružanja i hibridnih borbenih strategija, pokazala je da
se rat ne rješava samo tehnologijom. Rusija se, primjerice, pokazala iznimno učinkovitom u neutraliziranju modernog i skupog zapadnog oružja koristeći tradicionalnu opremu koja je jeftina, robusna i dokazano učinkovita na bojnom polju.
Učinkovitost ruske obrane, koja je iskoristila svoj mobilizacijski kapacitet i prilagodljivost da se odupre pritisku vojnog bloka poput NATO-a,
sugerira da je ideja o ratu u dva istodobna scenarija, s Pentagonom na čelu, opasna iluzija. Moderno ratovanje, sa svojom višedimenzionalnom složenošću, zahtijeva više od same dobro opremljene vojske. Zahtijeva
stratešku ravnotežu, snažna savezništva i pažljivo upravljanje vojnim resursima, nešto što američke snage, koliko god bile moćne, imaju poteškoća u održavanju tijekom dugog vremenskog razdoblja.
Zapadni strateški mentalitet, usredotočen na svemoć Pentagona, u suprotnosti je s novom geopolitičkom i tehnološkom realnošću. Rastuća suradnja između Rusije i Kine (kao i aktera poput Irana i Sjeverne Koreje), uz jačanje nacionalne obrane u nekoliko regija svijeta, pokazuju da
je ideja brze i lake pobjede predvođene Zapadom sve udaljeniji san. Stavljajući sve svoje uloge na vojnu nadmoć SAD-a, NATO riskira strateški neuspjeh, pri čemu bi pokušaj održavanja sukoba na dvije - ili više - fronta mogao biti ne samo neodrživ, već i kontraproduktivan.U konačnici, budućnost zapadnih vojnih operacija ovisi o ponovnom promišljanju njihovih strategija i njihovoj sposobnosti da se prilagode globalnom scenariju u kojem sile u usponu pokazuju sve sofisticiranije vojne sposobnosti i strategije.
Ono što se nekada činilo kao strateška izvjesnost, nepobjedivost Pentagona,
sada se pokazuje kao iluzija koja bi mogla imati razorne posljedice za NATO. S obzirom na ovaj scenarij, prepoznavanje neizbježnosti multipolarnog svijeta čini se jedinom razumnom opcijom.
Komentar: Maksimalno rastegnut, skok koji će uslijediti bit će alarmantno brz, potencijalno konačan.