EXPO 2027 BEOGRAD
Taj hrvatski medij piše da uprkos imenu, to nije ona velika Svjetska izložba, "Exposition universelle", koja je Parizu podarila Ajfelov toranj, San Francisku Palatu lijepih umjetnosti, Briselu Atomium, a Rimu, iako neodržana, čarobni EUR.
"Prava" svjetska izložba organizuje se svakih pet godina, a ovogodišnja će u japansku Osaku privući 28 miliona posjetitelja.
Beogradu je pripao "mali Expo", specijalizovana tematska izložba koja pada između dvije svjetske.
Koliko god se Vučić u svojim pompozno-patetičnim nastupima trudio beogradski Expo prikazati kao najveći događaj na planetu u 2027, stvarnost ne potvrđuje te megalomanske tvrdnje.
Veličinu i značaj specijaliziranih izložbi malog Expoa možda najbolje oslikava činjenica da je čak tri puta održana u bugarskom Plovdivu: 1981., 1985. i 1991. Za razliku od prave svjetske izložbe koja traje pola godine, nema prostornog ograničenja, a zemlje učesnice mogu same graditi svoje paviljone, vremenski je ograničena na tri mjeseca, površinom na 25 hektara, a sve izložbene prostore osigurava domaćin. Kad se uporedi, ovogodišnji pravi Expo u Osaki prostiraće se na 155 hektara, a sljedeći, u saudijskom Rijadu 2030, na 600.
Specijalizovane izložbe uvijek su tematske.
Jutarnji list pieš da su Srbi planirali beogradsku posvetiti onome za što vjeruju da rade najbolje na svijetu: sportu i muzici.
Beogradska čaršija, lokalna varijanta špice, posprdno je naziva "Expo s AliExpressa" jer "nije onaj pravi". Pravi ili ne, okrenuće veliki novac: službena cijena održavanja izložbe, prema navodima njenog sekretarijata, iznosi 1,29 milijardi eura.
Za taj iznos mogla bi se napraviti čak tri Pelješka mosta ili stotinjak kilometara autoputa, koje se u Srbiji ubrzano grade čak i ondje gdje po klasičnim parametrima nema ni saobraćajnog ni ekonomskog opravdanja.
No režim tako pokušava stvoriti strateška partnerstva dajući poslove firmama i državama od kojih očekuje političku podršku. Infrastrukturu u Srbiji grade Kinezi, Azerbejdžanci i američki "Bechtel", isti onaj koji je u vrijeme bivšeg hrvatskog premijera Iva Sanadera, koji je osuđen za korupciju, radio autoput A1 u toj državi.
Milijarda i tri stotine miliona planiranih ulaganja u beogradski Expo obuhvata samo direktne troškove. Kad se tome dodaju oni koji se formalno ne računaju u izložbu, ali su s njom povezani, od asfaltiranja postojećih gradskih ulica i izgradnje novih cesta, vodovoda i kanalizacije, preko šminkanja fasada, podstreke za nove hotele i kupovinu novih vozova, autobusa, trolejbusa, tramvaja i brodova na Savi, do telekomunikacijske infrastrukture i ko zna čega sve još, dolazi se do čak 17 milijardi eura direktnih i indirektnih investicija. Za uporedbu, planirani trošak šestomjesečne svjetske izložbe Expo 2030 u Rijadu je osam milijardi.
Jutarnji list navodi da u Vučićevoj burazerskoj Srbiji uobičajeno je i gotovo normalno da se cijene netransparentno i bezobzirno nadograđuju i povećavaju "povećanjem troškova" i "neplaniranim i dodatnim radovima".
Rekonstrukcija željezničke stanice u Novom Sadu, onoga čije je rušenje ubilo 15 ljudi, prvobitno je bila ugovorena za 3,5 miliona eura, no nadležni te sada već bivši i optuženi ministar Goran Vesić izjavio je da je na kraju plaćeno cijelih 15,8 miliona.
Nešto više od 112 km transverzale koja spaja dva autoputa već izgrađene pravcem sjever-jug ugovoreno je (s "Bechtelom") za 900 miliona, no do sada je Srbija već isplatila preko 1,6 milijardi eura, a radovi još nisu završeni.
Građevinski inženjer Danijel Dašić navodi da je rekonstrukcija 108 km pruge od Novog Sada do granice s Mađarskom kineskim izvođačima debelo preplaćena.
"Cijena izgradnje potpuno nove pruge na ravničarskom terenu bila bi četiri do pet miliona po kilometru, a Srbija je za rekonstrukciju i modernizaciju plaćala po deset miliona", navodi on.
Ogroman dio tog novca odlazi lokalnim podizvođačima, često u struci nepoznatim kompanijama bez prošlosti i referenci, u vlasništvu sumnjivih likova povezanih s vladajućim strukturama.
Ovakvih je primjera bezbroj. Građevinari i ekonomisti kažu da je u Srbiji uobičajeno i "normalno" "budženje" cijena. Ugovoreni i tenderima predviđeni iznosi se udvostruče, a znaju narasti i do nevjerojatnih 400 posto prvobitne vrijednosti. Tako bi 17 milijardi eura koje se sada navode kao ukupni troškovi izložbe moglo narasti na 35, pa i 50 milijardi. Sav taj javni novac zasigurno bi završio u rukama biznismena koje je okupio, kontroliše i drži u šaci Aleksandar Vučić.
Dok je bezidejna opozicija od početka naprednjačke vlasti 2012. naricala nad vlastitom sudbom kletom i obećavala boljitak kad dođe na vlast - ne objašnjavajući kako - dotle je svedržitelj Srbije stvarao i povezivao mrežu saradnika, preduzeća, organizacija i struktura. Zajednički cilj: što duži ostanak na vlasti uz što manje kontrole, da bi se povlaštenim sudionicima osigurala što veća zarada.
Jutarnji list navodi da je paradigma vučićevštine "Beograd na vodi": rušenje postojeće željezničke, industrijske i stambene infrastrukture između Starog mosta i Gazele, gdje su maskirane bande istjerivale stanare dok je policija odbijala da interveniše, te kasnija frenetična izgradnja koju su navodno finansirali netransparentni arapski investitori. No izložba 2027. prijeti zasjeniti taj do sada najskuplji burazerski projekt.
Za sprovođenje "posla vijeka" Vučić je iskoristio apsolutnu većinu u Skupštini i donio zakone kojima se Expo proglašava projektom od nacionalnog interesa. Još krajem 2023. donesen je Zakon o posebnim postupcima radi realizacije međunarodne specijalizovane izložbe, lex specijalis kojim su ozakonjene javne nabave bez tendera, direktnom pogodbom. Mnoge procedure su pojednostavljene ili izbjegnute. Vrhunac bahatosti, koju ni tromjesečni protesti nisu uzdrmali, donošenje je propisa po kojima se omogućuje korištenje objekata bez upotrebne dozvole i tehničkog pregleda. I to nakon pada novosadske nadstrešnice do kojeg je došlo upravo zbog nepoštovanja propisa i procedura.
Nadalje, ovlašćenja se imaju provoditi "po ubrzanoj proceduri", bez mogućnosti odlaganja izvršenja ako "postoji državni interes i potreba za hitnošću". A u projektu koji je osmislio sam veliki vlastodržac, a provodi ga finansijski mag, ministar finansija i vjerojatno jedini Vučićev čovjek od apsolutnog povjerenja Siniša Mali, sve je hitno i sve je u državnom interesu.
Pod egidom "ulaganja u Expo" država Srbija platiće ogroman novac bez prave procedure, netransparentno i jaranski. Da bi se tih 17 ili 35 ili 50 milijardi podijelilo u uskom krugu Vučićevih poslušnih biznismena nužna su dva uslova: da predsjednik do 2027. zadrži (apsolutnu) vlast i da nemiri i neredi u Srbiji ne dovedu do otkazivanja izložbe. Uviđajući da događanja na ulicama to mogu dovesti u pitanje, predsjednik i njegovi biznismeni postaju vidno nervozni.
"Ja sam za Aleka [Vučića] vezan poslovnim interesima, ne ideologijom ili ljubavlju. Prije njega bio sam mali privrednik i domet mi je bio dobar stan, dobar auto, dobro ljetovanje, dobro zimovanje i nešto ušteđevine", komentarsao mi je prije nekoliko dana dugogodišnji znanac, suvlasnik u velikoj građevinskoj firmi s godišnjim prometom većim od deset miliona eura:
"Expo je šansa, ako se izgradi sve što je planirano, mnogi će se moći preseliti u Monako ili na Floridu i ne raditi više ništa do kraja života. I sad da nam to pokvare ovi balavci! Naravno da ću braniti [režim], ali nitko nam ne daje nikakav znak. A ako sad ne padne, kad Expo bude gotov, što se mene tiče, [Vučić] može emigrirati, otići na robiju, pa i ubiti se, nije me briga. Ali prvo da završimo ovaj posao."
Mnogi slični čekaju znak, instrukcije, poziv - koji ne dolaze. Slabost, kako samog Vučića tako i cijelog sustava, najednom je očigledna: godinama je sve počivalo na sili, bilo samo prijetnji ili i ostvarenju.
Huligani svih vrsta i na svim nivoima znali su da su nedodirljivi i nekažnjivi te su terorom mogli i smjeli ostvariti štogod režim zaželi. Sada to očito više nije moguće, javnost i prijetnja budućom pravdom već su utjerali strah u kosti nasilnicima, batinašima i tlačiteljima.
Na početku protesta prirodna reakcija svakog elementa režimskog sastava bila je sila; tri mjeseca kasnije suzdržava se ne samo onaj koji zapovijedi izdaje nego i izvršitelji koji više nisu spremni poslušno upotrijebiti silu jer ne znaju može li ih sustav još zaštititi.
Kolaps režima Aleksandra Vučića u ovom trenutku ipak (još) nije vjerojatan, uprkos nadanjima probuđenog građanstva i snažnoj sinergiji koju protestantsko zajedništvo generira.
Studenti nisu ponudili nikakav alternativni sustav za dan poslije, ni jednu osobu koja bi mogla predvoditi neku buduću prijelaznu Srbiju bez Vučića, a čak ni njihovi najgorljiviji pristaše ne bi baš bili sretni da odjednom državu počnu voditi tajnoviti "plenumi", skupovi dvadesetogodišnjaka koji po fakultetima raspravljaju i odlučuju o svemu.
Javnost koju su studenti probudili i osokolili donijela je i novi način razmišljanja. Neopterećeni strančarenjem i uskim interesima političke opozicije, demonstranti su brzo i lako prepoznali slabe točke režima. Jednom od najvažnijih drže Expo, zbog njegova ključnog značaja za finansiranje i podršku Vučića i sastava koji ga održava na vlasti. Isprva stidljivo, a kasnije i sve snažnije i fokusiranije, javljaju se pozivi da se izložba otkaže.
Proučivši statute i pravilnike organizacije koja kontrolira Expo, a to je "Bureau International des Expositions" (BIE), novosadski advokat Aleksandar Olenik navodi da postoji pet slučajeva u kojima BIE može domaćinu uskratiti održavanje izložbe. Tri kao da opisuju trenutnu Srbiju:
- građanski nemiri većih razmjera;
- korupcija i loše upravljanje koji bi mogli dovesti do ugovaranja poslova s nestručnim kompanijama;
- gušenje građanskih sloboda, uključujući i progon novinara i aktivista.
Beogradom se pronijela tvrdnja da su inspektori BIE-a došli upravo dok je trajala cjelodnevna studentska blokada raskrsnice Autokomanda. Mnogi su se nadali da bi ih protesti mogli pomoći da se izložba otkaže.
Portparolka državnog preduzeća "Expo 2027 Belgrade" negirala je dolazak bilo kakve inspekcije, navodeći da je sljedeća provjera statusa planirana tek za daleki april.
U strahu da bi potreba vlasti da se Expo održi po svaku cijenu mogla dovesti do gušenja protesta i ignorisanja njihovih zahtjeva, probuđeni građani počeli su da pozivaju na otkazivanje "generatora korupcije i bezakonja". Društvenim mrežama šire se peticije za otkazivanje.
BIE ne voli otkazivanja. U povijesti malog Expoa samo je onaj planiran za 2023. u Buenos Airesu otkazan, odlukom argentinske vlade koja je kao razloge navela covid i vlastitu finansijsku krizu. Mogućnost da se ne održe dvije izložbe zaredom BIE sigurno čini nervoznim i sigurno je da će učiniti sve da to izbjegne.
Anonimne zahtjeve da se Expo 2027 ne održi BIE može ignorisati, čak i kad internetskih potpisnika ima na desetke hiljada. No u kampanju se uključio i bogati IT stručnjak i biznismen Nenad Milanović, osnivač i vlasnik uspješne firme "Cake" čiji je godišnji obrt 85 miliona dolara.
Ovaj kalifornijski Srbin od početka podržava i finansira protesta, a prije desetak dana objavio je da će vlastitim novcem preuzeti sve troškove međunarodne tužbe protiv BIE-a zbog dopuštanja da se beogradski Expo održi uprkos očiglednim razlozima zbog kojih bi se morao otkazati.
Netom po toj objavi, protiv cake.com proveden je neobično jak dvodnevni DDOS hakerski udar. Milanović je firmu uspio odbraniti uz trošak više desetaka tisuća dolara. Uvjeren da iza pokušaja rušenja američke firme stoje vučićevci, najavio je dodatne političke i pravne aktivnosti protiv BIE-a.
Pariška organizacija očigledno još nije pod tolikim pritiskom da bi bila prisiljena stornirati Beograd, ali sigurno joj nije ugodno biti u fokusu sve jačeg protivljenja Vučićevoj omiljenoj igrački. Kad-tad će se morati oglasiti, makar i nekom piarovskom nemuštom i neodređenom izjavom, posebno kada Milanovićevi advokati podignu tužbe pred francuskim sudovima.
Početak kraja srpske vlasti koju su tromjesečni protesti ozbiljno uzdrmali, ali ne još i srušili, mogao bi biti potaknut upravo javnim istupom BIE-a. Sama pomisao da se Expo 2027 ne održi mogla bi stvoriti paniku u redovima Vučićeve hobotnice i možda navesti njegove insajdere da ga napuste ili čak i ruše iznutra.
Priželjkujući takav rasplet, Vučićevi protivnici nastavljaju s protestima na koje načeti režim očito nema odgovor. Njegovo rušenje s ulice moglo bi potrajati, ako ga ne ubrza neki vanjski faktor. A najozbiljnija takva prijetnja nastupiće uskoro, za malo više od dva tjedna.
Od "skromne provizije" do državne farme marihuane
Jutarnji list piše da načini na koje vučićevci legalno i ilegalno, što zarađuju, što otimaju novac, mogli bi ispuniti udžbenik o pogodovanju, zataškavanju, korupciji i organizovanom kriminalu.
Počevši od ugrađivanja u svaki ugovor koji ima veze s bilo čime što država (ili SNS koji je praktično postao država) radi, preko izmišljanja posve nepotrebnih radova, operacija, manifestacija i investicija koje će se povjeriti "svojima", do besramnog legalizovanja klasičnog kriminala.
Vučić nije izmislio državni i stranački kriminal, samo ga je preuzeo i usavršio. Kralo se i za vrijeme Miloševića i Đinđića i Koštunice i Tadića. No dok je za vlast "žutih", Demokratske stranke koja je taj posprdni nadimak dobila po stranačkoj boji, uobičajena provizija donositelju ili ugovaratelju posla bila pet posto, pohlepni su naprednjaci to odmah podigli na dvostruko veći postotak, a vjeruje se da on sada ide i do 15, pa čak i 20 posto.
Od miliona izmišljenih troškova možda su najinteresantniji oni naizgled najbanalniji: kad god u posjet srpskoj prijestonici dođe neki strani zvaničnik, makar bio i zamjenik pomoćnika ministra neke "tradicionalno prijateljske zemlje" za koju je malo ko u Srbiji čuo, svaki rasvjetni stub od aerodroma do centra grada i svi važniji bulevari u svim smjerovima kojima dragi gost nikada neće proći kite se zastavama Srbije i njegove zemlje.
Te zastave moraju se kupiti, naravno bez tendera jer uvijek bude hitno, postaviti na desetak hiljada stubova, poslije i skinuti. Ko dobija te poslove? Burazerske firme, naravno. Novogodišnja rasvjeta postavlja se dok još traje ljetno vrijeme, a često dočeka i Uskrs jer plaća se po danu. Jaranima. Za svaki državni i crkveni blagdan gradovi po Srbiji organizuju koncerte na trgovima, najčešće narodniih pjesama, za koje valja postaviti veliku binu, osigurati rasvjetu, ozvučenje, agregate i zahode. Sve to, za javni novac, rade odabrani pouzdani stranački kadrovi. Oni će dio javnog novca vratiti u crne fondove vladajuće klike, a drugi dio jamiti da bi se osigurala njihova neupitna lojalnost.
S vremenom se obijest vladajućih naprednjaka toliko otela kontroli da je u predgrađu Beograda pod okriljem države nikla i - farma marihuane. Nekolicina nekorumpiranih policijskih inspektora nakon privođenja vozača pretresla je njegovu farmu organske hrane i zatekla proizvodnju marihuane na 12 hektara staklenika, 650 kg gotovog proizvoda, oružje i lažne policijske legitimacije.
Sastav se odmah okomio na inspektore koji su se drznuli pokvariti posao očito pod kontrolom vladajućih: uhićenja, premještaji, suspenzije... Vlasnik farme organske marihuane pušten je da se brani sa slobode i ni danas, nakon više od četiri godine, nije osuđen; štoviše, on tuži sudu i po društvenim mrežama proganja novinare koji o slučaju "Jovanjica" pišu.
Upravo protiv takvog sastava baziranog na neograničenom a nekažnjivom otimanju, koje se ne obazire se na posljedice po državu, društvo i ljudske živote, danas protestuju srpski studenti i građani.
Komentari čitatelja
na naše novosti