© UnknownKriza u EU
Bez obzira na razlog, sva se ova objašnjenja svode na jedno: gubitak središnjeg mjesta. Europska unija, koju često brkaju s "Europom" oni koji ne razumiju što je "Europa" doista, prestravljena je da će jednom zauvijek izgubiti svoju središnju ulogu. Prozvana "starim kontinentom", Zapadna Europa je stoljećima bila sjedište i kolijevka najnaprednijih ideja civilizacije i primateljica svjetskih opljačkanih resursa. Europska "civilizacija" predstavljala je, u smislu važnosti u tom razdoblju, ono što su nekada predstavljale stare civilizacije Grčke i Rima.
Od antičke Grčke do republikanskog i carskog Rima, od prosvjetiteljske Francuske do liberalne Engleske, i završavajući sa socijalističkom Rusijom, Europa je bila rodno mjesto nekih od najtransformativnijih ideja u ljudskoj povijesti. Te ideje, sa svim svojim inherentnim proturječjima, gurale su svijet naprijed. Ali Europa je također bila izvor nekih od najvećih tragedija našeg vremena, od inkvizicije do despotizma, od trgovine robljem do ropstva, od divljeg kapitalizma do fašizma i nacizma. Uvijek je dokazano da za svaki trenutak akcije, sna i avanture postoji odgovarajuća reakcija, noćna mora i distopija. Europa ne bi bila ono što je bila, niti što jest, bez ove dvije strane medalje, kao što ne bi bila niti jedna civilizacija. To je dio ljudskog stanja. Ne smijemo zaboraviti da su hegemonističke i imperijalne Sjedinjene Države i superindustrijska socijalistička Kina također konkretni rezultati europskog utjecaja i njegovih središnjih civilizacijskih ideja. Kao da svaki predstavlja suprotni pol ideološkog spora koji se odvijao unutar same Europe.
Ali ova Europa, posebno zapadna Europa, čak i u svom sadašnjem stanju propadanja, navikla je biti središte pozornosti, središte svijeta, osporavanog svijeta. Ako je Kina nekoć bila poznata kao "Srednje kraljevstvo", u drugom povijesnom razdoblju Zapadna Europa također je težila biti središte. Tijekom hladnog rata,upravo su se u zapadnoj Europi bile prodavane ideje konvergencije sustava, miješajući anglo-američki privatni liberalizam sa sovjetskim znanstvenim socijalizmom, što je rezultiralo mješavinom utopijskog socijalizma i kapitalizma, koju smo nazvali "socijalna demokracija". To je bilo samo zato što nije uskraćivala glavna politička prava bogatima, dopuštajući im da stvaraju stranke i preuzmu vlast svojom ekonomskom moći. Danas vidimo rezultat takve demokracije, u cijelosti usidrene u strankama koje zastupaju najbogatije, financirane od njih, a nerijetko i s "poduzetnicima" kao predstavnicima. Kada Jeff Bezos izjavi da će samo njegova mišljenja o "slobodi i slobodnim tržištima" biti objavljena u Washington Postu, shvaćamo da sublimacija liberalne demokracije leži u otkrivanju njezinih vlastitih demokratskih ograničenja.
Zapadna je Europa pokušala, a u nekim dimenzijama i uspjela na neko vrijeme, sintetizirati proturječje između neoliberalnih, individualističkih i minarhističkih Sjedinjenih Država i kolektiviziranog, socijalističkog i visokocentraliziranog SSSR-a. Između individualističke vizije "svatko za sebe", "pobjednika i gubitnika" i kolektivističke vizije "nitko nije ostavljen". Bilo je to doba reformističke socijaldemokracije, ideologije koja je za cilj imala spriječiti prijelaz u socijalizam na cijelom europskom kontinentu. Osim što to nastavlja činiti, EU se sada nalazi zarobljena u centrističkom i status quo fanatizmu, ideološki imobilizirana. To je Europa koja se drži površnog kako bi izbjegla promjenu srži i temeljnih pitanja.
Ukratko, gubitak europske središnje važnosti odražava se u povijesnoj zastarjelosti europske "socijalne tržišne ekonomije", koncepta koji je postao suvišan pred pojavom Kine koja uspješno kombinira socijalistički smjer s ultradinamičnim tržištem i širokim slobodama inicijative, a ne ograničena na tradicionalna "privatna poduzeća". Gubitak geografske središnjice paralelan je s gubitkom ideološke središnjice. Kada čujemo von der Leyen kako tvrdi kako Europa ima "socijalnu tržišnu ekonomiju", ono čemu svjedočimo je donošenje nerealnog idealističkog certifikata, koji nije u skladu s njezinim namjerama, namjerama snaga koje je podržavaju, a još manje, trenutnim potrebama europskih naroda, kojima su ukradeni njihovi snovi, njihova ideja o stalnom napretku i razvoju, zamijenjena zabludom zvanom "kraj povijesti", koja slavi "slobodna tržišta" i slobodu superbogatih da žive od rada milijuna siromašnih.
Ironično je da je, u velikoj mjeri, Fukuyamin "kraj povijesti", koji su gorljivo prihvatile europske elite, na kraju predstavljao "kraj ovog poglavlja europske povijesti". Nesvjesno toga, slavlje kraja povijesti, s padom sovjetskog bloka, također je označilo kraj ideološke središnjice Europe, kraj njezine vrline, kraj središnje važnosti njezinih ideja. U ovom novom svijetu Europa nema ništa za ponuditi što joj drugi ne nude učinkovitije. Europa, Europska unija, ne samo da je izgubila središnje mjesto; izgubila je na važnosti. Europa je prestala sintetizirati dvije suprotnosti. Podlegavši neoliberalizmu Washingtonskog konsenzusa, EU je središnji pol koji je predstavljala između dva suprotstavljena pola transformirala u svijet od samo dva pola. S dva pola, centralnost prestaje postojati; postaje fizički nemoguće.
Gubitak ideološke relevantnosti na kraju je doveo do gubitka geografske relevantnosti. Smještena između carske Rusije, najprije ruralne, zaostale i feudalne, zatim kolektiviziranog socijalističkog SSSR-a, a sada Ruske Federacije sa svojim obnovljenim kapitalizmom, ali žestokom obranom svog suvereniteta, civilizacije koja je, u svojim različitim reinkarnacijama, bila više orijentirana na svoju zapadnu, europeističku stranu, tražeći prihvaćanje u eliti svjetskih nacija koje su činile Zapadnu Europu, ova Europa je imala, na zapadu, visoko razvijene Sjedinjene Države usredotočila se na svoj odnos sa SSSR-om, prvo, a kasnije, još uvijek živeći u hladnoratovskom režimu, precjenjujući "prijetnju" Rusije i njezine vojne sposobnosti. Sjedinjene Američke Države koje još nisu izvršile zadatak koji su si postavile kada su uzrokovale raspad SSSR-a. Zadatak je bio fragmentirati cijeli taj teritorij.
Ova Europa, koja je s jedne strane imala prijatelja koji je govorio: "Nemojte se pridružiti Rusiji, oni su prijetnja", hraneći se i hranjena idejom o stalnoj potrebi za vojnim jačanjem, promatrajući europski kontinent kao sredstvo i bojno polje za osvajanje njegovih golemih prirodnih resursa, a s druge strane imala je "prijetnju" koja ju je opetovano pokušavala uvjeriti da je ravnopravna nacija, europska nacija, kao da govori: "Ne vidi me kao neprijatelj, želim biti tvoj prijatelj", bila je, kao rezultat, Europa koja je predstavljala središte pozornosti dviju najvećih svjetskih sila, oko kojih je kružio velik dio svijeta.
Ako je, u SAD-u, ova Europa popila svoje neoliberalne ideje, izravna strana ulaganja, kapital i pristupila najvećem svjetskom potrošačkom tržištu, u SSSR-u, a kasnije i Ruskoj Federaciji, Europa je imala jeftinu energiju i resurse koji su joj bili potrebni za poticanje globalno konkurentne industrije. Ti resursi s jedne strane i tržište s druge strane Atlantika, u kombinaciji s trilijunima kapitala akumuliranog kolonijalnom i neokolonijalnom pljačkom, omogućili su EU da financira svoje širenje i produlji svoju središnju ulogu na još malo dulje vrijeme. Pozornost dvaju suprotstavljenih polova omogućila je nastavak njegove sintetičke inačice, posredničke uloge, veze dvaju suprotstavljenih svjetova. Činjenica da su SAD još uvijek vidjele Rusiju kao verziju SSSR-a pridonijela je ovoj središnjosti. Ovaj položaj relativne neovisnosti - uzmite u obzir stav Schroedera i Chiraca o ratu u Iraku - dao je Europi još nekoliko godina života u središtu globalne pozornosti.
Ali nad Europom su se nadvili tamni oblaci. Nije se radilo samo o tome da se nije uspjela zaštititi od tih oblaka, da je predvidjela njihov dolazak i poduzela potrebne mjere opreza. Bilo je gore od toga. EU se prvo odlučila praviti da ih ne vidi, a kako su se približavali, već zahvaćeni jakom kišom, odlučila je reći da je sunčano, iako nam je oluja ledila kosti. Od tamo do otkazivanja svakoga tko bi se pojavio mokar pred njim bio je samo korak. Možemo raspravljati o razlozima zašto ova ultrabirokratizirana Europska unija, ova sveprisutna i svemoćna Europska komisija, nije bila u stanju vidjeti, analizirati i nositi se s nadolazećom olujom. Mislim da se odgovor može pronaći u knjizi o SSSR-u pod nazivom Izdani socijalizam, koja objektivno i jasno govori o uzrocima koji su doveli do pada sovjetskog bloka i koji proizlaze iz kooptacije njegovih elita interesima koji su suprotni službi neprijatelja.
Europske elite također su bile široko kooptirane, a otpor kakvom smo svjedočili tijekom ratova u Afganistanu i Iraku više se nije događao. Ogromna ulaganja u "Fulbrightove" tečajeve, "Leadership" programe i puno USAID-a u mainstream medijima rezultiralo je amerikaniziranom europskom elitom, bez ikakvih tragova neovisnosti, ali sa svim obilježjima podređenosti. Postupno smo vidjeli pad europskog BDP-a u odnosu na američki (1980-ih i 1990-ih, američki BDP je bio niži od Njemačkog, Engleskog, Francuskog, Španjolskog i Italijanskog) i dominaciju američkih kapitalnih struktura u Europi. Uspostavom ekonomske moći stekli su se uvjeti za definitivno preuzimanje političke vlasti, kako je planirano još od Marshallova plana i stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik.
Namjera da se NATO ne raspusti 1991. bio je jedan od prvih mračnih oblaka s kojima se EU nije htjela suočiti. Ta nesposobnost da u svoje okrilje primi "novu" Rusku Federaciju pretočila je u europske akcije namjere Bijele kuće da se toj zemlji što manje pomogne. Nezadovoljne održavanjem sigurnosnih napetosti unutar europskog kontinenta, na vlastitim granicama, uzastopne europske administracije i odgovarajuće države najprije su svjedočile širenju NATO-a prema granicama europske zemlje koja je bila jedan od njegovih gospodarskih stupova, a kasnije i instrumentalizaciji EU kao produžetka samog NATO-a. Ako ne ide u NATO, prvo ide u EU i onda ima jasan put ("fast track", kako kaže "Amerikanka" Von Der Leyen). Početni europski otpor ulasku bivših sovjetskih država s vremenom je nestao.
Nezadovoljna, Europska unija krenula je u Narančastu revoluciju, Euromaidan i progon naroda koji govore ruski u Ukrajini. Bila je to Europa nesposobna spriječiti američke manevre u svom prostoru, nesposobna spriječiti podršku neonacističkim, fašističkim i ksenofobnim skupinama. Ta je Europa od rusofobije napravila svoju glavnu agendu i, pod njezinom krinkom, otkazala mnoge vlastite građane, izopćila druge, cenzurirala, prekinula veze, presjekla jedan od svojih gospodarskih stupova, onaj na kojem je počivala njena potreba za jeftinom energijom i mineralima u velikim količinama. Umjesto da odgurnu SAD i kažu: "U Europi mi sami rješavamo svoje probleme", dopustili su da budu uvjetovani i instrumentalizirani, ravnodušno promatrajući kako se njihova vlastita infrastruktura sabotira. Ukrajina je postala raison d'être [razlog postojanja, op.prev.] EU.
Bilo je jasno što će se dogoditi ako Europa bude antagonizirala Rusku Federaciju. Ne samo da bi izgubila sve prednosti posjedovanja u blizini onoga što sada mora tražiti izdaleka, lakog pristupa onome što je sada skupo i jeftinog onoga što je sada skupo. Ali učinila je još gore, dopustivši udaljavanje i okretanje Ruske Federacije prema Istoku. Ne želeći kupovati ruski plin, maziva, papir, žitarice, zlato ili aluminij, izvršna vlast na čelu s Vladimirom Putinom učinila je ono što se od njega očekivalo: okrenuo se Kini, u potezu koji je, u svojoj srži, bio jednako prirodan koliko i kontradiktoran u odnosu na rusku povijest u posljednjih 30 godina. Čak je i SSSR uvijek živio u nedoumici oko svog istočnog ili europskog identiteta. Rusko okretanje prema Kini ne samo da je ojačalo azijsku supersilu, već je također omogućilo Ruskoj Federaciji veliku pobjedu u ukrajinskom pitanju i dodatno uklonilo središnje mjesto Europe. Europa više ne bi bila važna ni Rusiji ni svijetu. S vremenom bi prestala biti važna i svom vođi, SAD-u
Budući da središnje mjesto postoji samo kada je predmet pažnje, imati jedan blok manje koji konvergira prema Europi već bi bio negativan ishod. Ali sa strateškom unijom između Ruske Federacije i Narodne Republike Kine dogodio se još jedan učinak: ta je stvarnost prisilila SAD da definitivno odluči što će učiniti s Azijom. Suočen s nedostatkom resursa za borbu na dva fronta, SAD je bio prisiljen obranu Europe "prepustiti" samoj EU i preusmjeriti resurse na Pacifik. Trump je samo ubrzao proces koji bi se ionako dogodio, čak i pod Bidenom i Demokratskom strankom. SAD nije nacija koja čeka druge; uvijek bi donijela odluku.
Strateško jačanje kineskog gospodarstva, predstavljeno razumijevanjem s Rusijom, prisililo je SAD da svoju pozornost usmjeri na Istok. Kada je Ruska Federacija pokrenula "Specijalnu vojnu operaciju", ruske su vlasti izjavile da ta akcija ima za cilj "demontirati hegemoniju SAD-a i Zapada". Prvi korak je bio eliminacija EU-a iz natjecanja s Rusijom, korak koji je priželjkivao i američki NATO, koji je imao cilj "držati Njemačku dolje, Rusiju izvan", a "ostali unutra", ispunio je svoj cilj eliminacije Europe, instrumentalizirajući je kao konkurenta SAD-u
Danas, kada vidimo Trumpa kako pregovara s Ruskom Federacijom o suradnji na području mineralnih resursa i prisvaja, na neokolonijalni način, ukrajinske resurse, ne samo da potvrđujemo. sumnje da je Ukrajina bila američka kolonija, ali i da, na kraju, SAD trguje Europom kao preferiranom destinacijom za golema ruska mineralna bogatstva. Ali SAD su osigurale i nešto drugo: da oni dobiju ta sredstva, a Europa ne. Ova fanatična, rusofobna Europa nije sposobna iskoristiti blagodati koje ima na vlastitom kontinentu, dopustiti konkurentima da uđu, prisvoje ih i spriječe Europu da ih koristi. Savršen posao, zaista.
EU, razvedena od Ruske Federacije, ostavila je SAD opuštenije s mogućnošću unije između dvaju blokova, dopuštajući im da se okrenu Aziji, i iznenada su se dva najvažnija pogleda na Europu, ona koja su joj dodijelila središnje mjesto koje je još uvijek imala, susrela s Azijom. Narodna Republika Kina, dva stoljeća kasnije, ponovno je postala "Srednje kraljevstvo", središnje mjesto postignuto i na račun Europe, koja se s tim nije mogla pomiriti. Iznenada, SAD, u želji da izbjegne kinesku središnju ulogu, na kraju im ga preda na srebrnom pladnju. Prvo, prisilivši Europu da gurne Rusku Federaciju prema Istoku, a zatim, kao rezultat te akcije, prisilivši sebe da se okrene Istoku.
Ako se čini da su SAD i EU prepušteni na milost i nemilost događaja, jureći za gubicima i reagirajući na postupke drugih, istina je da od njih dvoje jedino SAD djeluje prema svojim nacrtima, što je uvijek prednost. Doista, od tri konkurenta u sukobu, u čijem je središtu bila Europa, samo se Europa našla zatečena događajima, ne djelujući kako bi im se suprotstavili, već, umjesto toga, djelujući kako bi ih pogoršali. Ruska Federacija i SAD su, svakako kao rezultat nepredviđenih okolnosti, odabrale ići kamo su išle. EU nije to učinila, niti je, čini se, tome sklona.
Narodna Republika Kina, odjednom, našla se u središtu, kao sinteza. I tu dolazi do gubitka europske civilizacijske relevantnosti. Još jednom, Kina se pomlađuje kao sila inovacija. Ako je prije Europa tu poziciju osvajala prednjačenjem u tehnologiji, idejama, kulturi i gospodarstvu, danas su Kina i Azija te koje zauzimaju taj prostor. Kina ostvaruje savršenu sintezu merkantilnog kapitalizma i socijalističkog smjera temeljenog na strateškim sektorima. U modernoj Kini, sloboda poduzetništva koegzistira sa slobodom javnog, zadružnog i društvenog vlasništva, a sve koegzistira i natječe se za više i bolje. Sve to, uz sposobnost decentraliziranog dugoročnog planiranja koje cijeli okolni svemir čini stabilnijim. Kina pruža sklad, stabilnost i predvidljivost. EU je postala predstavnik suprotnosti. Nestalnost, neodlučnost, reakcija i neaktivnost.
Dok se na Zapadu, u Europi, Europska komisija i Bijela kuća zalažu za privatizaciju, u Kini se sloboda inicijative promiče kroz nove i raznolikije povijesne oblike vlasništva, pri čemu svaki pojedinac slobodno bira kako će to učiniti. Rezultat je tehnološka — i posljedično ideološka — revolucija koja će odgovarati onome što je industrijska revolucija bila za svijet u Europi 18. stoljeća. Ako su prije stranci dolazili u Europu proučavati ekonomski sustav, danas se u Kini uči kako graditi budućnost. Svi sve više žele znati kako oponašati kineski uspjeh.
Za razliku od Europe i SAD-a, koji nameću i predlažu drugima što učiniti, NR Kina dopušta upijanje lekcija koje nudi njezin model, bez ograničenja i uvjeta, dopuštajući njegovu upotrebu u vezi s drugim modelima, potičući nastanak novih prijedloga i modela javnog i privatnog upravljanja. Bez rigidnosti dojučerašnjeg Zapada, superiornost kineskog modela dat će svijetu ekonomsku demokratizaciju, bez koje je socijaldemokratizacija nemoguća. Europa "vrijednosti" gubi jer je odlučila graditi "vrijednosti" od vrha prema dolje, od birokracije, a ne od materijala, znanosti ili gospodarstva. Umjesto toga, završilo je uništavanjem ekonomskih dimenzija koje su mu dale zlatne godine moderne i socijaldemokratske Europe, a koje su se temeljile na čestitijem i simbiotskom odnosu između različitih oblika vlasništva. Demokratski oblici vlasništva (kolektivi, zadruge, udruge, javna poduzeća) koegzistirali su generirajući raznolike i inovativne proizvodne odnose, kao i snažna društvena kretanja iz kojih je proizlazila demokracija. Sve je te Europa "vrijednosti" uništila, do te mjere da više nikoga ne može naučiti. Sve se svelo na minarhističku državu, privatni sektor i "javno-privatna partnerstva" koja jamče privatni rent-seeking od osnovnih javnih usluga. Europska unija postala je nerazlučiva od SAD-a.
Komentar: Rent-seeking je koncept u ekonomiji koji kaže da pojedinac ili entitet nastoji povećati vlastito bogatstvo bez stvaranja bilo kakve koristi ili bogatstva za društvo. Aktivnosti rent-seeking imaju za cilj stjecanje financijskih dobitaka i koristi kroz manipulaciju raspodjelom ekonomskih resursa.
Najzanimljiviji aspekt ovog gubitka središnjeg mjesta, po zemljama, po nacijama, jest da će se sama Europska unija raspasti ako ne pronađe strateški smjer koji učinkovito rješava probleme njezinih naroda, među kojima, još uvijek, nije rat. Ne još! Europa, zemlje članice EU, moraju izgraditi obranu kako bi zaštitile svoj suverenitet, a ne kako bi drugima nametali što da rade, smatrajući prijetnjama sve one koji nisu takvi. Ako to ne učini, svjedočit ćemo približavanju europskih naroda i Aziji.
Kao rezultat "Specijalne vojne operacije", Turska će sama postati važno gospodarsko, industrijsko, energetsko i sigurnosno središte. Zbog svog euroazijskog položaja, kao i Ruska Federacija, služit će kao prijelazna točka s Istoka na Zapad. Mediteranske nacije će se morati okrenuti tome. Ovdje vidimo kako se usamljeno osjećaju Francuska, Portugal, Engleska, Nizozemska ili Baltik. Odjednom će morati naučiti živjeti sa susjedima, jer im se mecena okrenuo drugdje, a Demokratska stranka, kad dođe, neće moći ništa. Ova "nova" Europa je u onom razdoblju života u kojem je čovjek godinama odrastao, a ponašanjem dijete. To je uvredljivo za djecu, jer su sposobna slagati se sa svojim susjedima.
Strah od napuštenosti od kojeg pati SAD, a koji ih je naveo da manipuliraju Europom i EU-om, materijalizirao se unutar samog europskog kontinenta. Neshvaćajući da se rasprava vodi između nje same i SAD-a, s pitanjem tko će od njih dvoje zaostati u ovom pomaku prema Istoku, Europa je, djelujući prva, napuštena od strane SAD-a,ostala usamljena. Ta Europa, nesposobna prihvatiti euroazijski projekt, odvojena od sebe i svojih, neaktivna i nepomična, kao zamrznuta u vremenu, dopustila je da kraj povijesti SAD-a postane njezin kraj povijesti. Da je Europa prihvatila euroazijski projekt, ujedinivši se s Azijom i Afrikom u jedinstveni blok razvoja, suradnje, dijeljenja i natjecanja, SAD bi bio napušten. To je razina izdaje koju smo pretrpjeli od strane "naših vladara".
Umjesto toga, Europa Von Der Leyeve, Coste i Kallasove odlučila je napustiti samu sebe, a tim su je napuštanjem napustili oni za koje je vjerovala da će je zaštititi. Jednog dana će im se suditi za takve glupe i beznačajne pogreške. Za sada ćemo svi postati malo beznačajniji, dok jednog dana naši umovi ne budu u stanju ponovno se osmisliti i prigrliti budućnost. To će se dogoditi tek kada europski narodi shvate da su prošla vremena veličine i središnjice, napuste svoju aroganciju i pedantnost i ponizno se ponašaju onako kako to izazovi zahtijevaju.
Oporavak bilo koje vrste središnjeg mjesta bit će moguć samo kroz suverenu, pravednu politiku koja promiče slobodu i različitost, poštujući nacionalni identitet svakog naroda, svake nacionalne države, koristeći tu višestrukost kao pokretačku snagu ponovnog pronalaska, umjesto da je ograničava ili uvjetuje kroz zastarjele modele poput liberalnih i neoliberalnih.
Na tom putu čeka nas samo izolacija i depresija.
Komentar: Dugo, ali inteligentno štivo.