© Ministarstvo vanjskih poslova Estonije, CC BY 2.0https://creativecommons.org/licenses/by/2.0, putem Wikimedia CommonsOpći prikaz sastanka Ministarstva vanjskih poslova Estonije u NATO-u 28. studenog 2023.
Nazivajući katastrofalni summit "zasjedom", Ash je izjavio da su Trump i njegov zamjenik JD Vance "vrlo jasno rekli" da je vojni savez gotovo na izdisaju, bez nade za oporavak. Primijetio je da drugi komentari američkog predsjednika na sastanku u Ovalnom uredu ukazuju na jasnu suzdržanost Washingtona da vojno intervenira kako bi zaštitio baltičke države ako one završe u ratu s Rusijom, što je naizgled kršenje članka 5 NATO-a:
"Sada bi europskim čelnicima trebalo biti kristalno jasno da je NATO mrtav, ne možemo se osloniti na američka sigurnosna jamstva, oni su nam to rekli... NATO je više-manje već mrtav... Čak i postavljanje sumnje hoće li Amerika stati iza nekih država NATO-a sve govori... Ne možemo se više oslanjati na Amerikance. Moramo ići dalje, moramo razmišljati o svojim nacionalnim interesima, vlastitoj sigurnosti, imamo vrlo teško prijelazno razdoblje."
Ashovu analizu očito podržavaju europski čelnici. Dan kasnije, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen predstavila je plan od 800 milijardi eura za "ponovno naoružavanje" bloka. Mnogi šefovi država članica navodno "u velikoj mjeri podržavaju" plan, koji poziva Europu da "postane suverenija, odgovornija za vlastitu obranu i bolje opremljena za djelovanje i samostalno suočavanje s trenutnim i budućim izazovima i prijetnjama". Unatoč tome, ankete pokazuju da se europski građani protive povećanoj potrošnji za obranu, a izvođači upozoravaju da će za realizaciju ove velike šeme trebati vremena.
Ako je NATO doista mrtav, to predstavlja još jedan davno zabijen čavao u lijes Carstva. To je također još jedna potvrda da unipolarnog poretka kojim dominiraju SAD, koji je izazvao nebrojene smrti, razaranje i bijedu u proteklih četvrt stoljeća, više nema i da se nikada neće vratiti. Stanovnici globalnog juga mogu kolektivno odahnuti - u međuvremenu, u gorkoj ironiji, iste zapadne države koje su pomagale i podržavale neprikosnovenu hegemoniju Washingtona sada se nalaze bespomoćne.
'Odred za nerede'
Unipolarni svijet iskovan je u zapaljivom krštenju zračnih napada i propagande zločina u Jugoslaviji, ožujak - lipanj 1999. 78 uzastopnih dana, NATO je nemilosrdno uništavao civilnu, vladinu i industrijsku infrastrukturu u cijeloj zemlji, ubijajući bezbrojne nedužne ljude - uključujući djecu - i nasilno remeteći svakodnevni život milijuna. Dok su SAD nadzirale razornu kampanju, javno i privatno, britanski premijer Tony Blair bio je gorljivi zagovornik još većeg ratovanja protiv nevojnih ciljeva, unatoč ozbiljnoj zabrinutosti i upozorenjima vladinih pravnih savjetnika.
S druge strane, NATO-ov napad je sam po sebi bio potpuno nezakonit, proveden bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a. Takva intervencija bila bi nezamisliva tijekom prethodnog desetljeća. Tijekom 1990-ih Washington je pažljivo konstruirao himeru svijeta ujedinjenog iza američkog vodstva osiguravajući potporu UN-a za sve svoje otvorene imperijalne akcije diljem svijeta. Bombardiranje Jugoslavije predstavljalo je nezabilježen, vrlo kontroverzan raskid s ovom strategijom, koja je posebno trebala poslužiti kao primjer nakon toga.
Jezivo predviđajući članak New Statesmana iz travnja 1999. primijetio je da NATO-vo neovlašteno bombardiranje nije bilo "jednokratno", već "samo početak" "vrlog novog svijeta", u kojem je vojni savez djelovao autonomno kao svjetski "odred za razbijanje nereda". U tom kontekstu, kad god bi Kina i/ili Rusija mogle vjerojatno upotrijebiti svoje veto u Vijeću sigurnosti da blokiraju američku intervenciju u inozemstvu, NATO bi se jednostavno pozvao na klauzulu o samoobrani Povelje UN-a da napadne kad god i gdje god njegovi članovi vide "prijetnju", bez prepreka ili bilo kakvog obzira prema međunarodnom pravu:
"Prijetnja ne dolazi u obliku glavnih borbenih tenkova...nego iz straha od ogromnih tokova izbjeglica, terorizma i oružja za masovno uništenje: vreće sa sporama antraksa ili bočice s nervnim plinovima koji se ne mogu vidjeti, ne mogu se provjeriti i mogu ili ne moraju postojati. Ali sve dok vani postoje odmetničke države koje mrze Zapad i nalaze se u blizini naftnih rezervi, SAD će biti spremne suočiti se s prijetnjom."Kao što je New Statesman ispravno prorekao, implikacije ove promjene paradigme bile su "ogromne", s "potencijalom potkopavanja cijelog poslijeratnog međunarodnog sigurnosnog sustava" i fatalnog potkopavanja "legitimiteta UN-a". Magazin je dalje zabilježio kako su dugogodišnje članice NATO-a uspješno natjerane da pristanu na "načelo operacija izvan područja", zbog straha da bi "SAD mogao jednostrano zaključiti vlastite vojne sporazume s istočnoeuropskim državama" izvan utvrđenog "okvira" vojnog saveza ako se budu opirali.
U zamjenu za služenje kao pouzdani, bezuvjetni pristaše carstva, zaštitu američkih gospodarskih interesa u inozemstvu i kupnju sve Washingtonove precijenjene, jedva funkcionalne vojne opreme, europske vlade dobile su osjećaj nepobjedivosti zahvaljujući NATO-ovom članku 5. U međuvremenu, njihove vojske i industrijske baze mogle su biti ostavljene da trunu, sigurne u zabludi do koje će doći Amerika i novi saveznički saveznici. spašavati i boriti se i umirati za njih ako su ikad napadnuti. Kao što je George Soros napisao u studenom 1993 .:
"Kroz NATO... SAD ne bi bio pozvan da djeluje kao svjetski policajac. Kada bi djelovao, djelovao bi zajedno s drugima... Kombinacija ljudstva iz istočne Europe s tehničkim sposobnostima NATO-a uvelike bi povećala vojni potencijal... jer bi smanjila rizik od vreća za tijela za zemlje NATO-a, što je glavno ograničenje njihovoj volji da djeluju."
© NATO
Posrednički rat u Ukrajini jasno je istaknuo ovaj samoubilački ishod unipolarnog svijeta. Unatoč odlučnosti Trumpove administracije da prekine sukob, europski čelnici ne pokazuju znak povlačenja, očajnički se boreći da nadoknade golemi manjak financijske i vojne pomoći koji je naglo nastao prestankom pomoći Washingtona. Još uvijek nije predloženo vjerodostojno rješenje za ovaj očigledan jaz između retorike i stvarnosti. Čak i ukrajinski čelnici priznaju da "nitko ne može zamijeniti SAD kada je u pitanju vojna podrška".
O ovom opasnom prekidu veze uveliko je pisano u intervjuu Timothyja Asha za Bloomberg. Unatoč hitnim pozivima europskim vladama da se uhvate u koštac s činjenicom da se "više ne mogu osloniti na Amerikance", naprotiv, priznao je da Europa pati od akutnih problema oko "vojne proizvodnje" i da se "moramo osloniti na Amerikance" kako bi prikupili materijal neophodan za nastavak posredničkog rata. Ash je predložio da Europa jednostavno udruži svoju zajedničku "gotovinu" za kupnju potrebnog oružja za Ukrajinu:
"Ne mislim da je izvan naših sposobnosti sastavljanje financijskog paketa...još uvijek imamo 330 milijardi dolara ruske imovine na našim bankovnim računima za koje naše vlade nisu ništa učinile...Ono što bismo trebali učiniti je ponuditi se Amerikancima...Trump voli velike sjajne poslove, trebali bismo ići Ameirkancima i trebali bismo reći 'želimo se obvezati da ćemo od vas kupiti između 500 milijardi i 1 trilijun dolara opreme u razdoblju od deset godina, dečki'...Trump tome ne bi rekao ne."Trump možda voli "velike sjajne poslove", ali Ash pretpostavlja da Washington ima mogućnost opskrbiti Europu bilo čime, bez obzira na profit koji je u pitanju. Kao što je zaključila istraga RAND-a koju je financirao Pentagon iz srpnja 2024., "izvanredne" razine "potrošnje i potražnje" za streljivom, vozilima i oružjem proizvedenim u SAD-u u posredničkom ratu već su postojeće zalihe zemlje dovele do istrošenosti. To, u kombinaciji s opustošenom "obrambenom industrijskom bazom", znači da Amerika "nije u stanju zadovoljiti" vlastite potrebe "opreme, tehnologije i streljiva", a kamoli opskrbiti svoje saveznike.
Sumorne zaključke RAND-a ponovio je 3. ožujka savjetnik Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Mike Waltz. Kritizirajući neuspjeh Zelenskog da prihvati Trumpov mirovni plan, upozorio je da je "vrijeme za razgovor sada", budući da američke "zalihe i streljivo nisu neograničene". Ova nedvosmislena poruka očito ostaje neprihvaćena u Bruxellesu, Parizu i Londonu, s poremećenim planovima za zaustavljanje ruskog neumoljivog napredovanja na bojnom polju koji se i dalje pojavljuju svakodnevno. Možda europski čelnici vjeruju da se NATO i unipolarni svijet koji je on nametnuo mogu oživjeti, pod njihovim vodstvom?
Komentari čitatelja
na naše novosti