© REUTERS/Djordje Kojadinovic
Bio je to dan strepnje i iščekivanja na svim stranama, dan D za Srbiju kako su ga dramatično najavljivali regionalni i zapadni mediji koji su tjednima stvarali atmosferu da "Vučić pada".
Najavljivani mega-prosvjed počeo je, međutim, paradokslano konfuzno, bezidejno i mlitavo. Tako je i završio: bez ideje, bez jasne poruke, bez ijednog autoritativnog govornika, bez ikakve suvisle političke parole ili proglasa, bez najave budućeg smjera osim "idemo dalje".
Glavna obilježja su mu dali jedna ozbiljna međustudentska tuča u kojoj je razularena gomila do iznemoglosti šutirala i gazila jednog obamrlog mladića; jedno bestidno vulganiziranje muškosti nekog poprilično zapuštenog junoše koji je svojim spolovilom prkosio žandarmeriji; nekoliko huliganskih izgreda prema studentima "deblokaderima" ušančenim u Pionirskom parku koji se bore za povratak studenata studiranju; te vrlo zabrinjavajućom pretpostavkom i tvrdnjama oporbe da je vlast protiv mirnih prosvjednika koristila nezakonito tehničko sredstvo pritiska poznatijeg u javnosti kao "zvučni top". Možda i zato, znatno prije planiranog kraja parade organizatori su naredili studentima razlaz pod izgovorom da to više "nisu naši protesti".
U nedjelju ujutro uslijedilo je pojašnjenje da se sa studentskim prosvjedima "ide dalje do ispunjenja svih zahtjeva", ali je do danas izostalo obrazloženje prijevremenog povlačenja studenata s poprišta događaja te subote. Zagonetni "zvučni top" postao je glavna tema u Srbiji i regiji jer država "s punom političkom, moralnom i kaznenom odgovornošću" tvrdi da takvu spravu nema niti ju je ikada imala u svom arsenalu, dok oporba dokazuje suprotno uvlačeći u tu temu i Engleze, Amerikance, Švicarce i Ruse kao potencijalne dobavljače takvog zabranjenog oružja. Dok je oporba uvjerena da je vlast u subotu koristila "top" protiv mirnih prosvjednika, Vučić pak smatra da se radi o medijskim manipulacijama i "vrlo glupim dosjetkama u cilju održavanja žara kako se vatra obojene revolucije ne bi ugasila".
"Pučisti", Severina i srpski opanci
Ipak strah je ono što je u subotu nadjačalo kuraž mladosti i ideologiju njihovih vođa. A taj strah je najvjerovatnije isproduciralo senzacionalno otkrivanje 12-člane "zavjereničke grupe" u Novom Sadu tri dana uoči beogradskog prosvjeda. Prema onome što su objavili mediji, priopćila policija, ali i po onome što se na audio-snimci moglo čuti iz usta samih "pučista" dok su razrađivali posljednje detalje "državnog udara" u Beogradu - sve je to upućivalo na zaključak da je takav scenarij uistinu pripreman.
Prema audio-verziji tog pučističkog scenarija novosadskih studenata prvo bi se izdramatizirali studentski protesti i to na više unaprijed određenih točaka u Beogradu uključujući i prosvjednike ispred zgrade Nacionalne skupštine.
Izazvani nered bi se zatim iskoristio za upad u tu zgradu nacionalnog parlamenta pred kojom je planirano i najmasovnije okupljanje prosvjednika, kako bi se simbolički označilo preuzimanje vlasti jer, kako se moglo čuti na audio-snimci "nije realno zauzimanje predsjedničke Palače i rušenje Vučića...njaga se može ukloniti samo likvidacijom..."). Odmah nakon toga bi se uz pomoć 100, 150 ili kolikogod treba čekića, molotovljevih koktela, vodenih šmrkova, 'petokolonaša' među zaposlenicima Televizije, te snagom protestne bujice - upalo u studije RTV Srbije u Takovskoj 10 (nedaleko od zgrade Skupštine op.a.) kako bi se u programu uživo konačno objavila senzacionalna pobjeda!
Strah među organizatorima studentskog okupljanja u Beogradu izazvalo je vjerojatno i uhićenje svih "pučista" koji su tijekom te noći i sutradan bili uhvatljivi. Predvodnica radikalnog krila novosadskog Pokreta slobodnih građana (PSG), studentica Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i navodna stažistkinja u TV Novi Sad, Mila Pajić (23), zajedno sa kolegicom Dorotejom Antić i njihovim mentorom na istom fakultetu, prof. Dinkom Gruhonjićem (također članovima PSG-a) otputovala je na ranije zakazanu tribinu "Pumpaj" u Dubrovniku čiji domaćin je dubrovačka NVO "ZNA DU" (Zbor navodne avangarde Dubrovnik). Tamo ih je dočekala raspjevana Severina s crvenom rukavicom na desnoj ruci (simbol srbijanskih "blokadera") i srpskim "šiljkanima" (tradicionalni srpski opanci od obrađene kože) na svojim zavodničkim nogama. O tome su podrobno izvijestili i brojni hrvatski mediji, ali ne i o činjenici da su se studentski forumi i čelništvo PSG-a iste noći ogradili od protuustavnih postupaka svojih članica i članova "pučista".
Stvarna ili Vučićeva "obojena revolucija"?
Iako "blokaderi", od kada doista civilizirano i s dirljivom dobrodošlicom brojnih sunarodnjaka mjesecima marširaju uzduž i poprijeko po Srbiji - ustrajavaju na tvrdnjama da njihova namjera nije "rušenje države", da nisu "obojena revolucija", niti su "sluge i poslušnici domaćih opozicionih izdajnika, antivladinih medija, tajnih fondacija i stranih obavještajnih službi"- srbijanski predsjednik Vučić je iz dana u dan tijekom studentskih prosvjeda sve upornije i upornije provodio retoričko batinanje "pobunjenika".
Nakon "propalog pokušaja rušenja državne vlasti", kako je za TV Pink izjavio poslije beogradskog mitinga "mjeseci vaninstitucionalnog i protuzakonitog terora u Srbiji će biti završeni najkasnije do 14. aprila". Dodao je da "za revoluciju nisu dovoljni samo ideali, potrebni su pošteni ljudi, ideja, plan i politički program....Sanjam taj dan kada će studenti napokon shvatiti da ideja, plan, ideologija ili politički program nije mrzjeti Srbiju, drugoga i drugačijeg. Niti su pravi revolucionari oni koji se bore za zakonitost i pravdu, a sami svakodnevno čine ogroman broj nezakonitih radnji - od toga da policiji ne prijavljuju svoje proteste, do višemjesečnog bježanja od nastave, pa čak i torturisanjem onih studenata koji žele da uče... Nije njima (studentima, op.a.) do njihovih zahtjeva, već do obojene revolucije i to je odmah trebalo da kažu narodu - hoćemo Vučićevu glavu"!
Takve izjave predsjednika države kod mnogih njegovih sunarodnjaka i u antivladinim medijima doživljavaju se s ironijom imajući u vidu da studentski pokret i u svom "studentskom ediktu" ne zahtijeva čak ni promjenu vlasti, već da institucije države i svaki pojedinac rade svoje zakonom određene poslove, da se izbore protiv bezakonja i nepravdi i da pravna država bude pravna umjesto njene naklonosti privatnim interesima.
Polazeći od apsolutističke premise da je vlast tu gdje je da bi vladala, umjesto da služi narodu, predstavnici državne izvršne vlasti, pa i sam predsjednik države, početno studentsko nezadovoljstvo a kasnije i njihove zahtjeve isprva su doživljavali udarcima na njihov osobni i institucionalni dignitet. Kasnije, kako su studentski prosvjedi odmicali, počeli su ih kvalificirati proganjanjem i prijetnjama (tipa: "žele moju glavu"- Vučić). Tada su i sve mjere vlasti prema "blokaderima" poprimile formu "obrane ustavnog poretka", a u takvim situacijama, razumije se, otvarale su se mogućnosti i za svakojake eventualne zlouporabe i manipulacije, kojih od nastanka studentskog pokreta nije manjkalo ni na jednoj strani, a najsramniju ulogu u tome ponovo su na sebe preuzeli mediji.
Ugledni beogradski novinar Boško Jakšić uvjeren je da studentski prosvjedi ni na koji način nisu, niti ugrožavaju državu, već da je u pitanju vrlo ozbiljna i opravdana kritika državne vlasti. On smatra da je i narativ o "Danu D" svjesno isfabricirala vlast, predstavljajući ga čak kao dan invazije, rata, sukoba studenata protiv ostalih građana, i tome slično. "Takvom retorikom vlast je očigledno željela i želi poručiti građanima da ne samo da ne isključuje represiju prema "blokaderima", već da ima i namjeru da kroz obranu države obrani sebe, ne birajući pritom sredstva", smatra Jakšić. On podsjeća na Vučićevu izjavu izrečenu neposredno uoči beogradskog studentskog sabora kada je poručio da će "svi koji ugrožavaju javni red i ustavni poredak, biti identificirani i strogo kažnjeni". Jakšić zaključuje da bi uskoro i prezrivi pogled prema predsjedniku mogao biti ugrožavanje ustavnog poretka jer je predsjednik doista izabran legalno na izborima!.
Država, to sam ja!
Mnoga društva u svijetu, međusobno vrlo različita, nazivaju se demokratskima. Korištenjem riječi demokracija i demokratski može se legitimirati gotovo svaki postupak. Demokracija se izjednačava sa svime što je društveno-politički napredno, izjednačava se s dobrim i progresivnim iako pod krinkom demokracije prolaze i okupacije, državni udari, likvidacije, rušilački prosvjedi, sve. Veliki broj građana ipak vjeruje u demokraciju kao najpoželjniji oblik vlasti.
Ali, sve je više prisutno i nezadovoljstvo građana širom svijeta, razočarenje u demokratske institucije, i sve manje povjerenje u izabranu vlast. Interes za boljim i potpunijim shvaćanjem političkih i društvenih odnosa oduvijek je bio prisutan kod mladih, a demokracija je tema koja nije vezana isključivo za znanstvenoistraživački i politički diskurs. Kao što rekoh, pod krinkom demokracije danas je skriveno svo dobro i svo zlo svijeta.
Ni Srbija nije, niti može biti izuzetak. Potpuno je nebitno je li aktualna vlast u ovoj zemlji omiljena ili omražena interes za promjenu vlasti, kao i u svakoj drugoj zemlji u svijetu, uvijek postoji. I nebitno je koliko je koja vlast demokratska ili autokratska, jer svaka je vlast sklona izjednačavanju sebe s državom ili pojedinca iz vlasti s institucijom. Čuvena izreka "Država to sam ja" ("L'ėtat c'est moi") pripisuje se kao što se zna najdugovječnijem apsolutističkom kralju Francuske, Luju XIV (Louis XIV, 1643-1715), ali ona sve do današnjih dana ima svoje brojne sljedbenike širom svijeta. Proanalizirajte aktualnog francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njegovu državničku bahatost, narcisoidnost i autoritarnost. Pogledajte turskog predsjednika Erdoğana. Ruskog Putina. Kineskog predsjednika Jinpinga, američkog predsjednika Trumpa...Svi se oni, zar ne, pozivaju na demokraciju.
Srbijanski predsjednik Vučić, iako se i sam često voli pozivati na vrijednosti parlamentarne demokracije što i jest formalni oblik političkog uređenja Srbije -svoju politiku vodi gore navedenim uzorima. Svi drugi državni dužnosnici u Srbiji zato i jesu javno nevidljivi, ali predsjednik države ne vidi da je u takvom njegovom apsolutizmu zapravo ključ svih trenutnih problema Srbije i najvažniji izvor studentskog i svegrađanskog nezadovoljstva.
Čak ni nakon četiri mjeseca studentskih blokada i prosvjeda on ne čuje i ne razumije poruku "nisi nadležan", ne shvaćajući da je njegovo sveznanje o svakome, svemu i svačemu, intelektualnoj javnosti iritantno. Da su svakovrsne nepravde, kriminal, korupcija i nerad institucija građanima mnogo veći problem od njegovih suza i brige za naciju. Da njegova numerička genijalnost i neosporno visoki QI nisu ono što građane Srbije čini sretnim i zadovoljnim roditeljima, radnicima, doktorima, nastavnicima, studentima, učenicima. On ne razumije (još) da neosporni graditeljski poduhvati koje stvarno ostvaruje, kao i njegov doista respektabilan vanjskopolitički ugled koji kao predsjednik, i Srbija kao geopolitički važna točka Europe, neosporno imaju - nisu ono što će građane Srbije usrećiti u atmosferi očiglednog omalovažavanja srbijanske mladeži.
Evolucija ili revolucija?
Stavovi javnosti, medija i interesnih sfera unutar Srbije i šire o rezultatu propalog mitinga u Beogradu na kojem je bilo planirano više od pola milijuna sudionika, radikalno su suprotstavljena, nepomirljiva i (i dalje) zabrinjavajuće politički ostrašćena. Razuma ni s jedne strane zasad nema na obzoru. Utoliko prije i utoliko više 'događanje naroda' u Srbiji koje uskoro ulazi u peti mjesec zaslužuje nepristranu, slojevitu i sveobuhvatnu politološku, sociološku, pravnu, filozofsku, političku, etičku, komunikološku i svaku drugu analizu u samoj Srbiji.
Prema svojoj masovnosti, formi, koordinaciji, strukturi sudionika, porukama, zahtjevima, metodologiji djelovanja, upornosti i istrajnosti, i po svemu ostalome uključujući i navodnu organizacijsko-logističku pozadinu iz koje je, po ocjeni srbijanskog režima, financijski i ideološki "pumpana neuspjela obojena revolucija" - srbijanski prosvjedi su (ili bi to trebali biti) inspirativna priča čak i za njihove najljuće protivnike, kojima realno i nije ostavljena nikakva druga mogućnost osim da se promijene. Da promijene sebe, svoje suradnike, svoje narative, svoje metodologije i metodologije rada institucija vlasti, i da svoje rezultate i pogreške u svom radu učine vidljivima cjelokupnoj srpskoj javnosti i svim, a ne samo odabranim medijima.
Koliko razumijem, studenti i narodne mase 'normalnog svijeta' širom Srbije koje ih s neskrivenom empatijom podržavaju - i ne traže ništa drugo. Čak na tome i insistiraju: "Nije važno tko je u institucijama vlasti, važno je da institucije rade za sve građane jednako", poručuju. Pa,tko, i bilo u kojoj zemlji, ovakvim zahtjevima može išta oduzeti? No, pobjednik i ovih prosvjeda za sada je Aleksandar Vučić i vlast koju on moderira. Jer izbori na ulici ne mogu biti legitimni u sistemu za kakav se studenti zalažu, a za one prave Srbija nema oporbu. Ima, takvu kakve bi se svaki pristojan student u svakoj demokratskoj zemlji trebao stidjeti.
Za Srbiju i regiju bi bilo najbolje ako bi građani sami sebi iznjedrili suvremenog lidera kakvog žele. Osim revolucije, demokratska evolucija srbijanskog društva, kao i svakog drugog u tranziciji, također je jedan od načina!
Komentari čitatelja
na naše novosti