Le Pen on tv
© TFI Screenshot
Kako bi spriječio Marine Le Pen da se kandidira za francusku predsjednicu, prvostupanjski ju je sud osudio za "pronevjeru javnih sredstava", a ne obrnuto. Nije prekršaj koji joj je stavljen na teret doveo do oduzimanja prava na nepodobnost, već je izmišljen da opravda ovu kaznu.

Začudo, nitko iz političke klase nije smatrao shodnim istaknuti da je Predsjedništvo Europskog parlamenta promijenilo svoju koncepciju o ulozi zastupnika u Europskom parlamentu i sada smatra kriminalcima one koji ustraju u prakticiranju svoje izvorne uloge zastupnika u Europskom parlamentu.

Marine Le Pen osuđena je 31. ožujka 2025. za "pronevjeru javnih sredstava" na četiri godine zatvora, od kojih su dvije uvjetne, novčanu kaznu od 100.000 eura i pet godina zabrane s privremenim izvršenjem, odnosno, čak i prije bilo kakve moguće žalbe. Osuđeno je još 24 dužnosnika Nacionalnog okupljanja i same stranke.

Francuska politička klasa odmah se podijelila na one koji su pozdravili eliminaciju predsjedničkog favorita iz utrke i one koji su to osudili. Naravno, nitko se nije usudio izravno progovoriti, ali su svi potvrdili da podržavaju "pravnu državu" ili osuđuju "tiraniju sudaca".

Iza ove reakcije na povijesnu odluku trojice sudaca neovisnih o političkoj moći, ali koji su jasno razumjeli zahtjeve tužiteljstva, nitko se ne usuđuje pozabaviti temeljnim pitanjem spora između Francuske i predsjedništva Europskog parlamenta. Sve činjenice koje se procesuiraju datiraju iz razdoblja prije 2015. godine. Ipak, nemoguće je razumjeti zašto su izabranici Nacionalnog okupljanja osuđeni, iako su bili uvjereni da nisu prekršili zakon, a da nisu bili svjesni ovog spora.

Evo objašnjenja:

Na kraju Drugog svjetskog rata britanski premijer Winston Churchill razvio je plan smirivanja europskih razlika kroz stvaranje zajedničkih institucija među državama. To još nije bila Europska unija, već tijelo koje je omogućilo europskim vladama da se stalno sastaju i pregovaraju, ili organizacija koja okuplja parlamentarce iz europskih država da zajedno raspravljaju. Na kraju je deset država spojilo ta dva projekta i stvorilo Vijeće Europe. Danas ih je 46. Sjedište ove političke institucije bilo je u Strasbourgu.

U praksi je Vijeće Europe zamišljeno kao civilna komponenta NATO-a. Strasbourg je izabran za njihovo sjedište jer je, kulturno, francusko-njemački grad.

Neovisno o Vijeću Europe, drugi projekt, ovaj put ekonomski, rođen je s Europskom zajednicom za ugljen i čelik (ECSC), koja je postala Europska ekonomska zajednica, a danas Europska unija. Naravno, u Strasbourgu je bilo i sjedište Europskog parlamenta, u kojem je bila smještena Parlamentarna skupština Vijeća Europe. No, s obzirom na rivalstvo među državama članicama, razne institucije ove ekonomske unije bile su smještene u Bruxellesu i Luksemburgu (Glavno tajništvo Parlamenta nalazi se u zgradi Roberta Schumanna). Zastupnici u Europskom parlamentu dolazili su u Strasbourg na tjedan dana mjesečno, a zatim su se vraćali u svoje zemlje. Budući da nisu birani u svoje ime, već u ime svoje stranke, u jednoj nacionalnoj izbornoj jedinici (osim između 2003. i 2018., kada je bilo osam regionalnih izbornih jedinica), ostatak su vremena posvetili svom političkom usavršavanju.

Godine 1993. Europski parlament dobio je dvoranu u Bruxellesu, zgradu Paul-Henri Spaak. Šest godina kasnije otvorio je vlastitu komoru u Strasbourgu, u zgradi Louise Weiss. Tada su zasjedanja parlamenta bila podijeljena između dva grada. Ogromna karavana kamiona dva puta mjesečno selila je sve urede saborskih zastupnika. Sada s privatnim uredom u Bruxellesu, europski parlamentarci pozvani su da ondje borave i putuju samo u Strasbourg na sjednice koje se tamo održavaju. Vraćali su se u svoje zemlje samo radi susreta sa svojim biračima i stranačkih sastanaka.

Administracija Europske ekonomske zajednice, čije je primarno sjedište u Bruxellesu, namjeravala se distancirati od Vijeća Europe i približiti Europskom parlamentu. Stoga je učinila sve što je mogla kako bi osigurala da potonji prestane sa svojim povratnim operacijama i zauvijek sjedi u Bruxellesu. To je bila i želja NATO-a, čiji su glavni uredi također bili u Bruxellesu (točnije, u Monsu). NATO je izdao standarde koje je Komisija predložila Saboru, što je ovaj odobrio. Međutim, s vremenom je Parlament igrao sve neovisniju ulogu, a NATO ga je morao stalno nadzirati kako bi osigurao da niti jedan od njegovih standarda ne bude poništen.

Tada je počeo spor: Francuzi su odbili napustiti Strasbourg kako ne bi previše vidljivo pali pod utjecaj Anglosaksonaca. Predsjedništvo Sabora stoga je zatražilo da se izabrani predstavnici od sada posvete isključivo svojim aktivnostima u Bruxellesu i da se više ne bave svojim strankama u svojim zemljama.

Od tada su sve francuske političke stranke koje su se zalagale za neovisnost svoje zemlje — ne samo Nacionalno okupljanje — bile u sukobu s predsjedanjem Europskim parlamentom. Sud koji je osudio Marine Le Pen stoga je odabrao teoriju predsjednice EP-a, dok je Nacionalno okupljanje inzistiralo da niti jedan cent javnog novca nije pronevjeren te da je postupilo kao mnoge druge političke stranke.

Marine Le Pen se tijekom suđenja odlučila braniti tvrdnjom da nije imala izbora, da je bila prisiljena izabrati stari koncept rada europarlamentaraca umjesto novog jer su joj kolege odbili dopustiti da bude punopravna europarlamentarka (politika "cordon sanitaire"). Kako joj nije bilo mjesto u Bruxellesu, odlučila je to učiniti u svojoj zemlji.

Sudije su napisale:
"Ovaj sustav obrane predstavlja, prema sudu, teorijski konstrukt koji zanemaruje pravila Europskog parlamenta, zakone Republike i sudske odluke donesene, posebice, tijekom tekuće sudske istrage, fokusirajući se samo na vlastita načela."
Važno je razumjeti da ne postoje pravila za Europski parlament; jedini referentni tekst je Konsolidirani ugovor EU-a, koji još uvijek određuje sjedište Europskog parlamenta u Strasbourgu, a ne u Bruxellesu.

Važno je razumjeti da jedini referentni tekst, Konsolidirani ugovor o EU-u, još uvijek određuje sjedište Europskog parlamenta u Strasbourgu, a ne u Bruxellesu. Stajalište francuskih europarlamentaraca stoga je jedino u skladu s tekstovima. O meritumu suci nisu presuđivali po zakonu, a što se tiče predsjedničkog favorita, nisu mogli donijeti privremene mjere jer Marine Le Pen više nije europarlamentarka pa prema njihovu tumačenju činjenica ne može "ponoviti prekršaj".

Osudivši Marine Le Pen, sud ju je ne samo lišio prava da se kandidira za predsjednika, nego je također lišio francuske izabrane dužnosnike prava da osporavaju pokornost Parlamenta NATO-u.