Ljudi bivaju ubijeni radi tuđih vlastitih interese da li će krivci odgovarati za zločine
Ono što se desilo na početku “arapskog proljeća” ući će u historiju po mnogo osnova. Jedan od njih su medijske konstrukcije i laži, a drugi je da zbog posljedica razrušenih društava i država niko od odgovornih za taj scenarij neće krivično odgovarati. Ako je za utjehu ovim prvima, onda se mora reći da su uspjeli u svojim planovima i razorili jednu državu.


Mnogo je onih koji kažu da ako dugo tragate za istinom, onda ćete je i pronaći. Također, mnogo je onih koji kažu da je pravda spora ali dostižna. Međutim, bez dubljeg ulaženja u ove tvrdnje možemo reći da njihovom primjenom u libijskom slučaju dolazimo do sljedećeg zaključka: istinu su mnogi znali, čak su je otvoreno i govorili, no, pravda je spora i nedostižna. Ko ne vjeruje, neka razmisli ponovo: Libija je razorena, a od razaranja Sirije se ne odustaje.


Ukratko, tako bi se moglo sumirati ono čime se mediji na Zapadu bave posljednjih dana. Otkrivaju se transkripti razgovora bivšeg premijera Velike Britanije Tonyja Blaira s različitim političarima širom svijeta. Tako je britanski “The Guardian” početkom mjeseca objavio tekst o telefonskim razgovorima, ali i transkripte razgovora koje je Blair vodio s libijskim vođom Muammerom el-Gaddafijem, iz kojih se vidi da Gaddafi upozorava britanskog vođu da se Libija suočava s teroristima iz drugih država, koji su došli rušiti tu državu.


Nakon toga, Gaddafi upozorava Blaira na posljedice instaliranja El-Kaide u Libiji i kaže da “džihadisti žele kontrolirati Mediteran te da će napasti Evropu”. Blair odgovara diplomatski vješto, izražavajući razumijevanje spram libijskog slučaja i traži vrijeme da upozna saveznike u Washingtonu i na evropskom kontinentu o dešavanjima u Libiji. Blair je izjavio da je sa sadržajem razgovora bio upoznat i zvanični Washington, ali i London, odnosno tadašnji britanski premijer David Cameron. Blair u razgovoru poziva Gaddafija da zaustavi nasilje u Tripoliju.
Ljudi bivaju ubijeni radi tuđih vlastitih interese da li će krivci odgovarati za zločine
Tri sedmice nakon tih razgovora počelo je bombardiranje Libije, a u operacijama su učestvovali i avioni iz Velike Britanije. Čini se da je Blair detaljno upoznao saveznike sa situacijom u toj državi, pa su sistematskim bombardiranjem razorili ovu državu, ubili Gaddafija i uzrokovali tako situaciju da rat u toj državi traje već petu godinu.

Tokom razgovora, Blair je Gaddafiju predložio da se povuče iz politike, napusti državu jer “ovo neće završiti mirno, zato što se tamo moraju desiti promjene”.


Ako bismo ovo pokušali opisati cinično, rekli bismo da Washington, London, Pariz i Brisel nisu vjerovali istaknutom političaru i bivšem premijeru Blairu, koji se već “dokazao” na slučaju Iraka, nego su povjerovali medijskoj propagandi kako Gaddafi ubija nenaoružane civile dok mu iz ruku izmiče grad po grad, te kako se naoružane milicije brzo približavaju glavnom gradu Tripoliju u državi koja ima površinu 1,7 miliona kvadratnih kilometara. Vjerovatno ni jedni ni drugi nisu mogli odgovoriti na pitanje koliko brzo napreduju pobunjenici u ovoj ogromnoj državi.

Kraj Gaddafija, kraj Libije

Na ovaj je način uklonjen jedan za Zapad nepodoban režim koji je upravljao državom koja ima ogromne rezerve nafte, i to je uglavnom bio najveći grijeh Libije. Evropa je trebala nove teritorije s resursima, jer one na istoku od Rusije nisu mogli preoteti. Usto, tranzitne rute s Bliskog istoka ne mogu se provesti dok je u Damasku i Teheranu vlast koja gleda svoje interese. Pozadina brojnih sukoba na tom prostoru je baš u ovim planovima Zapada.

Zbog toga je iskorišteno “arapsko proljeće” i uništena je država koja se nije mogla braniti. Vješto je Zapad povlačio poteze i naprosto doveo do toga da se jedna suverena država uništi, a njen vođa zvjerski ubije i sahrani na nepoznatoj lokaciji. Rat nije stao nakon toga, nego je nastavljen istim intenzitetom, a naftni kapaciteti su uglavnom očuvani do današnjeg dana. Uzalud je Rusija govorila da je prevarena, da Libiju nije trebalo bombardirati već samo uspostaviti zonu zabrane letenja nad tom državom.


Ljudi bivaju ubijeni radi tuđih imperijalističkih ciljeva, da li će krivci odgovarati za zločine
Naknadno su evropski lideri, prije svega bivši italijanski premijer Silvio Berlusconi, govorili o tome kako je predsjednik Francuske Nicolas Sarkozy zahtijevao od evropskih lidera podršku za vojnu intervenciju u Libiji. Cilj se ukratko mogao opisati kao izraz francuske imperijalističke politike spram Afrike, koji traje stoljećima i o kojoj je ispisano bezbroj stranica širom svijeta.

Usprkos tome, Francuska nije odustala od Afrike, jer su jeftini resursi s ovog siromašnog kontinenta jedina garancija da će francusko stanovništvo lagodno živjeti, a Francuska imati bilo kakav značajniji utjecaj u evropskim i svjetskim tokovima.



Ista matrica


Ni danas ta matrica nije promijenjena, samo joj se načini izvođenja mijenjaju. Najnovija eskalacija krize u Libiji samo je korak u tom pravcu. Beskrajni pregovori pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda nisu dali nikakav rezultat i to je također očekivano, jer je valjda svima u svijetu jasno da rješenje problema leži u prijestolnicama zainteresiranih država, a u ovom slučaju to su uglavnom evropske države. Pregovarat će se do trenutka kad se dogovore da zajedno služe interesima Zapada. U protivnom, nastavak rata je zagarantiran i to po principu koji imamo danas, a to je da jedna grupa ne može u potpunosti poraziti drugu.

Pomalo su smiješno izgledali apeli francuskog predsjednika Francoisa Hollandea iz polovine 2014. godine, kad je od UN-a tražio da “preuzmu odgovornost” ili “će se terorizam proširiti regijom”. Terorizam se proširio, dogovor nije postignut te ostaje opcija intervencije sa Zapada. U medijima se već sedmicama spekulira da je Francuska spremna za ponovne zračne napade u Siriji. Kako je izgledalo kad je Francuska intervenirala u Maliju, uzmimo izjavu ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, koji je početkom prošle godine izjavio da je Francuska “naoružala militante u Libiji protiv Gaddafija, a kasnije su se suočili s njima u Maliju gdje su morale reagirati francuske trupe”.


Ljudi bivaju ubijeni radi tuđih vlastitih interese da li će krivci odgovarati za zločine
I dok nas mediji sa Zapada, ali i oni koji žele izvještavati u korist država Zapada, obavještavaju da se u Libiji odvijaju procesi nezavisni od drugih država, u Libiju su, prema izvještajima s više strana, pristigli pripadnici ISIL-a. Tek tako trebamo vjerovati tim natpisima, oni su prešli nekoliko država i došli ratovati u Libiji. U trenucima kad cijeli svijet postaje uvezan i kad ni sitnom lopovu nije lahko preći državnu granicu, hiljade naoružanih terorista ih prelaze, izgleda, bez većih problema. Cilj im je, naravno, borba s drugim militantnim grupama, ali i naftna infrastruktura, kako su javili mediji. Odličan povod za geopolitičke stratege da se pronađu, obuče i podrže snage koji će štititi postrojenja, a usto uraditi i mnogo toga korisnog za svog naredbodavca.


Tako je posljednjih mjeseci Libija postala novo uporište terorista ISIL-a, a, sukladno tome, može se očekivati medijsko izvještavanje koje će, pojednostavljeno kazano, biti u smislu: ili će Evropa u Libiju ili će teroristi ISIL-a iz Libije u Evropu! Drugim riječima, rat će se nastaviti u ovoj razrušenoj, a nekad prosperitetnoj državi.

Nedostatak odgovornosti

I ovo sve nas dovodi do ključne činjenice današnje moderne politike: nije važno koliko ste loši, važno je koliko ste moćni. To se pokazuje od sukoba do sukoba, kad naprosto ljudi bivaju ubijeni, jer neko daleko od njihove kuće treba takav razvoj događaja kako bi ostvario vlastite interese, a, osim toga što je istina objelodanjena, najvjerovatnije nijedan sud nikad neće kazniti odgovorne za neki zločin.


Američko i britansko rukovodstvo je priznalo da su lagali vlastite građane i cijeli svijet da Saddam Husein posjeduje oružje za masovno uništenje. To im je bio povod da izvrše agresiju na ovu državu, nanesu joj štetu u milijardama dolara, kupe značajne resurse (prije svega naftu) te od tada pa do danas traje rat koji je odnio živote stotine hiljada ljudi.


Spomenuti transkripti razgovora Tonyja Blaira pokazuju da su sve pojedinosti u vezi Libije bile poznate državama koje su uništile tu suverenu državu, u kojoj danas rat traje bez naznaka okončanja.
Ljudi bivaju ubijeni radi tuđih vlastitih interese da li će krivci odgovarati za zločine
Niti u jednom slučaju odgovorni ljudi nisu kažnjeni i to je od ključne važnosti kad govorimo o današnjem sukobu u Siriji naprimjer. Već utvrđeni scenarij, na drugim mjestima oproban, ponovo se primjenjuje, a sprega medija i politike je i ovaj put očita: pokazati da je Bashar el-Assad jedini problem u Siriji. Naravno da to nije tačno, riječ je o geopolitičkim ambicijama Zapada i sirijskih susjeda.


Uvod u bezvlašće

Nakon izmišljenog Saddamovog oružja za masovno uništenje svijet je postao potpuno nesigurno mjesto. Od tada je moćnim državama samo potreban povod da provedu vlastite ciljeve sukladne njihovim interesima, a ako pritom moraju uništiti jednu državu i uništiti živote tamošnjeg stanovništa, ništa od toga neće promijeniti suštinu odluke koja mora biti provedena na ovaj ili onaj način. Nakon toga se desila Libija, Sirija, Ukrajina, a bilo je pokušaja da se taj recept primijeni i na drugim mjestima.


Stoga se manje države moraju dodatno naoružavati kako bi branile pravo na svoje postojanje, a povećanje vojnih kapaciteta u sebi uvijek nosi dozu rizika; prvo, jer vlastiti građani u tim državama ispaštaju zbog povećanog ulaganja u vojsku i, drugo, rizik od sukoba raste. Godine koje dolaze bit će determinirane upravo ovim obrascima. Zato i ne čudi što se mnoge države naoružavaju u trenucima velike ekonomske krize.

Libija, put ka Africi


Libija je značajna država ne samo zbog nafte. Njen geostrateški položaj na sjeveru Afrike daje joj dodatnu dimenziju. Sukobi, koji u Libiji traju svih ovih godina, doveli su do anarhije u velikim područjima Malija, Kameruna, Nigerije i Nigera, a postoje šanse da se taj haos prenese na Čad, Alžir, Tunis, Egipat... Jasno je da takve konflikte godinama niko neće moći kontrolirati i oni će trajati dugo, baš kako su trajali i mnogi drugi afrički sukobi iz kojih su jedino korist izvlačile kolonijalne sile, koje ni danas ne odustaju od Afrike, već samo mijenjaju mehanizme prisustva i kontrole afričkih društvenih, političkih i ekonomskih procesa. Libija je odlična tačka za daljnju penetraciju u centralni dio kontinenta bogatog brojnim resursima.
Neokolonijalizam: 14 afričkih zemalja prisiljeno plaćati porez svom bivšem kolonizatoru - Francuskoj