© sportdc.netBranislav Moro, trener odbojkašica Sjeverna Koreja
“Uglavnom nas i mediji pogrešno informišu, ne znam ni zašto, jer ne postoji nikakav interes u tome. Mi recimo čitamo da su djeca tamo gladna, a djeca su na pijedastalu u odnosu na nas. Imaju bolja obdaništa, bolje uslove, eto počevši od jedne banalne stvari - teren oko obdaništa im je postavljen gumom od pet centimetara i to im je standard da se djete ne bi povrijedilo kad padne. Imaju čak i zatvorene bazene u okviru obdaništa i to ne jedan, već po nekoliko” - priča Moro za srbijadanas.com.
Kada dođete tamo, objašnjava, prvo vam pojasne da ne postoji „Južna Koreja“. Južna se naziva Koreja, a Sjeverna nosi naziv Demokratska Narodna Republika Koreja. Oni isključivo prihvataju takav odnos i takvo obraćanje prema državi. Koreja je naklonjena prema Americi, a DNR Koreja prema Kini i Rusiji, pojašnjava Moro.
Po gradu se kreće slobodno, ima status čuvanog lica, kao jedini stranac u svijetu sporta. Kaže da je prošao kroz „skener“ da bi se zaposlio, ali ne misli da je to nešto drugačije od ostalih zemalja u kojima je radio.
“Oni su vrlo obazrivi ljudi i o svemu se vodi računa. Moj trening je uvijek praćen kamerom, što mi je možda malo u početku smetalo, ali sam poslije vidio da se oni tako analitički odnose prema svim poslovima” - kaže Moro, koji još nije upoznao „vođu“, ali je sam vođa, Kim Džong Un dao „blagoslov“ za njegov novi ugovor.
Plan je da u novom aranžmanu, u narednim mjesecima, dođe do susreta s njim.
Sve valute u opticaju
Kad je u pitanju plaćanje, tu su vrlo fleksibilni.
„Uđete u prodavnicu i piše „11“. Vi date 15 dolara, oni vam vrate 4. Date u eurima - vrate vam u eurima. Nadmašili su i Crnogorce. Domaću valutu nisam vidio, ali ima i prodavnica gdje se kupuje isključivo domaća roba. Postoje i fri šopovi, ali ne znam zašto nose takav naziv, kad kupujemo i mi (stranci) i oni (domaći stanovnici)“ - priča odbojkaški trener.
Moro smatra da mladi u Sjevernoj Koreji imaju potpuno drugačije utemljene vrijednosti, pa utjecaj sa Zapada, i da dopre do njih, kroz muziku ili film, ne bi mnogo promenio:
“U mojoj ekipi sve djevojke znaju da sviraju klavir, violine, što je kod nas već postalo neobično, takoreći egzotika. Da ne pominjem čitanje knjiga, jer ne mogu ćerku da natjeram da pročita ni dve knjige” - iskren je naš sagovornik.
Jednom je na treningu u najsavremenijoj teretani pustio modernu, zapadnu muziku, ali niko nije bio oduševljen.
“Njima se nešto i ne sviđa takva muzika. Slušaju, mogu vam reći dobru muziku. Imaju jednu fenomenalnu grupu Morango, žensku grupu sastavljenu od jedno 16-18 devojaka, od kojih 6-7 pjevaju, a ostale sve sviraju. Bila je slovenačka grupa Lajbah u Pjongjangu što je meni neshvatljivo.”
Cijeli dan u spa centru, toliko modernom da su u njemu napravili i vještačke talase, košta dva dolara.
“Ne mogu da tvrdim, ali dobijam informacije da se razvilo desetak velikih gradova, naročito na moru prema japanskoj strani, i da su se tamo napravila ozbiljna letovališta.”
U glavnom gradu je oduševljen, između ostalog, čistoćom.
“Dajem 100 dolara ako nađete papir na 10 kilometara. Pjongjang je kao grad skockan, sređen, ulice su široke, trgovi veliki, a sve je vrlo uređeno.”
Po radu, redu i posvećenosti, mogu da se izjednače sa Japancima, kaže Moro o karakteru ljudi u Koreji.
Objašnjava da tamo nema noćnog izlaska kako ga mi pojmimo. Jednostavno, oni nemaju naviku da tako izlaze:
“Ipak se oni mnogo više druže. Idem gradom, a ispred svake zgrade odbojkaški teren i oko 6 sati svi igraju odbojku, a oni koji ne igraju navijaju. Druže se. Kao mi za vrijeme bombardovanja. Oni su upućeni jedni na druge, jako puno se druže, cijele zgrade izlaze na ulicu i ja ih gledam zapanjeno” - iskren je sagovornik.
Jedino se Kuvajćani žale u Pjongjangu
“Doživio sam još jednu komunističku zemlju u kojoj sam radio - to je Kuvajt, tamo kad uzmeš kredit oni ti oproste i kredit. Nema boljeg komunizma nego u Kuvajtu, to je najveća komunistička zemlja koja postoji. Ali se oni onda još i žale da im je malo. Sjedio sam jednom u nekom društvu, kada je došao Kuvajćanin za sto i rekao „Ova zemlja je nikakva. Moja žena kupi torbu za 2,500 kedija i mi nemamo dovoljno do kraja meseca“ (dvije i po hiljade kedija je 6,000 eura). Samo što ga nismo udarili” - kaže Moro kroz smijeh.
On je govorio i tome da li je odnos prema vođi fanatičan, kao što se predstavlja.
“Obično možete pročitati da to izgleda fanatično, ali meni izgleda fantastično. Volio bih da mi isto tako volimo našeg predsjednika, ma ko god on bio, ma kog uvjerenja, koje god političke stranke. Predsjednik je zaslužio da ga poštuje narod koji ga je izabrao i samim tim i da ga voli. Te norme bi trebalo da važe za svakog predsednika u svakoj zemlji.”
Uslovi za sport bolji nego u Njemačkoj
Radi u klubu pod nazivom „425 sport klub“, gdje je 425 oznaka armije koja je zadužena za oblast sporta. To je jedna, u bukvalnom značenju, armija sportista, jer 90 odsto sporta je regulisano kroz armiju, ostali dio kroz policiju.
“To nije ništa neobično, takav sistem praktikuje se i u pojedinim regionima Kine” - objašnjava nam on.
Oni ulažu puno u sport, čak ima i ulica u Pjongjangu koja se zove ulica Mladosti, u kojoj se nalaze 32 sportske hale sa gledalištem. Svaki sport ima svoju halu. Ipak, odbojka ima posebno mjesto, a popularan je i fudbal.
Što se situacije sa medijima i sa praćenjem situacije iz svijeta tiče, kaže da je na internetu lako uporediti sliku iz svijeta sa onom koju oni prenose.
“Njih nikad ne bi zanimale pojedine mreže, što se interneta tiče, niti Farma, nemaju takvu vrstu interesovanja. Totalno su u drugom smjeru. Imaju svoj nacionalni program i to je to. Po meni, oni jako nalikuju bivšoj Jugoslaviji. Imaju proizvodnju i kompjutera, svi oni znaju i da rade na kompjuteru, ali samo u smislu posla. Oni su vrlo upućeni, nisu neznalice” - kaže Moro.
Sa generalom, koji mu je i veza sa „vođom“ pregovara da još ljudi iz Srbije povede u ovu, za ostatak svijeta, i dalje, mističnu zemlju.
Komentari čitatelja
na naše novosti