Od četiriju novina koje su objavile Snowdenova otkrića kako američka Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) nezakonito nadzire komunikacije više od milijarde ljudi po svijetu, uključujući i građane SAD, te kako snima unutrašnji internetski promet stranih država, troje su zahtijevale od američke vlade da dopusti Snowdenu povratak u zemlju bez sudskog progona. Te su novine Guardian, New York Times i The Intercept. Četvrte su baš The Washington Post koji je, nota bene, i dobio i preuzeo Pulitzerovu nagradu za objavljivanje Snowdenovih otkrića.
Upravo su u Washington Postu Bob Woodward i Carl Bernstein obznanili aferu Watergate koja je stajala ostavke tadašnjeg predsjednika Richarda Nixona, ali oni su svoj izvor štitili dulje od trideset godina, pa je tek 2005 otkriveno da je zviždač nad zviždačima “Duboko Grlo” bio tada već nekažnjivo star Mark Felt, pomoćnik direktora FBI-a u doba afere.
Činjenična istina
The Washington Post sada smatra da je Snowden kriv utoliko što je program PRISM (onaj koji možda nadzire i vas) em legalan em privremen. Ali podatke o PRISM-u je objavio baš taj list, istodobno s Guardianom, i još baš to naveo kada se kandidirao za Pulitzera! Zahtijevajući danas sudsko kažnjavanje suradnika koga su iskoristili, urednici Washington Posta su udarili po samom opstanku “zviždača”.
Snowden i drugi promicatelji činjenične istine, koji i po cijenu slobode ili života “izdaju” državu njezinome jedinome demokratskom suverenu: građanskoj javnosti, dragocjeni su suradnici tog suverena. Djeluju u dugačkom nizu kojemu je na čelu fra Bartolomé de las Casas, a u novija doba traje od Herberta Yardleyja (Crna komora), Daniela Ellsberga (Pentagonski papiri), Vladimira Bukovskoga (sovjetska zloporaba psihijatrije), Mordechaija Vanunua (izraelska nuklearna bomba), do Kathryn Bolkovac (prostitucija za “plave kacige” u Bosni), Sergeja Magnitskoga (umorenoga u istražnom zatvoru zbog otkrivanja ruske državne korupcije), Hervéa Falcianija (švicarski bankovni papiri), Paula Stevensona (maltretiranje na Nauruu), uključujući tu i Juliana Assangea koji je za Wikileaks zaslužio (ali nije dobio) Nobelovu nagradu za mir, i sve one znane i neznane koje su “službe” onemogućile ili čak ubile, samo da ušutkaju svjedoke svojih opačina (dok se istodobno nemilosrdno kažnjavaju atentatori na provokatore “službi” koji proturaju laži).
Strašna krivica
Bez obzira na pobude, Snowden se upisao u redove povijesnih “zviždača”. Nitko ne dvoji da govori istinu - i to je njegova strašna krivica. A Washington i Bruxelles ga uvjeravaju da ima samo jednu mogućnost da spasi glavu: da se preda i umukne zavazda.
Eto, opetujmo, kurtalisali su se “Carstva Zla”, koje je ionako više tištalo svoj nego tuđe narode. Ali uspostavili su “carstvo straha” u kojemu nijedan pojedinac nije dovoljno sitan da ga ne bi uhodili.
U tome sklopu osovina Edward Snowden - Julian Assange izaziva divljenje, barem što se mene tiče, visokomoralnom motivacijom svoga prkosa koji rezultira razotkrivanjem sramne ili čak ilegalne prakse kao moralno nesnosne.
Viši cilj
Podsjetimo da je to i jedan od osnovnih ciljeva istraživačkog novinarstva, kako ih je definirao i nabrojio Hugo de Burgh. Ostali su: otkriti zloporabu vlasti odnosno moći, provjeriti je li pravosuđe bilo pristrano i/ili korumpirano, provjeriti je li zakon bio zaobiđen i duh zakona izdan, razotkriti jaz između izjave i prakse, otkriti skrito. I Assange je, pokrećući Wikileaks, imao na umu te zahtjeve, a i Snowden, odškrinuvši Datagate. Snowden se pokazao “zviždačem” desetljeća, insajderom koji je uspio podsjetiti na paranoju establishmenta i na zločinačku ustrajnost u kršenju ljudskih prava u funkciji te paranoje zakrinkane u “viši cilj”.
Diktatura “viših ciljeva” traje tisućljećima, od egipatskih svećenika i njihove doušničke mreže, stavila je svoju grabljivu prljavu šapu i na informacijsku tehnologiju u komunikacijskoj mreži, ugrožavajući i trujući samu limfu ljudskog društva. Možemo se suglasiti s tezom da u svrhu sigurnosti treba žrtvovati dio privatnosti, kao što se i u svrhu ljudske solidarnosti moramo odricati dijela slobode (i to onoga usmjerenoga na stjecanje i gomilanje) - ali upravo u tim tanahnim međuodnosima valja otvoriti četvore oči da tara ne pređe mjeru, da omot ne bude skuplji od sadržaja.
Komentar: Povezano: Protokoli patokrata