Još je od vremena starih Latina dobro znano kako neki nešto mogu, a drugi to isto ne mogu. Izraženo je to u izreci “što priliči Jupiteru (bogu), to ne priliči volu”. Prenesemo li to na današnji svijet, istu bismo izreku mogli formulirati i kao “kada isto nije isto”. Jer, svjetska je scena puna primjera koji dokazuju ne samo postojanje dvostrukih aršina (ili standarda), nego i upravo besramnu sklonost da se jedno vidi, a drugo ne vidi. U eri masovnih medija koji su - ne zavaravajmo se - osim tzv. neprofitnog sektora što ga se nastoji ugušiti pod svaku cijenu - itekako kontrolirani, mada formalno slobodni, to postaje iznimno opasno. Zašto? Jednostavno zato što selektivno
iznošenje podataka, krivotvorenje informacija, tendenciozno izvještavanje utječu na formiranje onoga što se zove javno mnijenje. Malo grublje rečeno, može se kazati da usmjeravani mediji (a to je najblaži mogući izraz) igraju presudnu ulogu pri kreiranju raspoloženja javnosti. A ta javnost, to su birači. Pa tako na biračka mjesta izlaze u najboljem slučaju nepotpuno informirani, a u najgorem - temeljito indoktrinirani birači. I onda imamo to, što imamo. Imamo svijet u kojemu živimo. Imamo ljude pune predrasuda, klišea, sklonih iracionalnoj mržnji i netoleranciji.
No, da ne bismo ostali na općenitim konstatacijama. Evo prvoga, posve konkretnog i nadasve aktualnoga primjera. Alep, najveći grad u Siriji. Mjesecima smo izloženi krvavim scenama iz toga sirijskog grada odakle jedinice predsjednika Asada, uz zračnu podršku Rusije (koja je tamo na zahtjev legalne sirijske vlade) nastoje istjerati nekih tisuću džihadista. Da ne bi stradali civili, odnosno da bi se njihovo stradanje svelo na najmanju moguću mjeru, Amerikanci i Rusi dogovorili su, nije tome davno, prekid vatre. Nije dugo trajao.
Prekršili su ga tzv. pobunjenici, mada ćete u većini “slobodnih” medija naići na tvrdnju da su to učinile ruske i sirijske snage. Nakon toga posrednik za Siriju UN-a, Stafan de Mistura, predložio je džihadistima da pod njegovim vodstvom napuste Alep, precizirajući da je na njima da odluče hoće li njih “tisuću držati 270.000 građana Alepa kao svoje taoce, ili će napustiti grad sa svim svojim naoružanjem”. Ta je izjava bila jednodnevna vijest i nakon toga nitko je više ne spominje. Ali zato se uporno izvještava o nastavljanju rusko-sirijskog bombardiranja i o civilnim žrtvama tih napada. Nema sumnja, džihadiste se zaista i dalje napada (a da je tu i tzv. Islamska država potvrđuje, usprkos američkim demantijima, i njezina zastava snimljena teleobjektivom, kako vijori na jednoj zgradi u Alepu). I nema sumnja, u tim napadima stradaju (i) civili koje
džihadisti svjesno koriste kao tzv. živi štit.
Komentar: Da, Zapadu i njihovim teroristima ne ide dobro u Siriji, vidimo to po sve gnjusnijoj antiruskoj propagandi.