Kada se u međunarodnim odnosima pojavi neki veliki problem, često se govori da treba rešavati uzroke koji su do njega doveli, a da posledice ne treba da budu prioritet.U slučaju izbegličke krize koja potresa ne samo Evropu to nije moguće.
Uzroke koji su nagnali stotine hiljada ljudi da iz Azije i Afrike krenu ka Evropskoj uniji dobrim delom izazvala je sama EU, ili bolje rečeno, velike sile koje su nekada imale kolonije tamo odakle sada dolaze izbeglice; uzroci su gotovo neprestani ratovi, uz podsticanje ili mešanje spolja.Evropska unija, zaista, nema zajedničku spoljnu politiku koja bi joj omogućila konzistentan pristup kriznim žarištima, na šta se često žale neki njeni zvaničnici, ali i mnogi analitičari. Posledicama, odnosno zbrinjavanjem izbeglica koje u njoj vide jedinu nadu, Evropa mora da se bavi jer sve drugo bilo bi anticivilizacijski.
Smatra se da su najbrojniji među izbeglicama ljudi iz Sirije, koju od proleća 2011. potresaju sukobi, i iz Avganistana koji mir nije video decenijama. Da je zaista reč pre svega o izbeglicama, a ne o “ekonomskim migrantima” govore i podaci iz Srbije.
„Više od 90 odsto njih možemo da pretpotstavimo da jesu izbeglice zato što dolaze iz zemalja koje proizvode izbeglice. Više od polovine njih, 57 odsto, dolaze iz Sirije, četvrtina iz Avganistana, skoro 10 odsto dolazi iz Iraka,
prema tome većina njih, čak 95 odsto njih dolazi iz zona gde postoje ratovi, gde postoji progon zbog kog su morali da beže“, izjavio je Hans Šoder, šef misije UNHCR u Srbiji.
Sirija je, bar kada je o medijima reč, danas gotovo zaboravljeni konflikt. U složenim sukobima koji traju već gotovo četiri i po godine, ne može se sa sigurnošću tvrditi koliko je ljudi izgubilo život. Ujedinjene nacije navode da je stradalo oko 220.000 ljudi, a sirijske opozicione grupe tvrde da je ubijeno 330.380. Sve je počelo protestima protiv predsednika Sirije Bašara al Asada u martu 2011, nastavilo se građanskim ratom „punog obima“ (uz otvorenu podršku Zapada Asadovim protivnicima), a od juna prošle godine Islamska država (Iraka i Sirije) zauzela je veliki deo teritorije Sirije.
Podstičući oružanu pobunu protiv Asadovog režima, zapadne zemlje su sirijskog predsednika redovno optuživale da „kolje sopstveni narod“. Već 2012. sukobi su zahvatili Damask i Alepo, drugi najveći grad u Siriji. Pre dve godine vodeće zapadne zemlje, posle objavljivanja izveštaja da je Asad upotrebljavao hemijsko oružje, počele su da se zalažu za međunarodnu vojnu intervenciju. Međutim, Rusija i Kina su to onemogućile u Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija, naglašavajući da žele da izbegnu libijski scenario.
Rusija sada insistira i da je međunarodna kampanja bombardovanja Islamske države koja je počela prošle godine nelegitimna jer je nije odobrio Savet bezbednosti, niti Damask.
Komentar: Svi jako dobro znamo da Rusija ne namjerava napasti baltičke zemlje.