Ovo je drugi u nizu nedjeljnih objava o Teoriji pozitivne dezintegracije Kazimierza Dabrowskog, koristeći kao polazište nedavno objavljeno izdanje njegove knjige iz 1967., Oblikovanje osobnosti kroz pozitivnu dezintegraciju, dostupno u mekom uvezu i kao e-knjiga. Svi citati Dabrowskog u ovom postu su iz ovog mekog uveza izdanja iz 2015. godine.

Rad Dabrowskog sada može imati veći značaj nego ikad prije. Prošli tjedan, dvoje ekonomista s Princetona, Anne Case i Angus Deaton, objavili su rezultate svoje analize podataka CDC-a i nacionalnih anketa koji pokazuju trend povećanja mortaliteta i porasta morbiditeta (bolesti, invaliditeta, lošeg zdravlja) kod bijelaca u SAD-u u dobi od 45 - 54. Ovo su samo neke od njihovih nalaza i rasprava (pročitajte cijelo izvješće):

• "Nakon 1998., stope mortaliteta u drugim bogatim zemljama nastavile su padati za 2% godišnje. Nasuprot tome, smrtnost bijele rase u SAD-u, ne-Hispanaca, rasla je za pola posto godišnje. Nijedna druga bogata zemlja nije doživjela sličan preokret".
• "Ovaj preokret, od 2014., specifičan je za srednje godine."
• "Iako su sve tri obrazovne skupine zabilježile porast smrtnosti od samoubojstava i trovanja, te ukupni porast smrtnosti od vanjskih uzroka, porast je bio najveći za one s najnižim obrazovanjem".
• [Sve] 5-godišnje dobne skupine između 30 - 34 i 60 - 64 svjedočile su značajnom i sličnom porastu smrtnosti od zbroja trovanja drogama i alkoholom, samoubojstva i kronične bolesti jetre i ciroze u razdoblju od 1999. do 2013.; skupina srednjih godina razlikuje se samo po tome što je zbroj tih smrti dovoljno velik da zajednička stopa rasta mijenja smjer smrtnosti od svih uzroka".
• "Preokret mortaliteta uočen u ovom razdoblju sličan je usporavanju pada mortaliteta u Sjedinjenim Državama tijekom vrhunca epidemije AIDS-a, koja je odnijela živote 650 000 Amerikanaca (1981. do sredine 2015.)".
• "Ozbiljna je zabrinutost da će oni koji su trenutno u srednjim godinama ostarjeti u Medicare s lošijim zdravljem od trenutno starijih osoba. To nije automatski; ako se epidemija stavi pod kontrolu, oni koji je prežive mogli bi imati zdravu starost. Međutim, ovisnosti je teško riješiti liječenjem a bol je teško kontrolirati, tako da bi oni koji su trenutno u srednjim godinama mogli biti 'izgubljena generacija' čija je budućnost manje svijetla od onih koji su im prethodili".

Zbog zločina poučavanja mladića da preuzmu odgovornost za sebe, Jordan Peterson je nemilosrdno napadan. Ali nema ništa loše u tome da kažete dječacima da se priberu - zapravo, to je očajnički potrebno.

Najnovija demonizacija Petersona dolazi od strane glumice Olivije Wilde. U intervjuu o novom filmu, pod nazivom Don't Worry Darling i koji je sama režirala, Wilde je otkrila da je antagonist filma, šovinistički kultni vođa, zapravo temeljen na "ovom ludom čovjeku, Jordanu Petersonu, koji je pseudo-intelektualni heroj incel pokreta".

Wilde sugerira da inceli — internetska zajednica mladića koji se osjećaju odbačenim od strane žena i često gaje neprijateljske (pa čak i nasilne) osjećaje prema njima — misle da je Peterson "netko tko legitimira određene aspekte njihovog pokreta jer je bivši profesor, pisac, nosi odijelo, pa smatraju da je to prava filozofija koju treba shvatiti ozbiljno."

Fascinirana sam Teorijom pozitivne dezintegracije Kazimierza Dabrowskog otkako sam prvi put upoznata s njom prije gotovo 20 godina. Dabrowski, klinički psiholog i psihijatar, razvio je teoriju kako bi objasnio zašto i kako su neki ljudi potaknuti prema osobnom rastu i idealima koje su sami odabrali, te ulogu koju dezintegracija — raspadanje — igra u tom rastu.

Teorija Dabrowskog je bogato slojevita i nije je lako rasčlaniti, a sa svakim ponovnim preispitivanjem naučim nešto novo. Ovaj je post prvi u nizu o Teoriji pozitivne dezintegracije (u daljnjem tekstu TPD), mom trenutnom razumijevanju te teorije i zašto je teorija posebno korisna danas.

Knjiga Dabrowskog iz 1967., Oblikovanje osobnosti kroz pozitivnu dezintegraciju, nedavno je objavljena u novom izdanju Red Pill Press-a. Knjiga je dostupnija općem čitatelju od mnogih drugih njegovih tekstova, i iz tog razloga i zato što je lako dostupna i kao meki uvez i kao e-knjiga, koristit ću Oblikovanje osobnosti kao osnovu za ovu blog seriju u slučaju da netko želi pratiti usput čitanjem knjige (svi citati Dabrowskog koji su neatribuirani bit će iz ovog novog izdanja iz 2015.).

Naša priča počinje in medias res i završava in nihilo.

Johnny promatra kako se pepeo doma njegovog najvećeg neprijatelja Jimmyja uzdiže u nebesa, a plamen ocrtava oblik malog Peteya u oštroj silueti dok on gasi šibicu. Vrisci obitelji, sada jedva čujni, ugušeni su u urliku proždiruće vatre.

"Ali Petey, nisam slutio da ovo smjeraš!"

"Ali Johnny, rekao sam da bogati mogu gorjeti u paklu, a ti si se složio."

Johnny čvrsto drži stolicu dok mali Petey namješta omču oko vrata oca Johnsona. Improvizirana vješala koja su napravili ispod golemog hrasta gospođe Montgomery su čvrsta. Podnijet će težinu svećenika iz susjedstva.

"Ali Petey, nisam slutio da ovo smjeraš."

"Ali Johnny, rekao sam da je Bog tiranin, i da su njegovi svećenici korumpirani, i ti si se složio."

Johnny drži pištolj, ruke su mu ispružene i drhte. Nasuprot njega su njegovi roditelji koji su vezani za stolice. Ruka položena na njegovo rame daje nježno ohrabrenje. Mali Petey strpljivo stoji pokraj njega.

"Ali Petey, nisam slutio da ovo smjeraš..."

"Ali Johnny, rekao sam da su roditelji tlačitelji, a ti si se složio."

Johnny gleda u zacrnjeli krajolik. Oči mu suze od smrada smrti i raspadanja. Odsutnost bilo kakvog zvuka života je alarmantna. Samo čuje teško disanje malog Peteya, koji je blizu njega, a blijeda zora se odražava u njegovim hladnim sivim očima.

"Što sada, Petey? Ništa nije ostalo."

"Što sad, Johnny? Pa, Johnny, sada možemo raditi što god želimo."

Proučavanje pokreta Učinkovitog Altruizma [engl. Effective Altruism] pomalo nalikuje intelektualnom ekvivalentu kada svjedočimo ogromnoj prometnoj nesreći: jedina razumna reakcija je odvratiti oči, polako odmahnuti glavom, mrmljajući nešto poput "o, Bože, o, Bože".

Uz to, čini se da je ovaj pokret dobio na snazi ​​i donekle ga podržavaju ljudi poput Petera Thiela, pa čak i Billa Gatesa. Pa pogledajmo o čemu se tu radi.

Ideja Učinkovitog Altruizma (UA) vrlo je jednostavna: ako želite činiti dobro, potrošite svoje resurse na najučinkovitiji cilj: onaj koji vodi do najvećeg povećanja blagostanja i najvećeg smanjenja patnje. Ne vjerujte svojim instinktima ili svojim interesima, već nepristrano gledajte grafikone, izračunajte koji je uzrok (ili program¹) objektivno najbolji rezultat za novac, a zatim to izvršite. Ako to znači da morate uložiti vrijeme i novac u pomoć afričkom plemenu u borbi protiv smrtonosnih pandemija, neka bude tako - čak i ako vašoj susjedi možda očajnički treba nešto novca da svom djetetu kupi nove cipele.

O Bože, o Bože.

Mislite li o sebi na ovaj način: nisam vrijedan/na ljubavi; ništa ne mogu učiniti kako treba; nikad neću biti dovoljno dobar/ra u...; ja sam sinonim za neuspjeh; preslab/a sam; prelijen/a sam; nikad neću uspjeti na poslu...

Ako ste se prepoznali u ovim tvrdnjama, a sličnih je napretek, vaš unutarnji kritičar je nemilosrdan. Vaš um su naselila negativna samouvjerenja, a to vas može dovesti do tjeskobe pa i do depresije.

Svi znamo da je način na koji razgovarate s drugima važan i da može igrati veliku ulogu u kvaliteti vaših odnosa. Ako ste primarno grubi, ne očekujte da će vas drugi voljeti. To je jasno.

No, trebate znati da je jednako važno kako razgovarate sami sa sobom. Ne možete se osjećati dobro, ako o sebi primarno mislite (i govorite si to u sebi) kao o nesposobnoj osobi koja nije vrijedna ljubavi i slično.

Jedan problem s grupnom politikom je njezina sljepoća za unutarnju trulež

Napomena: aktivirao sam plaćene pretplate. Sve ostaje oslobođeno plaćanja i još uvijek nema povlastica za članove osim zadovoljstva podržavanja nečega što vam se sviđa. Pa ako želite, razmislite o nadogradnji. A ako radije ne biste, nastavite čitati. Nećete povrijediti moje osjećaje - mnogo.

Možda sam ja čudan.¹ Neki momci dobiju napadaje depresije kad njihov tim izgubi. Pogotovo ako konstantno gube. Ne gledam više mnogo sport. Ali kada sam ga pratio, vjerojatnije bi bio impresioniran nego deprimiran ako je druga momčad zabila posebno vješt gol ili izvela pažljivo planiranu igru. Nazovite to kako hoćete: bezdušno odbacivanje timskog duha, djelomični imunitet na konformizam. U svakom slučaju, nije baš statistički normalno.

Uz nekoliko zastoja usput, mislim da mi je ta tendencija omogućila da izbjegnem neke od zamki politike identiteta. Nikad nisam mislio da su djevojke odvratne, zbog čega je moja budućnost kao pripadnik MGTOW-a bila malo vjerojatna. Nisam zadirkivao Francoisa u četvrtom razredu jer je bio jedan od rijetkih klinaca iz Francuske — iako sam ga zadirkivao jer je bio pomalo kreten i jer je to zaslužio. Imao sam azijske i afričke prijatelje, slagao sam se s pripadnicima svih maloljetničkih klika: štreberima, sportašima, narkićima, gotičarima, samotnjacima.

Školsko igralište za bejzbol nudi ograničene mogućnosti. Ili je vaš tim odabran za vas ili svaka strana naizmjenično bira iz skupine dostupnih igrača. Na internetu je izbor širi. Radije bih oformio vlastiti "tim" s ljudima za koje mislim da su najbolji iz širokog spektra postojećih "timova". Vjerojatno bih bio užasan vojnik. S druge strane, mislim da bih imao prilično odličnu momčad. (Osim toga, mogu se malo upustiti u interni bejzbol sa svojim kolegama čudacima.)

Jedan od najvećih kamena spoticanja u razumijevanju prirode ljudskog zla je sklonost da mislimo da su svi isti: da su poput nas. Čitajući neke od socijalističkih filozofa prošlih stoljeća, čovjek ne može a da se ne nasmiješi njihovim čudnim pretjeranim pojednostavljivanjima ljudske prirode i naivnom utopizmu.¹ Kad bismo samo mogli eliminirati svo privatno vlasništvo, raskinuti vezu roditelj-dijete i (kod mnogih socijalističkih utopija) dijelite žene jedni među drugima (ili bolje, riješite se "opresivnog" braka i jednostavno učinite žene zajedničkim seksualnim vlasništvom),² pa, onda bi sve bilo sjajno. Sva bi svjetska zla nestala (ili bi se barem lako riješila). Svi bi živjeli u skladu, imali ispravne misli (jer roditelji i svećenici ne bi imali utjecaja na djecu) i dijelili sve u bratstvu ljudi (dobro, moglo bi biti nekoliko onih koji odbijaju odustati od starih načina, ali za njih uvijek postoji ropstvo ili smrt). Ponašajte se prema svima na isti način i svi će biti isti - onakvi kakvi ih želimo.

Nekako je teško shvatiti kako su tako naizgled inteligentni ljudi mogli biti tako glupi. To je poput priče o Aristotelu (vjerojatno apokrifnoj, ali tko zna), koji je navodno do smrti bio uvjeren da muškarci imaju više zuba od žena. Kao što je Bertrand Russell jednom šaljivo rekao, mogao je vrlo lako razjasniti ovu pogrešnu predodžbu tako da je jednostavno zamolio svoju ženu da otvori usta. Ne morate imati djecu da biste to vidjeli, ali onima koji ih imaju očito je da ni od malih nogu isti trikovi ne rade za sve. Postoji vrlo jednostavan razlog za to: ljudi su različiti. Neki su toliko buntovni da ih ni grubost neće odgovoriti od izazivanja nevolja; drugi su toliko popustljivi da je čak i naznaka kritike dovoljna da promijene svoje ponašanje i potakne doživotnu neurozu.

Put lijeve ruke u seksu i socijalizmu

S vremena na vrijeme osjetim neku vrstu shizofrenog zadovoljstva u plodovima moje navike čitanja knjiga. Nazovimo ih bibliosinkronicitetima, jer ... ja ih tako nazivam. Mjesecima (ili godinama) mogu se baviti čeznutljivim fantazijama o nepostojećoj knjizi koja se bavi određenom temom na određeni način — a kad se ta knjiga pojavi u tisku, ne mogu a da ne zahvalim Umu Kozmosa što mi je udovoljio (autori tih knjiga i ne znaju da moje moždane misli neizravno vode njihove intelektualne potrage!). Ponekad počnem čitati knjigu, zavolim je, ali je neobjašnjivo odbacim, zatim je onda opet nastavim čitati godinama kasnije. I gle čuda, došla je u savršeno vrijeme; ne bih je cijenio da sam je završio kad sam je počeo. Možda je riječ o pomalo uobraženom obliku intelektualne prekomjerne stimulacije u kombinaciji s gotovo mazohističkim odgađanjem zadovoljstva. Ili se možda ne radi o ničemu značajnom. Što god bilo, vrlo je zabavno.

Evo najnovije. Nakon što sam nedavno ponovno intervjuirao Joshuu Slocuma za MindMatters (pogledajte ovdje, jer je odličan), odlučio sam uzeti Cleckleyjevu knjigu Caricature of Love [CL], nekih 12 godina nakon što sam je prvi put pročitao. (Ovdje sam napisao kratku objavu inspiriranu time.) Otprilike u isto vrijeme čitao sam knjigu Igora Šafareviča o socijalizmu (koja je također inspirirala ovu objavu). (Počeo sam je čitati prije nekoliko godina, ali sada već znate priču — moram priznati da sam prestao čitati nakon prvog poglavlja, iako sam željno iščekivao drugo.) Winston s knjigom Escaping Mass Hypnosis mi ju je preporučio prije nekoliko mjeseci, pa sam obrisao prašinu sa svog djelomično pročitanog ispisa i nastavio čitati.

1. dio: "Wow, ovo je prilično zanimljivo. Ovi socijalistički mislioci su stvarno bili ludi".

2. dio: "Kul, pravi poveznice s arhaičnim društvima slične onima koje sam ja pravio nakon čitanja Turchina".

3. dio: "Čovječe!!! Ovo je remek-djelo. Mračno i prekrasno remek-djelo".

Ozbiljno, 3. dio. Ne znam što sam očekivao, ali sigurno ne to. I sigurno nisam očekivao takav konceptualni odjek i preklapanje s Cleckleyjevom knjigom o patološkoj seksualnosti (koja se uopće ne referira na socijalizam). Ali neću vam još odati ovo otkriće. Za to, nastavite čitati.

"Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo."

Gledanje filma utemeljenog na klasiku Antoinea de Saint-Exuperyja podsjetilo me na to koliko je Mali princ bio važan u mom životu. Koliko li sam samo puta čitao tu knjigu djeci prije spavanja i objašnjavao kako je promijenila moje mišljenje o takozvanim dječjim knjigama. Saint-Exupery koristi sjećanje na djetinjstvo kako bi pokazao da smo svi na neki način još mala djeca.

Svi su odrasli jednom bili djeca, samo se malobrojni toga sjećaju.