Put lijeve ruke u seksu i socijalizmu

S vremena na vrijeme osjetim neku vrstu shizofrenog zadovoljstva u plodovima moje navike čitanja knjiga. Nazovimo ih bibliosinkronicitetima, jer ... ja ih tako nazivam. Mjesecima (ili godinama) mogu se baviti čeznutljivim fantazijama o nepostojećoj knjizi koja se bavi određenom temom na određeni način — a kad se ta knjiga pojavi u tisku, ne mogu a da ne zahvalim Umu Kozmosa što mi je udovoljio (autori tih knjiga i ne znaju da moje moždane misli neizravno vode njihove intelektualne potrage!). Ponekad počnem čitati knjigu, zavolim je, ali je neobjašnjivo odbacim, zatim je onda opet nastavim čitati godinama kasnije. I gle čuda, došla je u savršeno vrijeme; ne bih je cijenio da sam je završio kad sam je počeo. Možda je riječ o pomalo uobraženom obliku intelektualne prekomjerne stimulacije u kombinaciji s gotovo mazohističkim odgađanjem zadovoljstva. Ili se možda ne radi o ničemu značajnom. Što god bilo, vrlo je zabavno.

Evo najnovije. Nakon što sam nedavno ponovno intervjuirao Joshuu Slocuma za MindMatters (pogledajte ovdje, jer je odličan), odlučio sam uzeti Cleckleyjevu knjigu Caricature of Love [CL], nekih 12 godina nakon što sam je prvi put pročitao. (Ovdje sam napisao kratku objavu inspiriranu time.) Otprilike u isto vrijeme čitao sam knjigu Igora Šafareviča o socijalizmu (koja je također inspirirala ovu objavu). (Počeo sam je čitati prije nekoliko godina, ali sada već znate priču — moram priznati da sam prestao čitati nakon prvog poglavlja, iako sam željno iščekivao drugo.) Winston s knjigom Escaping Mass Hypnosis mi ju je preporučio prije nekoliko mjeseci, pa sam obrisao prašinu sa svog djelomično pročitanog ispisa i nastavio čitati.

1. dio: "Wow, ovo je prilično zanimljivo. Ovi socijalistički mislioci su stvarno bili ludi".

2. dio: "Kul, pravi poveznice s arhaičnim društvima slične onima koje sam ja pravio nakon čitanja Turchina".

3. dio: "Čovječe!!! Ovo je remek-djelo. Mračno i prekrasno remek-djelo".

Ozbiljno, 3. dio. Ne znam što sam očekivao, ali sigurno ne to. I sigurno nisam očekivao takav konceptualni odjek i preklapanje s Cleckleyjevom knjigom o patološkoj seksualnosti (koja se uopće ne referira na socijalizam). Ali neću vam još odati ovo otkriće. Za to, nastavite čitati.

"Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo."

Gledanje filma utemeljenog na klasiku Antoinea de Saint-Exuperyja podsjetilo me na to koliko je Mali princ bio važan u mom životu. Koliko li sam samo puta čitao tu knjigu djeci prije spavanja i objašnjavao kako je promijenila moje mišljenje o takozvanim dječjim knjigama. Saint-Exupery koristi sjećanje na djetinjstvo kako bi pokazao da smo svi na neki način još mala djeca.

Svi su odrasli jednom bili djeca, samo se malobrojni toga sjećaju.

Privlačnost jednakosti i paradoks istrebljenja

Na jedan ili drugi način, sve seže nazad do Platona. Kao što je rekao Whitehead, "Najsigurnija opća karakteristika europske filozofske tradicije jest ta da se sastoji od niza fusnota prema Platonu". I naša religija također. Judaizam je bio prvi (i jedini?) polu-uspješan pokušaj provedbe Platonovog političkog projekta kako je izložen u njegovom posljednjem djelu, Zakoni. Kršćanstvo je naslijedilo tu tradiciju, s daljnjim injekcijama platonizma - O.G. i neo. A socijalizam, tema mojih posljednjih nekoliko objava, naslijedio je svoj DNK iz obje ove struje.¹

Šafarevič naziva filozofski socijalizam "hilijastičkim" upravo iz ovog razloga: socijalisti predlažu neku vrstu milenarističkog "Kraljevstva Božjeg", sretnijeg društva izgrađenog na pepelu starog, koje će biti uništeno. U knjizi The Socialist Phenomenon, on komentira o "dubokoj ovisnosti socijalističke ideologije" o kršćanstvu: ideal jednakosti (izričito utemeljen na ideji jednakosti pred Bogom), zajedništvo (na praksama apostola u Djelima apostolskim i samostanima), povijesni cilj, osuda grešnosti svijeta i sudnji dan. Zapravo, francuski socijalisti ranih 1800-ih bili su izričito religiozni, Saint-Simonijci su zagovarali "pravo" kršćanstvo i "pojmove stvaranja Kraljevstva Božjeg na Zemlji, konačnog univerzalnog jedinstva, sinteze religije, znanosti, i filozofije, kao i progresivnu regeneraciju čovječanstva uzastopnom inicijacijom" (Strube, "Socialism and Esotericism in July Monarchy France", str. 214).

Šafarevič poziva na analizu načina na koje su kršćanski koncepti "preusmjereni" i naposljetku izokrenuti u socijalizmu: "na primjer, kada se Božji sud nad svijetom reinterpretira kao sud 'izabranih' nad njihovim neprijateljima, ili kada je uskrsnuće mrtvih prevedeno u 'deifikaciju' u sekti slobodnih duša" (SP, str. 79). Moje zanimanje seže malo dublje: osim instinkta smrti, koje brige - koje duboke aspekte i težnje ljudske psihe - iskorištava socijalizam, bilo da ima religijski ili svjetovni oblik?

Rast duše je i razvoj više vizije

U svom prošlom postu opisao sam Pavlovu ideju o radikalnoj preobrazbi, sveobuhvatnoj orijentaciji prema Kristu, koja vodi do jačanja nečijeg "duhovnog vida" — ili viđenja nevidljivog — i konačno, do sudjelovanja u kraljevstvu Božjem.

Želio bih malo elaborirati, konkretno po pitanju: što se točno podrazumijeva pod "vidjeti neviđeno", odnosno, što je duhovni vid?

Vidjeti nevidljivo znači steći suptilnu "uzlaznu poveznicu" prema višem svijetu, svijetu Duha, i moći razlučiti duhovnu stvarnost, skriveno značenje, iza materijalnog svijeta. To potom vodi do boljih odluka i djelovanja — odluka koje se temelje na "Božjim stvarima" za razliku od "ljudskih stvari", kako je Markov Isus izrazio Pavlovo učenje.

Toliko je toga na svijetu što želi privući vašu pozornost, a puno toga je mračno i negativno. No, je li zatvaranje očiju pred lošim stvarima koje se događaju rješenje problema? One se događaju bez obzira na to...to već znate.

Koliko puta vam je rečeno da "morate to vidjeti da biste bili svjesni toga"?. Bježanjem od loših vijesti nećete napraviti ništa, već ćete samo svoju energiju usmjeriti na samog sebe. Je li to ono što zapravo želite? Ili želite dio te energije ipak utrošiti na pretvaranje sveopće negativnosti u pozitivu?

Mnogi osjećaju zasićenost svime što se događa oko njih, ali ignoriranje problema neće potaknuti preobrazbu koja se mora dogoditi najprije u vama, a da bi se onda proširila i dalje. Sve ostalo vodi vas u stanje u kojem priznajete da ste žrtva, koja se dalje ne želi boriti, već se samo prepustiti izgradnji svog osobnog "pozitivnog" svijeta u kojem je zabranjeno unositi negativnosti.

Taj svijet je lažni "balon sapunice" i samo je pitanje vremena kad će ga "šiljci" negativnosti uspjeti probiti... a onda dolazi osjećaj očaja i nemoći.

Ispunjava li patokracija svrhu?

U nekoliko točaka u Političkoj ponerologiji, Lobaczewski spominje teleologiju. Najjednostavnije rečeno, teleologija je ideja da se stvari događaju sa svrhom. Ta uzročnost nije slijepa. Ona ima svrhu. Svrha i funkcija molekule, na primjer, jednako je važna kao i način na koji je nastala - možda čak i važnija.

Iako je svrha osnovna za naše iskustvo, moderna znanost i filozofski materijalizam je odbacuju. Maverickovi genijalci poput Ruperta Sheldrakea, Thomasa Nagela, Chrisa Langana, and Iaina McGilchrista je prihvaćaju. Evo kako je Sheldrake to rekao:

Svrhe postoje u virtualnom svijetu, a ne u fizičkoj stvarnosti. Oni povezuju organizme s krajevima ili ciljevima koji se još nisu dogodili; oni su atraktori, u jeziku dinamike ... Svrhe ili atraktori ne mogu se odvagati; oni nisu materijalni. Ipak, oni utječu na materijalna tijela i imaju fizičke učinke. ... Svrhe ili motivi su uzroci, ali djeluju tako da vuku prema virtualnoj budućnosti, a ne da guraju iz stvarne prošlosti. (Science Set Free, str. 130)

Nagel, s tipičnim filozofskim potcjenjivanjem, piše:

... ako život nije samo fizički fenomen, podrijetlo i razvoj života i uma neće biti moguće objasniti fizikom i kemijom. Bit će potreban prošireni, ali još uvijek jedinstveni oblik objašnjenja, a pretpostavljam da će morati uključiti teleološke elemente. (Mind and Cosmos, str. 33)

Reference Lobaczewskog na teleologiju su kratke i pomalo nejasne, ali on nagovještava ideju koja će mnogima izazvati nelagodu. Da razdoblja goleme patnje imaju svrhu. Da postoji teleologija patokratije. Da bi to u nekom smislu moglo biti nužno ili čak neizbježno.

Fraktalna metafizika i demonizacija gnoze

Dopustite da vam ispričam priču za laku noć o nastanku bogova.

Nekoć su bogovi bili hiroviti i odviše ljudski, a mi smo bili igračke bogova.¹ Zatim je Platon, u svojoj dvostrukoj naravi, izmislio svoju najveću inovaciju: kozmički monoteizam. Viši od svih bogova, njegov Demijurg je oblikovao kozmos iz kaosa. Nije bio samo prvi među jednakima - poput Zeusa među svojom djecom - Demijurg je bio jedini apsolutni um cijelog kozmosa, i potpuno dobar. Bog filozofa, a ne bog iz knjige priča.

Platon je sada smatrao da bogovi nisu hiroviti, već potpuno dobri poput njihovog tvorca. Prema Platonovom političkom programu, svako spominjanje bogova koji se loše ponašaju, jedino je trebalo postojati u sjećanju nekog tamo Winstoneasa Smithisthenesa, zaposlenog u "Ministarstvu iskrene istine bogova". "Bogovi su dobri. Bogovi su oduvijek bili dobri".

Bog, s velikim počenim slovom B, međutim, nije stvorio ljude. Bogovi, s malim početnim slovom b, su to učinili. Oni su donijeli život — smrtnost — na svijet. I kako se božanska krv čovječanstva razvodnjavala kroz generacije, isto se dogodilo i s njihovom dobrotom, sve dok nisu morali biti izbrisani u uništenju Atlantide. Time je riješen problem nastanka zla, jer Bog nije mogao stvoriti ništa ne-dobro.

Židovski učenjaci, koji su napisali Bibliju, zadržali su Platonovu viziju u Knjizi Postanka (dobri vječni stvoritelj dobre strane postojanja, mir i dobri odnosi među zemaljskim bogovima i između njihovih nacija).² Ali s Knjigom Izlaska, Platonovog stvoritelja svemira i regionalnog boga židova (Jahvu) se sve više poistovjećivalo. A Jahve se doista loše ponašao, sijući podjele među bogovima i proglašavajući samog sebe božanskim stvoriteljem svega - svi oni koji su stajali na putu njegovom narodu trebaju biti izbrisani s karte.

Nitko ne zna što budućnost nosi. Ali ako postoji nešto što se zove zakon uzroka i posljedice, onda znamo da trebamo sijati dobro da bismo požnjeli dobro.

Također je jasno kakve ljude kao društvo trebamo pri suočavanju s izazovima koji će se neizbježno naći na našem putu. Razmislite na trenutak: s kakvom biste osobom željeli biti u razdoblju krize? Vjerujem da bismo svi željeli biti s osobama od povjerenja, osobama koje su mudre, vođene etičkim principima, a ne vlastitim interesima, ljubazne, skrom­ne, odgovorne, voljne pomoći, nesebične, ­vrijedne, disciplinirane, pouzdane i duhovite.

Sloboda na prvom mjestu

Većina ljudi misli da je George Orwell pisao o totalitarizmu i protiv njega, pogotovo kad se s njim susreću kroz prizmu njegovog velikog distopijskog romana 1984.

Ovakav pogled na Orwella nije pogrešan, ali možete nešto propustiti. Jer Orwell je prije svega bio zabrinut zbog posebne prijetnje koju je totalitarizam predstavljao riječima i jeziku. Bio je zabrinut zbog prijetnje koju je to predstavljalo našoj sposobnosti da mislimo i govorimo slobodno i istinito. O prijetnji koju je predstavljao našoj slobodi.

Vidio je, jasno i živo, da izgubiti kontrolu nad riječima znači izgubiti kontrolu nad značenjem. To je ono što ga je plašilo u totalitarizmu nacističke Njemačke i staljinističke Rusije, jer su ti režimi htjeli kontrolirati samu jezičnu supstancu misli.

I zato nam Orwell i danas tako snažno govori. Jer riječi, jezik i značenje ponovno su ugroženi.

Svjedoci smo rađanja nove vjere. To nije teistička religija. Doista, za razliku od kršćanstva, judaizma i islama, ona zamjenjuje osobni odnos s transcendentnim Bogom u kontekstu skupine vjernika gorljivim i radikalno individualističkim prihvaćanjem gole materijalističke osobne rekreacije.

Štoviše, za razliku od ortodoksne kršćanske, judaističke i islamske sigurnosti da su ljudska bića sastavljena i od materijalnog tijela i od nematerijalne duše - i da su oboje važni - pristaše nove vjere shvaćaju da imamo tijelo, ali ono što je stvarno važno jest um, koji se u konačnici može svesti na puke kemijske i električne izmjene. Doista, suprotno kršćanskom gledištu o postojećem nebu ili, recimo, budističkom poimanju svijeta kao iluzije, nova vjera inzistira na tome da je fizičko sve što je bilo, jest ili će ikada biti.

Takvo razmišljanje vodi u nihilizam. Tu nova religija ostavlja iza sebe materijalističke filozofije iz prošlosti, nudeći sljedbenicima nadu. Tamo gdje tradicionalni teizam obećava osobno spasenje, nova vjera nudi izglede za spas putem radikalnog produljenja života postignutog tehnološkim primjenama - postmoderni obrat, ako hoćete, obećanja vjere o vječnom životu. Ova nova religija poznata je kao "transhumanizam", i u modi je među novim bogatašima iz Silicijske doline, sveučilišnim filozofima te među bioetičarima i futurolozima koji traže udobnost i dobrobiti vjere bez popratnih odgovornosti slijeđenja dogme, traženja oprosta ili okajanja za grijeh - stran koncept transhumanistima. Uistinu, transhumanizam je religija za naše postmoderno vrijeme.