Većina ljudi obožava glazbu. Ako je vedra, glazba će se pozitivno odraziti na naše raspoloženje, ako je smirujuća, potaknut će nas na razmišljanje i može utjecati na donošenje kvalitetnijih odluka, može se pozitivno odraziti na našu kreativnost itd., a jako je dobra vijest i da slušanje glazbe može usporiti kognitivno propadanje.

Svirate li neki instrument, mogli biste imati iznenađujuće koristi od te aktivnosti. Istraživanja su pokazala da redovito sviranje glazbenog instrumenta može povećati volumen moždanog tkiva te poboljšati kognitivne vještine poput vizualnog pamćenja. Koristi su najizraženije ako glazbena obuka započne u ranoj dobi, ali mogu biti značajne i kada se instrumenti uče svirati u odrasloj dobi.

Kad je riječ o tome kako vas se truje u ime zdravlja, jedna od mojih omiljenih tema je duhan.

Ovo će biti dugačak tekst. Od sve većeg trovanja duhanskih proizvoda od strane vlada i velikih duhanskih kompanija, do duhovnog značaja biljke, nekih njezinih ljekovitih svojstava i subverzije njezina duha.

Vjerojatno znate da obične cigarete ili duhan koji se prodaje u trgovinama imaju gomilu dodanih aditiva, a pušenje tih proizvoda ni na koji način nije isto što i pušenje duhana kao takvog. Identificirano je oko 600 različitih vrsta aditiva.

Koliko sam pročitao, većina duhanskih proizvoda vaših poznatih brendova kao što su Marlboro, Pall Mall, Lucky Strike, Winston itd. sadrži između 10 i 50 različitih aditiva.

Njihov credo? Neka laž bude vaš kišobran. Jedva se može zamisliti sumornija, jadnija, pesimističnija filozofija od te koja tvrdi: sve je tako strašno da vas samo zabluda može spasiti.

Ma koliko vi bili dobri u nečemu, ili ma kako vrjednovali svoja postignuća, uvijek postoji netko pored koga se činite nesposobnim.

Možda ste dobar gitarist, ali niste Jimmy Page ili Jack White. Gotovo je sigurno da nećete biti zvijezda čak ni u lokalnomu kafiću. Dobar ste kuhar, ali mnogo je izvrsnih šefova kuhinje. Recept vaše majke za riblje glave i rižu, ma koliko bio omiljen u njezinu rodnome selu, u današnje se vrijeme ne može mjeriti s voćnom pjenom i sladoledom od viskija. Neki mafijaški vođa ima luksuznu jahtu. Neki opsesivni direktor ima skupocjeni ručni sat koji čuva u još skupljoj kutiji od drva i metala. Čak se i najšarmantnije hollywoodske glumice naposljetku pretvore u zle maćehe, u svojoj vječnoj paranoidnoj potrazi za novom Snjeguljicom.

A vi? Vaša je karijera dosadna i besmislena, vaše kućanske vještine drugorazredne, vaš ukus užasan, deblji ste od svojih prijatelja i svi izbjegavaju vaše zabave. Koga briga ako ste kanadski premijer kada je netko drugi američki predsjednik?

Svi ljudi nastoje kontrolirati svoje okruženje do određenog stupnja. Žele pouzdanu razinu upravljanja svojim svijetom i otkloniti sve sumnje koje bi mogli imati o svom opstanku u budućnosti. Ako mogu, ljudi će poduzeti mjere da uklone svaku potencijalnu bol ili napor i uspostave život u trajnoj udobnosti. Lak put san je većine, a da bi ga ostvarili, ljudska bića na moć gledaju kao na snažan alat.

Istražujem ovo uobičajeno stanje jer želim razjasniti da gotovo SVI LJUDI do određenog stupnja žele moć. Ponekad to čak znači kontrolirati radnje drugih kako bismo ih spriječili da naruše oazu udobnosti koju gradimo oko sebe. Ponekad postoje destruktivni ljudi za koje smatramo da smo ih prisiljeni inhibirati i zatvoriti u kavez u činu samoobrane. A opet ponekad pokušavamo kontrolirati one oko sebe iz iracionalnog straha.

Tiranski način razmišljanja nije ekskluzivan samo za povijesne ličnosti poput Staljina, Maova i Hitlera, to je duboko ukorijenjena sjena koja ponekad vreba u većini nas. To je stanje koje politički tirani pokušavaju iskoristiti u svoju korist, jer nijedna autoritarna vlada ne može biti uspješna bez pomoći milijuna malih tirana koji je podržavaju. Oni pronalaze način da podrže našu želju za kontrolom i predvidljivošću dok nas istovremeno porobljavaju.

Poanta je da nas tirani trebaju. Svi mi imamo malo tiranije u našim dušama; povezani smo, ali smo različiti.

Svi se nekada zapitamo je li smrt konačan kraj. U eri naglog napretka tehnologije sve se nastoji racionalizirati, pa tako i umiranje. Nekako se sve više stječe dojam da je smrt jednostavno gašenje sustava, koje ima za posljedicu čudne senzacije poput gledanja vlastitih sjećanja. Ovakvo seciranje smrti nekada ostavlja dojam da nakon nje nema ničega osim ništavila. No postoje iskustva koja nadilaze racionalna znanstvena objašnjenja i pokazuju da se s nama nešto uistinu događa i da znanost zasada ne može takva iskustva objasniti.

Jedno takvo iskustvo prenosi Bruce Greyson, professor emeritus psihijatrije Sveučilišta u Michiganu.

Svaka promjena, svaki oblik rasta ima veze s našim umom. Kao i svaki oblik bijede i patnje.

Prilično je tužno da se nas moderne ljude rijetko uči ključnoj umjetnosti umnog 'ninjadoma' odnosno svjesnom i promišljenom upravljanju našim mislima. Dapače, nismo niti naučeni da je takvo što uopće moguće.

Misli su toliko važne da je jedini način da se okorjeli kriminalci ponovno integriraju u društvo, i da se zapravo pretvore u donekle pristojna ljudska bića, oblik tvrdokorne misaone terapije tijekom dugih vremenskih razdoblja.1 U tim intervencijama, "terapeut" nemilosrdno ispravlja misaoni svijet kriminalca čineći ga uvijek iznova svjesnim patologije njegova razmišljanja. Ali čak i to djeluje samo u relativno malom broju slučajeva jer, kao i kod svake terapije, subjekt mora pokazati barem minimalnu želju za promjenom, što tipično nije slučaj s, primjerice, psihopatskim pojedincima.

"Najvjerojatnije je da vas vuku prema dolje zato što vaši novi napretci prikazuju njihove pogrješke u sve goremu svjetlu."

Ako imate prijatelja čije prijateljstvo ne biste preporučili svojoj sestri, ili ocu, ili sinu, zašto biste sami imali takva prijatelja? Možda ćete reći: iz odanosti. Pa, odanost nije isto što i glupost. Odanost mora biti plod poštena i iskrena pregovora.

Prijateljstvo je obostran sporazum. Niste moralno obavezni podupirati nekoga tko svijet čini gorim mjestom. Upravo suprotno.

Trebate odabrati ljude koji žele svijet poboljšati, a ne pogoršati. Dobro je, a ne sebično, odabrati ljude koji su dobri za vas. Prikladno je i pohvalno povezati se s ljudima kojima bi život bio bolji kada bi vidjeli kako se vaš život poboljšava.

Ploča duhova ili takozvana, vidži ploča, glavno je pomagalo za komunikaciju sa duhovima. Učesnici seanse postavljaju pitanja, a duh odgovara i pločica se miče po tabil i pokazuje slova od kojih se može sastaviti odgovor. Do sada je ova vrsta seansi više puta i naučno osporena, ali određeni psihološki faktori utiču na to da još uvek ima onih koji veruju da su stupili u kontakt sa nekim ko je prešao na "drugu stranu".

Iako postoje više od 100 godina, ploče duhova još poznata kao vidža ploče i ploče pričanja (drvena ploča prekrivena slovima abecede, brojevima od 0 do 9 i rečima "da", "ne" i "zbogom") i dalje su popularna praksa.

Da bi radile, svi učesnici seanse treba da stave ruke na drveni pokazivač u obliku srca sa otvorom na srednini (ili planketu) i zamole sve prisutne "duhove" da odgovore na njihova pitanja pomerajući pločicu po tabli kako bi saznali odgovor.

Dok neki to vide kao bezazlenu igru, drugi se kunu u sposobnost okupljenih da komuniciraju sa onima koji su prešli na "drugu stranu". Ali i pored toga što nauka kaže da duhovi ne stoje iza misterioznih pokreta učesnika, objašnjenje kako cela stvar funkcioniše nije tako jednostavno kao što bi se očekivalo, napominje dr Megan Kini, profesorka psihologije u svom tekstu koje prenosi portal Konverzejšn.

Istorija vidži ploče je duga i prilično bogata. Može se prvo delimično pratiti do sestara Foks, popularnih medija iz 19. veka koje su bile pioniri pokreta spiritualizma. Jedna od njihovih najčešće korišćenih metoda za komunikaciju sa takozvanim duhovima uključivala je izgovaranje abecede naglas i slušanje kuckanja kao odgovora. To im je omogućilo da izgovaraju reči i poruke, navodno primljenih od mrtvih.

Ovaj metod je zaokupio maštu javnosti, ali je brzo je postao jako frustrirajući. Ljudi su želeli da budu u mogućnosti da komuniciraju sa duhovima istom brzinom kao sa ljudima zahvaljujući novim tehnologijama, kao što je bio telegraf, na primer. Zato, kada su se pojavile ove ploče 1890. godine, istog trenutka su postale pravi hit.

Ali uprkos svojoj ranoj popularnosti, vidži ploče su pale u nemilost početkom 20. veka. Ovo je uglavnom bilo zbog toga što su mnogi poznati mediji koji su koristili ovaj uređaj bili javno razotkriveni. Čak je i Društvo za parapsihološka istraživanja prestalo da istražuje komunikaciju sa duhovima, i okrenulo se drugim paranormalnim pojavama kao što su ekstra-senzorna percepcija (sposobnost slanja i primanja informacija snagom uma) i ukletim kućama. Međutim, interesovanje za spiritualizam i ploče duhova, brzo je oživelo posle Drugog svetskog rata - i traje do danas.

Što bi za nas bilo drugačije ako je odgovor potvrdan?

Ideja da se život može nastaviti nakon smrti, u nekom obliku, nešto je što većina modernih ljudi koji se ponose svojim intelektom obično odbacuju kao djetinjasto, iracionalno praznovjerje. Pa ipak, čini se da u posljednje vrijeme sve više ljudi počinje propitivati ​​ovaj ukorijenjeni stav — kao što je i nitko drugi do slavni John Cleese iz Monty Pythona.

Da, tvorac jedne od najbriljantnijih parodija o jednoj od najautoritarnijih religija ikada napravljenih koja vjeruje u zagrobni život.

Dakle — ima li nečega u tome? I kakve posljedice takva uvjerenja mogu imati na nas?

Zanemarivanje i zlostavljanje djece lošim odgojem ili potpunim izostankom nametanja discipline - može biti namjerno i svjesno. Ali mnogo češće, moderni roditelji su paralizirani strahom da ih njihova djeca više neće voljeti ako im odrede i najmanju kaznu.

Nedavno sam promatrao trogodišnjeg dječaka kako polako prati svoju majku i svog oca po krcatom aerodromu. Na svakih pet sekundi bijesno bi zavrištao - i što je još važnije, namjerno je to radio. Nije bio na rubu živaca. Kao roditelj, znao sam po tonu.

Samo je nervirao svoje roditelje i stotine drugih ljudi kako bi privukao pažnju. Možda mu je nešto bilo potrebno. Ali ovo nije bio način da to dobije i njegovi roditelji su mu to trebali dati do znanja. Možda ćete reći "pa vjerojatno su bili premoreni ili neispavani poslije dugog puta."

Ali, trideset sekundi pažljivo usmjerenog rješavanja problema okončalo bi ovu sramnu epizodu. Promišljeniji roditelji ne bi dozvolili da netko do koga im je iskreno stalo bude predmet prezira gomile.