U Poljskoj je jučer, 21. listopada, stupio na snagu zakon koji omogućava rušenje spomenika sovjetskim vojnicima.
Izmjene i dopune zakona zabranjuju "propagandu komunizma ili drugih totalitarnih sustava na imenima zgrada, objekata i prostora za javnu upotrebu". Zakon je u proceduru upućen ranije, a do sredine ljeta su dokument potvrdila oba doma parlamenta i potpisan je od strane poljskog predsjednika.
Zakon, između ostalog, predlaže rušenje spomenika sovjetskim vojnicima palim na teritoriju Poljske u borbi protiv nacifašizma.
Prema izračunima Instituta za nacionalno pamćenje Poljske, zakon će obuhvatiti preko 450 spomenika širom zemlje, od toga
230 spomenika vojnicima Crvene armije. Svi spomenici trebaju biti uklonjeni s javnih mjesta u roku od 12 mjeseci. Država će za ovaj "posao" izdvojiti oko 5 milijuna zlota ili oko 1,4 milijuna dolara.
U borbama za oslobođenje Poljske je ubijeno je više od 600 000 sovjetskih vojnika, a Nijemci su tamo ubili oko 700 000 sovjetskih ratnih zarobljenika."S jedne strane mi ne sumnjamo da je Crvena armija oslobodila Poljsku od okupacije njemačkih nacista. To je, naravno, mišljenje koje odgovara istini. Ali, s druge strane, to oslobođenje nije Poljskoj vratilo neovisnosti, nego je započela sovjetska okupacija, vladavina komunističkog režima i provođen je teror. Mi ovo razdoblje de facto interpretiramo kao drugu okupaciju", rekao je stručnjak s poljskog Instituta nacionalnog pamćenja Daniel Markowski.
Prema njegovim riječima,
"simboli i predmeti posvećeni Crvenoj armiji trebaju biti uklonjeni iz javnog prostora, jer je riječ o objektima koji šire totalitarizam i okupaciju".Zakon je izuzeo na groblja gdje su pokopani mrtvi vojnici Crvene armije, što je potvrdio i predstavnik Instituta za nacionalno pamćenje.
"Ovo se ne tiče, želio bih to naglasiti, za groblja na bilo koji način. Jer su grobovi vojnika, bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru i tako dalje, za nas kao poljsku državu sveta mjesta. Ti su sadržaji pod zakonskom i zaštitom poljske države", kazao je Daniel Markowski.
Komentar: Ova geopolitička smicalica i prateće dezinformacije imaju za cilj ojačati percepciju po kojoj je Rusija hegemonistička prijetnja, ništa manja od nacističke Njemačke za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stvarnost je potpuno drukčija.
....
Europa se još jednom opasno približava rubu ponora. Fašizam, i stari i novi, poput gnojne rane širi se u raznim pravcima, dok europski lideri koriste isprobanu taktiku kako bi ustrojili i ujedinili mase. Još jednom Rusija stoji sasvim sama pred prijetnjom koja raste na njenim granicama, i još jednom ruski narod se u tišini priprema za žrtvu, baš kao i njihovi junački preci.
Mora li se tako završiti? Mogu li ljudi uočiti ovo nevjerovatno licemjerje, poljsku izdaju i fašističke sile? Što bi bilo kad bi ljudi shvatili, bez obzira na njihove osjećaje prema Rusiji, da su na putu samouništenja? Mogu li Europljani kao cjelina shvatiti da postoji i srednji put između dva ekstrema koja im se trenutno pokazuju? Tjedni i mjeseci koji dolaze dat će nam odgovor na ova pitanja. Svi oni koji prate povijest budnim okom, dok drugo drže na sadašnjim događanjima, moraju se nadati najboljem, ali pripremati za najgore, pamteći lekcije Drugog svjetskog rata, čak i kada se čini da velika većina nije ništa iz njih naučila.
Komentar: Ova geopolitička smicalica i prateće dezinformacije imaju za cilj ojačati percepciju po kojoj je Rusija hegemonistička prijetnja, ništa manja od nacističke Njemačke za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stvarnost je potpuno drukčija.
....
Europa se još jednom opasno približava rubu ponora. Fašizam, i stari i novi, poput gnojne rane širi se u raznim pravcima, dok europski lideri koriste isprobanu taktiku kako bi ustrojili i ujedinili mase. Još jednom Rusija stoji sasvim sama pred prijetnjom koja raste na njenim granicama, i još jednom ruski narod se u tišini priprema za žrtvu, baš kao i njihovi junački preci.
Mora li se tako završiti? Mogu li ljudi uočiti ovo nevjerovatno licemjerje, poljsku izdaju i fašističke sile? Što bi bilo kad bi ljudi shvatili, bez obzira na njihove osjećaje prema Rusiji, da su na putu samouništenja? Mogu li Europljani kao cjelina shvatiti da postoji i srednji put između dva ekstrema koja im se trenutno pokazuju? Tjedni i mjeseci koji dolaze dat će nam odgovor na ova pitanja. Svi oni koji prate povijest budnim okom, dok drugo drže na sadašnjim događanjima, moraju se nadati najboljem, ali pripremati za najgore, pamteći lekcije Drugog svjetskog rata, čak i kada se čini da velika većina nije ništa iz njih naučila.