Merkel i Stoltenberg
Merkel i Stoltenberg
Sjevernoatlantski savez odobrio je novu formulu za doprinose općem proračunu. Prema glavnom tajniku NATO pakta Jensu Stoltenbergu, promjenu u sustavu financiranja odobrile su sve članice organizacije, uključujući Njemačku, koje će morati izdvojiti više novca od ostalih. Sada Njemačka puni proračun saveza s 14% od ukupnog iznosa, a Sjedinjene Države s 22%. No, uskoro će se udio Berlina povećati na 16%, a Washington će ostati na istoj razini, dok će preostali iznos biti raspodijeljen među ostalim zemljama članicama. Dakle, može se reći da SAD teret financiranja NATO pakta prebacuju na Nijemce.

Očito je pokretač reforme bila želja administracije Donalda Trumpa da uštedi na sustavu takozvane "kolektivne sigurnosti". Posljednje tri godine je stanar Bijele kuće oštro kritizirao Europljane da nisu izdvajali dovoljno sredstava za vojne potrebe. Čak je stigla i obavijest Regionalnog odbora Washingtona da se proračun za obranu poveća na 2% bruto domaćeg proizvoda zemalja članica, a dugoročno na 4%. Zemlje EU to provode s različitim stupnjem entuzijazma. Primjerice, baltičke republike su sa svojim skromnim proračunima brzo dostigle deklarirane parametre i sanjaju da su plan ispunile i više nego je potrebno.

Ali je u zapadnoj Europi Trumpova inicijativa sabotirana. Za Njemačku je obrambeni proračun prilično bolna tema. Čini se da se sve više sredstava izdvaja za potrebe Bundeswehra, koji će sljedeće godine taj iznos povećati s 47,32 na 49,67 milijardi eura. Ali to je i dalje puno manje nego što to zahtijeva Washington. Berlin je obećao da će 2% BDP-a njemačko ministarstvo obrane dobiti tek 2031. godine.

Međutim, plinovod Sjeverni tok 2 počinje s radom sredinom sljedeće godine, zbog čega je američki predsjednik razbjesnio vladu Angele Merkel naredbom strože od ostalih "novčanih kazni".

"Nakon izgradnje novog plinovoda će više od 70% isporuke prirodnog plina u Njemačku dolaziti iz Rusije. Moramo vas štititi, a vi Rusiji dajete milijarde dolara", ogorčeno je rekao Trump.

Preokret prema Sjedinjenim Državama bi bio projekt izgradnje prvog LNG terminala u Njemačkoj. Vjerojatno će manje količine američkog ukapljenog prirodnog plina biti isporučene Njemačkoj ovom sofisticiranom metodom, tako će Nijemci morati platiti "porez na prijateljstvo" svom prekomorskom savezniku.

Promjena sustava financiranja NATO pakta se također može smatrati svojevrsnom revizijom američke carinske politike.

Za sada govorimo o prilično skromnim, čak beznačajnim iznosima. Proračun Sjevernoatlantskog saveza nije zbroj obrambenih proračuna svih zemalja članica, već "mali zajednički fond" koji se koristi za rad aparata organizacije, na primjer, za održavanje sjedišta u Bruxellesu. Za Njemačku će nova pravila rezultirati godišnjim uplatama koje se penju na 33 milijuna eura, što i nije previše novca za najveće europsko gospodarstvo. Sa svoje strane, SAD će prihodima financirati niz "sigurnosnih programa" u Ukrajini i Gruziji.

Iako u fazi latentnog sukoba s Washingtonom, Berlin je nedavno pokazao svoju odanost NATO paktu. Kad je francuski predsjednik Emmanuel Macron objavio "moždanu smrt" saveza, Angela Merkel ga je javno kritizirala i stala uz Jensa Stoltenberga. Nešto kasnije njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas postavio svoju dijagnozu: "NATO je živ i zdrav od glave do pete".

U pozadini vijesti o izmijenjenim pravilima za formiranje proračuna organizacije, njemačka kancelarka se odlučila recitirati hvalospjeve Amerikancima. Prema njenim riječima, Nijemci bi trebali biti zahvalni svojim prekomorskim prijateljima, bez kojih se Europa ne bi mogla zaštititi.


Komentar: Od koga se štiti Europa....vanzemaljaca možda?


No, poanta ovdje nije samo u prirodnoj fleksibilnosti savezne vlade Angele Merkel i njenoj želji da izgladi sve oštrije odnose s Washingtonom. Ovdje, za adekvatnu procjenu situacije, ne smijemo zaboraviti na proturječja unutar same Europe.

Prema The New York Timesu, "crna mačka je pretrčala između Angele Merkel i Emmanuela Macron". Na večeri u čast 30. godišnjice pada Berlinskog zida kancelarka Merkel je francuskog predsjednika upozorila zbog "njegove potrage za destruktivnom politikom".

Očito je da Europa ne svjedoči urušavanju uobičajenog euroatlantskog načina života, već i reviziji uloge Francuske na kontinentu.

Ali za Njemačku daljnje povećanje vojne potrošnje uključuje i ideju o održavanju vodeće uloge na europskom kontinentu i stjecanje stvarnog suvereniteta.

Povećanje vojnog proračuna izazvalo je živu raspravu među njemačkim političarima. Naime, stranke kao SPD, Zeleni i ljevica tradicionalno zauzimaju uvjetno "pacifističke pozicije" i kritički doživljavaju rast vojne potrošnje. S njihove strane su često predmet brojnih prigovora neučinkovito trošenje proračunskih sredstava od strane vojnog vrha u Bundeswehru. Protiv bivše ministrice obrane Ursule von der Leyen je bog toga podneseno mnogo pritužbi. Istovremeno, njemačko vodstvo razumije da je bez dodatnih financijskih injekcija nemoguće riješiti nagomilane probleme u Bundeswehru.

Prema izvještajima njemačkog tiska, povećanje troškova za održavanje struktura NATO pakta rezultirat će godišnjim izdvajanjima od 33 milijuna eura samo iz Njemačke. Iznos izgleda malen, ali hoće li ideja prebacivanja tereta financiranja saveza na Nijemce, a ne Francuze, na primjer, izazvati nezadovoljstvo u Njemačkoj? Ovdje se više radi o principu, nego o količini potrošenog novca.

Podsjetimo da se od osnivanja nove njemačke države 1949. godine Savezna Republika Njemačka nastojala pozicionirati kao glavni europski saveznik Sjedinjenih Država. U tome se uvelike razlikovala od Francuske, koja je imala vrlo znakovite turbulencije u odnosima s prekomorskim partnerom još od vremena De Gaullea. Njemačka je unutar euroatlantskog jedinstva uvijek izbjegavala otvarati pitanje neovisnosti. Slijedom ove logike, dodatne financijske obveze o tako važnom aspektu kao što je obrana mogu se u određenom smislu smatrati čak i privilegijom.

Međutim, nepovjerenje u Trumpovu administraciju među njemačkim establišmentom je više nego očito, iako ono dosad nije utjecalo na same temelje američko-njemačkih odnosa. Reputacijski rizici u ovom su aspektu relativno mali.

Nedavno je njemačka kancelarka Angela Merkel rekla da bi Njemačka trebala preuzeti više odgovornosti za jedinstvo NATO pakta u Europi i zahvalila Sjedinjenim Državama na postojanju saveza. Ali ako se složi s novim sustavom financiranja, obzirom na irelevantan iznos, jača li Njemačka doista svoj položaj u Europi?

Posljednjih godina je njemačko vodstvo aktivno promoviralo ideju o aktivnijoj ulozi Njemačke i EU u svijetu. Ekonomska moć Njemačke još uvijek nije u skladu s mogućnostima Berlina u vanjskoj politici. U tom smislu, na primjer, povećanje rashoda za obranu može poslužiti i kao argument za slanje trupa Bundeswehra u nove međunarodne misije.

Tako dolazimo do situacije u kojoj Macron oštro kritizira NATO, dok Angela Merkel podržava savez. Logično je zapitati se može li se sve to promatrati kao dio sukoba Berlina i Pariza za vodstvom u Europi?

Danas njemačko-francuski tandem pokušava djelovati kao organizacijska jezgra Europske unije koja je sposobna pretvoriti Europu u neovisnog aktera na međunarodnom planu. No, umirujuće izjave njemačkih i francuskih političara ne mogu ukloniti brojna proturječja unutar ovog tandema, što se vidjelo i nakon potpisivanja Aachenskog sporazuma.

Podsjetimo da su Berlin i Pariz u siječnju ove godine potpisali Aachenski ugovor, što bi bio nastavak Elizejskog ugovora iz 1963. Novom sporazumu je cilj osvježiti dobrosusjedske odnose između dviju zemalja.

Međutim, politički život Pariza i Berlina je daleko od sinkroniziranog. Istovremeno, obje zemlje razumiju kako su bez sinergije političkog i ekonomskog potencijala Francuske i Njemačke izgledi za uspjeh europskog projekta prilično neizvjesni. U tom smislu bi razgovor o "sučeljavanju" dviju najvećih europskih država bilo pretjerivanje.

Što će od svega ovog dobiti i kako će situaciju iskoristiti Donald Trump i SAD? To je teško reći, ali se čini da Njemačka namjerno izbjegava oštre tonove, navodno pristaje na zahtjeve Washingtona, dok na drugoj strani vodi svoju politiku u EU i izvan njenih granica, ali isključivo u susjedstvu, odnosno u odnosima s Rusijom i zemljama Balkana, ali puno manje u Ukrajini, Gruziji, dok na Azerbejdžan i Armeniju, kao tursku i rusku sferu utjecaja, uopće ne obraća pozornost više nego je nužno.

Ponovimo još jednom da se Njemačka načelno složila da će izdvajati 2% bruto domaćeg proizvoda za obranu, dugoročno 4%, što zbog pada industrijske proizvodnje trenutno izgleda nezamislivo, ali je pristala povećati svoj udio u financiranju struktura saveza. Berlin svakako mora riješiti i ogromne probleme u Bundeswehru, čime će ojačati i svoju političku ulogu u EU. Trenutno izgleda da se kancelarka Merkel vrlo uspješno kreće kroz "zamke" koje joj s jedne strane postavlja Donald Trump, a s druge Emmanuel Macron. Zbog toga će predstojeći NATO summit u Londonu biti još interesantniji. Ako tome dodamo situaciju s "gotovo nemogućom Turskom", postoje svi potrebni preduvjeti održavanje možda ne sudbonosnog, ali jednog od najvažniji sastanaka na vrhu NATO pakta u proteklih nekoliko desetljeća.