irak
V.d. iračkog premijera Adel al-Mahdi zatražio je sinoć od američkog državnog tajnika Mikea Pompea da pošalje svoga predstavnika glede razrade mehanizma povlačenja stranih vojnika s iračkog terirtorija. U sinoć obavljenom telefonskom razgovoru, njih su dvojica razgovarali o najnovijem stanju na Bliskom istoku. Pritom je Mahdi izjavio kako Washington mora poslati svoga predstavnika kako bi se u djelo provele nedavne odluke iračkog parlamenta o sigurnom povlačenju stranih vojnika iz zemlje. Pompeo je izjavio kako Sjedinjene Države uvažavaju irački suverenitet.


Komentar: Sjedinje Države nemaju namjeru razgovarati s iračkim vlastima o "povlačenju američkih vojnika" koje je zatražio irački premijer, priopćio je u petak State Department.
"Svako izaslanstvo koje bude putovalo u Irak bit će zaduženo za razgovore o potvrđivanja našeg strateškog partnerstva, a ne o povlačenju postrojbi", rekla je u priopćenju glasnogovornica američke diplomacije Morgan Ortagus.

Sigurno je kako Sjedinjene Države uvažavaju irački suverenitet na formalnoj, političkoj razini, međutim u stvarnosti tj. u praktičnim potezima sigurno ne, o čemu najbolje svjedoči i nedavno američko ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija u bagdadskoj zračnoj luci bez bilo kakvog traženja dozvole ili barem upozorenja vladi u Bagdadu (naravno, tada od uspjeha te akcije ne bi bilo ništa), a što je flagrantno kršenje suvereniteta jedne zemlje. Washington je i više nego svjestan samo uvjetnog suvereniteta Bagdada nad čitavim svojim teritorijem.

Osim sektaških podjela i sve snažnijeg arapskog nacionalizma i ponovog buđenja sunitskog radikalizma, Irak je podjeljen i u nacionalnim smislu, pa tako Kurdi na sjeveru zemlje imaju svoju autonomnu regiju Irački Kurdistan s gotovo pa državnim ovlastima. A o razjedinjenosti zemlje svjedoči i činjenica da je irački parlament, nedugo nakon američkog ubojstva iranskog generala, tijesnom većinom donio odluku o povlačenju stranih vojnika (to su učinili većinski šijtski zastupnici, dok oni sunitski, kao i kurdski predstavnici nisu niti došli na glasovanje).

Zato (i ne samo zato) je teško očekivati da će doći do skorog povlačenja američkih vojnika iz te zemlje. Puno je vjerojatnije da se to uopće niti neće dogoditi, iako je, naravno, na Bliskom istoku i u sadašnjim globalnim i regionalnim geopolitičkim okolnostima nezahvalno bilo što prognozirati jer se odluke - i najjačih igrača, prečesto donose ad hoc, a ranije strategije mijenjaju "u hodu" i prilagođuju okolnostima.

A što u takvim uvjetima Irak može konkretno napraviti? Najvjerojatnije ništa. On će i dalje "glumiti" državu, koja, de facto, to nije već 30 godina, nakon svrgavanja Saddama Huseina s vlasti. Bagdad sada ne može računati niti na neposrednu iransku zaštitu. Svaki pokušaj daljnjeg otvorenog miješanja Teherana u unutarnje stvari Iraka imao bi negativne posljedice po sam Iran, jer bi to sigurno isprovociralo jačanje sunitskog otpora u Iraku i utjecalo na daljnju podjelu zemlje što Amerikanci, u takvim okolnostima, sigurno ne bi željeli sprječavati. A sunitski radikalizam u Iraku danas najbolje sprječava upravo američka vojna nazočnost i Bagdad to dobro zna.

Zato je teško vjerovati da iračka vlada ustvarnosti i želi odlazak Amerikanaca, tim prije što bi ono za sobom povuklo i snažne američke sankcije protiv Bagdada (tu postoji dvojba bi li se Washington to usudio i učiniti jer bi izostanak velikih 4,7 milijuna barela iračke nafte dnevno na svjetskom tržištu bio nenadoknadiv čak i uz maksimalne napore Saudijske Arabije da ih kompenzira, i što bi dovelo do ubrzanog rasta cijena nafte što Trumpu nikako ne treba u izbornoj godini).

Zato se vlada sada i služi različitim političkim alatima, poput otvaranja pregovora s Amerikancima o "pronalasku modaliteta" za povlačenje stranih vojnika. A što se tu, zapravo (ako bi Bagdad to stvarno i želio), treba "pronalaziti" i o čemu bi se trebalo razgovarati? Ako je zahtjev vlade jasan i kategoričan tada ga druga strana mora poštivati i točka! Uprotivnom otovoreno krši i međusobne sporazume i međunarodno pravo. Takvi se američki potezi onda ne bi mogli opravdati jer bi se s međunarodno-pravne strane tretirali kao okupacija. Ovako, ovo sve skupa, s odugovlačenjem oko toga pitanja, znači samo jedno: Amerikanci u Iraku ostaju do daljnjega, a vladi u Bagdadu ova je "igra" samo političko pokriće da nešto konkretno čini i da ima nadzor nad stanjem, kojega, naravno, nema.


Komentar: S druge strane, rijetko su Amerikanci marili za međunarodno pravo.


Ovdje, svakako, treba podsjetiti kako je Irak 2014. g. službeno zatražio američku vojnu pomoć i dolazak njihovih snaga za borbu protiv "Islamske države". Tu se, zapravo, nije radilo o nekom klasičnom, pravnom sporazumu, već više formalnom i političkom dogovoru, tako da, zapravo, Iraku i ne trebaju nužne procedure tipa odluka iračkoga parlamenta (jer parlament u odluci o pozivanju američkih vojnika nije niti sudjelovao), već je dovoljan odlučan zahtijev vlade. A koliko je ona danas "snažna" i "odlučna" najbolje govori činjenica da joj je na čelu vršitelj dužnosti.

Međutim, Irak, neovisno o svemu, ipak ima međunarodno-pravni subjektivitet i njegova vlada posve slobodno može donositi sve odluke (pitanje je, samo, pod koju cijenu), pa tako i one sigurnosnog karaktera - kojima se, najviše, i dokazuje suverenitet neke države. Tako je, jučer, iračka vlada obnovila molbu Rusiji za nastavak pregovora o isporukama ruskih protuzračnih sustava S-400 iračkoj vojsci. Moskva je potvrdila da se o tome vode razgovori s Bagdadom.


Komentar: Ubrzo će se ruski anti-USraeli zaštitni štit proširiti na većem dijelu planeta, štiteći sve vrste od vatrenog daha osiromašenog uranijuma ...


Dakle, složeno sigurnosno i geopolitičko stanje na iračkom tlu i oko njega nastavit će se i dalje, pričemu je teško vjerovati kako će se Amerikanci sada iz te zemlje povući i ostaviti vakuum u koji bi mogle ući Rusija i Kina. Međutim sumnjam kako se tim dvijema državama, u ovim okolnostima, kakve su danas u Iraku, uopće i žuri aktivnije (prije svega vojno) ulaziti na užareni irački pustinjski pijesak.