Benjamin Netanyahu idućeg mjeseca neće putovati u Poljsku na glavnu svečanost obilježavanja 80. godišnjice oslobađanja logora smrti Auschwitz zbog zabrinutosti da bi mogao biti uhapšen na temelju potjernice koju je protiv njega izdao Međunarodni krivični sud u Haagu.
bibi
© X
Ova gorka i ne tako suptilna ironija historije stvara nadrealno stjecanje koje je do sada bilo gotovo nezamislivo: samo zamislite premijera kako slijeće u Krakow, stiže na glavni ulaz u Auschwitz i na vratima ga uhapsi poljska policija, pod sloganom "Arbeit macht frei" ("Rad oslobađa"); samo uzeti u obzir da je od svih figura i zemalja, premijer Izraela taj koji je spriječen prisustvovati komemoraciji za pripadnike svog naroda zbog prijetnje međunarodnog prava koja mu lebdi nad glavom. Njemačka kancelarka, da; Netanyahu, ne.

Prije osamdeset godina, kada je Auschwitz oslobođen, to bi zvučalo kao najluđi mogući razvoj događaja. Ne više. Prije 80 godina Jevreji su dobili izbor između dva naslojeđa: Nikada više, Jevreji se nikada neće suočiti sa sličnom opasnošću, ili - Nikada više, niko na svijetu se nikada neće suočiti sa sličnom opasnošću. Izrael je očito izabrao prvu opciju, s fatalnim dodatkom: nakon Auschwitza Jevrejima je dopušteno činiti sve.

Izrael je proveo ovu doktrinu u protekloj godini kao nikada prije. Premijer koji je izbjegao ceremoniju u Auschwitzu možda je najgrublja ilustracija toga. Činjenica da je od svih mjesta na svijetu, Auschwitz prvo na koje se Netanyahu boji otići, izriče simboliku kao i povijesnu pravdu.

Ceremoniji će prisustvovati i drugi šefovi država, ali ne i Netanyahu. Traži ga tribunal - koji je osnovan nakon onoga što se dogodilo u Auschwitzu - zbog sumnje u ratne zločine koji alarmantnom brzinom sve više nalikuju zločinima u Auschwitzu.

Udaljenost između Auschwitza i Gaze, s usputnim zaustavljanjem u Den Haagu, i dalje je ogromna, ali više se ne može tvrditi da je poređenje besmisleno.

Uvijek je bilo tabu bilo šta porediti ​​s holokaustom, i to s pravom. Nikada nije bilo ništa slično. Najgori zločini okupacije blijede u poređenju sa zločinima Auschwitza.

Štaviše, ovo je poređenje uvijek ostavljalo Izrael bijelim poput snijega, a njegove optužitelje antisemitima: Uostalom, u Gazi nema logora smrti, pa se svaka optužba može lako odbaciti. Ne postoje logori smrti, stoga je ID najmoralnija vojska na svijetu. U Gazi nikada neće biti logora smrti, a unatoč tome poređenja počinju vikati ispod ruševina i masovnih grobnica.

Kad Palestinci u Gazi saznaju da tamo gdje vrebaju čopori pasa lutalica postoje ljudska tijela koja psi pojedu, sjećanja na holokaust počinju izbijati na površinu.

Kad u okupiranoj Gazi postoji zamišljena linija smrti, a svako ko je pređe osuđen je na smrt, čak i gladno ili invalidno dijete, počinje šaputati sjećanje na holokaust.

A kada se etničko čišćenje provodi u sjevernoj Gazi, praćeno jasnim znakovima genocida diljem Pojasa, sjećanje na holokaust već buči.

Sedmi oktobar 2023. sve se više nameće kao sudbonosna prekretnica za Izrael, mnogo više nego što se to sada čini, slično samo njegovoj prethodnoj nesreći, ratu iz 1967. godine, koji takođe nije na vrijeme dijagnosticiran. U Šestodnevnom ratu Izrael je izgubio poniznost, a sedmog oktobra i ljudskost. U oba slučaja postoji nepopravljiva šteta.

U međuvremenu, moramo uzeti u obzir historijsku priliku i apsorbirati njezin značaj: ceremonija obilježavanja 80. godišnjice oslobođenja Auschwitza, svjetski čelnici marširaju u tišini, posljednji preživjeli marširaju uz njih, i mjesto premijera države koja je nastala iz pepela holokausta je prazno.

Prazno je jer je njegova država postala parija, i jer ga traži najugledniji sud koji sudi ratnim zločincima. Valja na trenutak podići glavu od skandala Hanni Bleiweiss i afere Feldstein: Netanyahu neće biti u Auschwitzu jer ga se traži zbog ratnih zločina.