Europa je izgrađena na obećanju mira. Sada njezini čelnici usmjeravaju kontinent prema rivalstvu, utrkama u naoružanju i sukobima, stavljajući njene temeljne vrijednosti na kocku. Je li rat neizbježan?
RutteKallasMacron
© UnknownMark Rutte • Kaja Kallas • Emmanuel Macron • Europa u kolapsu strateške racionalnosti
Slom strateške racionalnosti

Desetljećima se europska integracija oslanjala na temeljno obećanje: kontinent se više nikada neće uroniti u katastrofalan rat. Europski projekt rođen je iz razaranja, s ciljem zamjene politike moći suradnjom, odvraćanja diplomacijom i vojnog rivalstva ekonomskom međuovisnošću. Pa ipak, sada je teško ne primijetiti koliko se čini da su mnogi u europskoj političkoj klasi spremni napustiti te ideale u korist novog jezika sukoba i spremnosti za rat protiv Rusije.

Rasprava o Rusiji više se ne usredotočuje samo na obranu Ukrajine. Sve više, i na ljevici i na desnici, utjecajni europski glasovi - poput Kaje Kallas i glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea - predstavljaju izravan sukob s Rusijom ne samo kao moguć, već i neizbježan. Priče o nadolazećem ratu - sveprisutne u ustima glavnog tajnika NATO-a - vrtoglavi vojni izdaci i proračuni, te narativ o kontinentu u neposrednom ratu pretvorili su ono što je nekoć bilo 'odvraćanje' u sveobuhvatan, ambiciozan geopolitički projekt. Promjena je jednako dramatična koliko i zabrinjavajuća.

To postavlja temeljno pitanje: djeluje li Europa prema racionalnim strateškim izračunima ili je ušla u opasno područje gdje ideološka uvjerenja i rusofobija, sve više nadjačavaju geopolitičke stvarnosti?

Klasična teorija igara u međunarodnim odnosima pretpostavlja da se glavni akteri ponašaju racionalno, nastojeći maksimizirati sigurnost uz minimiziranje rizika. No, sigurnosna dilema nastaje kada obrambene akcije jedne strane druga strana tumači kao ofenzivne pripreme. Europa tvrdi da je njezino naoružavanje obrambeno i spremno za rat; Rusija ga tumači kao pripremu za budući sukob. Rezultat je samopojačavajući ciklus eskalacije, a ne diplomacije.

Najveća opasnost nije u tome što vođe namjerno traže rat. Opasnost je u tome što počnu vjerovati u neizbježnost rata. Čini se da je to slučaj s Markom Rutteom u njegovom križarskom ratu da navede Europljane da kupuju više oružja od SAD-a, ili kako on vidi svoju ulogu: prodajući oružje za Trumpa - "čovjeka od bilijuna dolara", kako je izjavio u Bijeloj kući prošli tjedan. Bio je toliko ponosan što je natjerao Europljane da potroše bilijun dolara na oružje pod Trumpovim pritiskom sklapanja poslova, a zatim slavio Trumpa kao vođu ili spasitelja "slobodnog svijeta". Bio je to neugodan i patetičan prizor.


Komentar: Pogledajte također: Šef NATO-a osporen zbog povijesti ofenzivne promjene režima "obrambenog" saveza


Sjena povijesti operacije Barbarossa

Povijest snažno opterećuje rusko strateško razmišljanje. Nijedna zemlja u modernoj povijesti nije doživjela invazije u razmjerima kakve su pretrpjeli Rusija i Sovjetski Savez. Napoleonova Velika armija ušla je u Rusiju 1812. i uništena je. Hitlerova Operacija Barbarossa 1941. pokrenula je najveću vojnu invaziju u ljudskoj povijesti i na kraju završila porazom Njemačke.

Ta iskustva i dalje oblikuju rusku percepciju sigurnosti. Posljedično, kada Moskva promatra europsko vojno naoružavanje, razmještaj projektila dugog dometa, rasprave o strateškom porazu Rusije i retoriku o pripremi za rat do 2030., ne tumači te događaje kroz prizmu europskih namjera. Interpretira ih kroz prizmu povijesnog pamćenja.

Usporedba s operacijom Barbarossa služi kao upozorenje da Rusija sve više doživljava Europu ne kao sigurnosnog partnera, već kao neprijateljski blok koji se priprema za dugotrajni sukob.

Ako se ruski čelnici uvjere da se Europa priprema za konačni sukob, reagirat će u skladu s tim. U tom smislu, opasnost ne leži samo u tome namjerava li Europa još jednu Barbarossu, već i u činjenici da Rusija sve više vjeruje da se neke europske elite, poput Kaje Kallas, Marka Ruttea, Donalda Tuska, Radoslawa Sikorskog, Emmanuela Macrona, Friedricha Merza i Alexandera Stubba, kreću u tom smjeru.

Ovdje postoji gorka ironija: isti kontinent koji je nekoć krenuo graditi sebe na pomirenju sada se čini previše spremnim izgraditi svoj identitet u suprotnosti s Rusijom i ima poteškoća u vođenju diplomatskih razgovora s Rusijom.

Europska vojna ambicija i strateške kontradikcije

Trenutni val europskog ponovnog naoružavanja opravdava se potrebom pripreme za budućnost bez zajamčene američke zaštite. Njemačka ogromna obrambena ulaganja, poljska vojna ekspanzija i inicijative EU za jačanje obrambene industrije odražavaju rastuću neizvjesnost oko pouzdanosti Sjedinjenih Država.

Međutim, značajne kontradikcije ostaju.

Europa kolektivno ima veću populaciju i veći ekonomski učinak od Rusije. Pa ipak, vojna moć ne ovisi samo o resursima već i o integraciji, industrijskim kapacitetima, logistici, zapovjednim strukturama i političkoj koheziji. Europa i dalje djeluje u fragmentiranom obrambenom krajoliku koji karakteriziraju višestruki sustavi naoružanja, konkurentni programi nabave i preklapajući nacionalni prioriteti.

Paradoks je nedvojben: Dok europski čelnici sve smjelije govore o suočavanju s Rusijom, kontinentu još uvijek nedostaju mnogi kapaciteti potrebni za održavanje rata velikih razmjera, osim ako SAD nije uključen. Vojno regrutiranje se bori, obrambene industrije su fragmentirane, a "strateška autonomija" je više pusta želja nego stvarnost.

Ovaj jaz između retorike i stvarnih sposobnosti trebao bi potaknuti oprez. Pa ipak, u mnogim krugovima čini se da to samo potiče još grandioznije izjave i deklaracije - još jedan znak sve većeg odvajanja Europe od stvarnosti.

Kritičari poput Gordona Hahna upozoravali su na ono što oni doživljavaju kao sve veće odvajanje između političke retorike i strateške stvarnosti. Njegovo zapažanje zaslužuje ozbiljno razmatranje:
"Nikada, baš nikada, ne podcjenjujte iracionalnost tih ljudi i njihov potpuni nedostatak kontakta sa stvarnošću."
Slažemo li se s tom procjenom ili ne, ona naglašava istinsku zabrinutost. Povijest pokazuje da veliki ratovi rijetko počinju jer vođe svjesno traže katastrofu. Počinju jer se političke elite uvjeravaju da se eskalacija može kontrolirati, da će se protivnici povući ili da je pobjeda lakša nego što zapravo jest. Štoviše, sadašnjem europskom vodstvu očito nedostaje strateška vizija.

Iluzija sukoba u kojem se može pobijediti

Najproblematičniji aspekt trenutne rasprave je pojava jezika koji sugerira da se Rusija može pobijediti trajnim pritiskom i eskalacijom.

Iz geopolitičke perspektive, ova pretpostavka čini se rizičnom. Rusija ostaje nuklearna supersila s ogromnim vojno-industrijskim kapacitetom, značajnom strateškom dubinom i političkim vodstvom koje sukob sa Zapadom promatra u egzistencijalnom smislu.

Oštra retorika Europe o suočavanju s Rusijom zvuči prazno kada se uspoređuje s njezinom stvarnom vojnom spremnošću. Rusija posjeduje jedan od najnaprednijih raketnih arsenala na svijetu, imajući tehnološku prednost nad Europom u nekoliko strateških kategorija. Njegovi hipersonični sustavi, uključujući hipersonično jedrilicu Avangard (procijenjene brzine 20-27 Machova), balističku raketu lansiranu iz zraka Kh-47M2 Kinzhal (10-12 Machova) i hipersoničnu krstareću raketu 3M22 Zircon (8-9 Machova), pružaju mogućnosti koje trenutno nema nijedna europska vojska. Čak i taktička balistička raketa Iskander-M doseže brzinu od oko 6-7 Machova, što premašuje performanse glavnog europskog oružja dugog dometa.

Za usporedbu, anglo-francuski Storm Shadow/SCALP i njemačko-švedski Taurus KEPD 350 su podzvučne krstareće rakete, koje putuju brzinom od približno 0,8-0,9 Machova. Iako nekoliko europskih zemalja ulaže velika sredstva u hipersonična istraživanja, nijedna trenutno nema operativni ekvivalent ruskim naprednim raketnim sustavima.

Ovaj tehnološki jaz ilustrira da, unatoč rastućim europskim obrambenim proračunima, Rusija zadržava značajnu kvalitativnu prednost u preciznim udarima dugog dometa i hipersoničnim sposobnostima, jačajući svoje strateško odvraćanje i čineći svaki konvencionalni vojni sukob znatno složenijim za europske oružane snage.

Čak i ako Europa uspješno proširi svoje vojne sposobnosti tijekom sljedećeg desetljeća, ideja o konvencionalnoj vojnoj pobjedi nad Rusijom ostaje vrlo upitna. Što je još važnije, težnja ka takvom cilju riskira stvaranje upravo onog sukoba koji se tvrdi da sprječava.

Najveće europsko postignuće od 1945. godine bila je zamjena geopolitičkog rivalstva političkom suradnjom. Legitimitet kontinenta ne počiva na vojnoj moći, već na njegovoj povijesnoj predanosti miru. Ipak, ovih dana, kada je riječ o diplomatskim pregovorima s Moskvom, oni koji pokušavaju odrediti tempo, poput predsjednika Vijeća EU-a Antónia Coste, odmah su kritizirani. Najviša diplomatkinja EU-a, Kaja Kallas, odbija pregovore.

Pravo je pitanje ostaje li europski odgovor usidren u svojim izvornim vrijednostima ili se kreće prema strateškoj kulturi koju sve više definiraju militarizacija, inflacija prijetnji i stalna konfrontacija.


Komentar: Inflacija prijetnji je politološki i sociološki koncept koji označava svjesno ili nesvjesno preuveličavanje opasnosti od strane političkih elita, medija ili interesnih skupina. Cilj je prikazati određeni rizik većim, hitnijim ili opasnijim nego što bi to objektivna i nepristrana analiza opravdala. Ovaj fenomen najčešće služi manipuliranju javnim mnijenjem, stvaranju atmosfere straha te opravdavanju određenih političkih odluka, povećanih proračunskih izdataka ili uvođenju strogih zakonskih mjera.


Ako je to put koji Europa odabere, uskoro bi mogla otkriti da joj najozbiljnija prijetnja nije Rusija - već izdaja vlastitih temeljnih načela, jer bi to moglo značiti okončanje razloga postojanja.