U petak poslijepodne otišli smo ponovo, kad se brzo rasplamsao metež. Počelo je glasnim psovkama, a završilo jezivom grupom koja je okružila naš sto. "Da se barem ugušiš hranom i umreš", počelo je, "zašto mu daješ hranu ovdje", nastavilo se, i "da nema kamera ovdje, razbio bih ti facu", za kraj.
"Vidite ko ovdje jede", doviknuo je čovjek prolaznicima dok su stajali u krugu i gledali vraga koji je došao u grad. Čovjek se približio stolu, njegov bijes je porastao, a nasilje je bilo vrlo blizu. Otišli smo uz zvuke psovki koje su nas pratile do auta, "jebeš mu mater svakome ko jede s nacistima", vikali su i mom sinu.
Ni prvi put, ni zadnji put, nije ništa novo. Ali izbačena je jedna rečenica, više puta, koju nikad prije nisam čuo: "Ti si nacista jer ti je stalo do djece u Gazi."
U Or Yehudi nacizam je dobio novu definiciju: Nacista je neko kome je stalo do djece Gaze. U vrijeme kada se izgladnjivanje, opsada, nestašice, razaranje, etničko čišćenje i genocid u Pojasu Gaze diljem svijeta definiraju kao nacistička obilježja, stvari u Or Yehudi su sušta suprotnost. Nacista je neko ko se brine za žrtvu. Kome je stalo do djece u Gazi, neće jesti u Or Yehudi i neće se usuditi približiti Or Yehudi - gradu s ulicom nazvanom po Yoniju Netanyahuu, restoranom po imenu Mifgash Entebbe.
Tijekom ovog rata manje sam nego inače nailazio na nasilje i prijetnje. Arena se preselila u "Netanyahu, da ili ne" i bitku za oslobađanje talaca. Televizija, čak ni na navodno najprosvijećenijim programima, nikada ne donosi nikakvo alternativno mišljenje ili glas koji se suprotstavlja ratnim zločinima, a time zapravo olakšava šokantne izraelske postupke - šačicu protivnika koji su ovaj put sigurniji od bijesa masa, jer je njihov glas ušutkan i isključen iz rasprave. Ali ovo ušutkivanje je opasno.
Kod nas nikada nije bilo rata koji nije imao otpor, barem u poodmakloj i zločinačkoj fazi. Ti su ratovi uvijek započinjali podrškom od zida do zida, pa čak i entuzijazmom unutar jevrejske zajednice, sve dok se nisu otvorile pukotine i pojavila se pitanja.
Prvi libanski rat najbolji je od svih primjera, ali i operacije Lijevano olovo i Zaštitni rub u Gazi (2008. i 2014.) u nekom su trenutku izazvale protivljenje, pa se njihov glas čuo.
Ali ne ovaj put. Ovaj rat, najduži za koji je Država Izrael ikada znala, također je rat s najvećom saglasnošću, barem u javnoj raspravi o njemu. Demonstranti žele dogovor s taocima, protivnici žele prekid vatre, čak i kraj rata, ali samo za dobrobit talaca i poginulih vojnika. Žrtve Gaze uopće nisu u diskursu, a svako tko ih pokuša spomenuti je nacista, barem u Or Yehudi.
Ispiranje mozga i sljepilo dosegnulo je rekordno visoku razinu kakav dosad nismo vidjeli. "Otriježnjenje" naših brojnih i najboljih - kojih je zapravo tako malo, ako se iko od njih uopće otrijeznio - stvorilo je iluziju prema kojoj je spor dubok, a društvo podijeljenije nego ikad.
Ali nije uopće podijeljeno, Izrael je ujedinjen u svojoj apsolutnoj podršci IDF-u, čak i dok se ratni zločini gomilaju, a Izrael ima neograničeno pravo nakon sedmog oktobra da radi šta god hoće u Gazi.
U praksi, Izrael nikada nije bio tako ujedinjen kao početkom 2025. godine, unatoč svojoj pozadinskoj buci i lažnim jadikovkama o "polarizaciji naroda". Nikada, baš nikada ne smijemo poremetiti ovaj divni novi poredak. Svako tko to pokuša učiniti je nacista.
Kad smo konačno stigli do auta, moj sin i ja, prišao mi je jedan ljubazan mladić i zamolio za blagoslov. Kazao je da se onog što ne odgovara na psovke i prijetnje smatra nekim s izuzetnim kvalitetama. Zamolio me da mu dam blagoslov da uskoro nađe dobru ženu, što sam i učinio. Bio sam sretan što sam mu pomogao.
Komentari čitatelja
na naše novosti