Dressed to Kill
© Screenshot"Obučena da ubije"
"Trenutno imate jednu stranu koja je spremna razgovarati i pružiti mikrofon bilo kome, i jednu stranu koja puca da ubije kada to učine."
— Aimee Terese na X-u
Kad je 1980. izašao film Briana De Palme, "Obučena da ubije", ovo je bila drugačija zemlja. Poput Hitchcockovog filma "Psiho" (1960.), oba filma prikazivala su muškarce koji žele postati žene, a koji su ubitačno poremećeni svojim pustim željama. Sada je naša zemlja postala ubitačno poremećena istom fantazijom u velikim razmjerima.

Ove poremećaje sada provodi dio stanovništva koji sebe naziva "trans zajednicom". Ovo je, naravno, samo još jedna manipulacija jezikom od strane istih organiziranih agencija koje rade na tome da preokrenu naš nacionalni život naopačke i iznutra prema van. Nazivate ih "globalistima" ili "marksistima" ili "gnostičkim anarhistima", ali tko ili što god zapravo usmjerava ovu akciju ostaje trajna misterija našeg vremena. (Drugoplasirana trajna misterija je kako su mediji oteti da bi se sve to složilo.)

U proteklih deset godina naučili ste koliko krhka stvarnost može postati u društvu pod stresom. Ali onda postoji stvarnost stvari kakve one zapravo postoje i grupna percepcija stvarnosti, što nije isto. Grupna percepcija stvarnosti zahtijeva konsenzus, dogovor da su određene stvari ovog svijeta takve. Ako je dogovor čvrst i slaže se s time kako stvari zapravo postoje, onda imate visoko funkcionalno društvo. Ako je dogovor slab i ne slaže se s tim kako stvari zapravo jesu, dobivate Clusterfuck Nation, društvo mučeno raznim složenim poremećajima.

Teško je točno objasniti kako nam se to dogodilo, ali najvidljivije manifestacije toga ovih dana dolaze od političke ljevice, stranke koja je nekoć branila interese radničke klase, radnika u njihovim teškim, neugodnim životima koji traže pravedan tretman od udobne klase koja ih je zapošljavala i njima upravljala. Barem su se stvari neko vrijeme rješavale u našem industrijskom društvu, klase su koegzistirale u plodnoj, uravnoteženoj napetosti. Sve je to doseglo vrhunac početkom 1960-ih.

Politički odnosi između poduzeća i radnika postajali su sve nebitniji nakon toga kako se industrija preseljavala iz naše zemlje, pa je stranka radničke klase morala pronaći nešto drugo čemu će posvetiti svoju pozornost. Početkom 1960-ih, Demokratska stranka se već preimenovala u stranku građanskih prava (prije je bila stranka Jima Crowa i KKK-a). Nije to bila posve cinična ili neiskrena transformacija. Pokretao ju je dinamičan imperativ: dokazati da Amerika, Samozvani Vođa Slobodnog svijeta nakon dva velika i razorna svjetska rata, bila poštena i pravedna zemlja, koja zaslužuje svoju poslijeratnu vodeću ulogu. I taj je imperativ jahao na vjetru u leđa "progresivnog" nasljeđa Franklina Roosevelta.

Međutim, nakon 1960-ih, križarski rat za građanska prava sve je više gubio svoju moć. Razočarao je revnosne. Koliko god se trudili, napori nisu doveli do nirvane rasne harmonije. Zapravo, činilo se da jadna crnačka podklasa samo postaje sve veća i disfunkcionalnija, a gradovi u kojima su živjeli (kojima su sve više upravljali) sve više poremećni.

Flaster za taj neuspjeh bio je multikulturalizam. Do 1980-ih, konsenzus o stvarnosti se lomio, posebno o standardima ponašanja. Previše "obojenih ljudi" bilo je "uključeno u pravdu" - počinili su zločine. To je bila sramota za "progresivce" (liberalne demokrate). Premisa multikulturalizma bila je da društvo može imati različite standarde ponašanja i različite vrijednosti za različite skupine. Stoga nadalje nije bilo potrebe za širokim dogovorom o tome kakvo je ponašanje u redu, a kakvo nije - nije bilo potrebe za zajedničkom kulturom koja bi se primjenjivala na sve.

Od tada je Demokratska stranka morala marljivo regrutirati i sortirati sve različite multikulture u Americi te se pretvarati da upravlja i opravdava njihove posebne potrebe kako bi nastavila funkcionirati kao nacionalna politička stranka. U 1970-ima sve se vrtjelo oko feminizma, ulaska žena u menadžersku klasu, upravne odbore, odvjetničke tvrtke, profesorski poziv. Zatim se sve vrtjelo oko prava homoseksualaca, Stonewalla i svega što je uslijedilo. Taj je pokret teško narušen AIDS-om u 1980-ima, koji je ubio mnoge njegove aktiviste i učinio da seksualne aktivnosti skupine izgledaju manje nego u potpunosti zdravo.

Nakon otprilike 1985. liberali su morali otpisati crnce. Previše ih je bilo ovisnika o cracku i bezposlenih. Sve što su im ostali bili su Al Sharpton (iz zloglasnog slućaja Tawane Brawley) i nekoliko stotina milijunaških sportskih zvijezda. Dakle, demokrati su se okupili zbog teškog položaja crnkinja ... kojima su se ubrzo pridružili autohtoni narodi (prije "Indijanci"... stanovnici pacifičkih otoka... Do početka 21. stoljeća, demokratima su ponestale potlačene etničke skupine koje bi mogli regrutirati pod multikulturalni kišobran. Ostali su samo "beskućnici" (prije "skitnice", "ovisnici" i "mentalno bolesni").

Zapravo, mentalno oboljeli dobili su multikulturalni zamah 1970-ih kada su pacijenti u bolnicama za duševno oboljele preimenovani u "potlačenu manjinu". Stoga su sve bolnice ispražnjene i zatvorene, a pacijenti pušteni na "slobodu" na ulice s nejasnim obećanjima o "liječenju u zajednici" - naravno, to se nikada nije dogodilo. Nakon nekoliko velikih ratova na Bliskom istoku, počevši s Pustinjskom olujom 90-ih, sve više oštećenih vojnih veterana pridružilo se redovima beskućnika. Očito nikome nikada nije palo na pamet da bi ponovno osnivanje bolnica za duševno oboljele moglo biti potrebno.

I tako je to išlo, od jedne "marginalizirane" i "potlačene manjine" za drugom, sve dok sve što je liberalizmu (i njihovoj službenoj organizaciji, Demokratskoj stranci) ostalo u 2020-ima nije bila najmanja subkultura u zemlji: ljudi koji su fantazirali o tome da postanu suprotni spol. Tu skupinu je uvelike poticao medicinski establišment, toliko narcisoidno očaran svojim kirurškim vještinama i manipulacijama hormonskom kemijom (i novcem koji je to generiralo) da su regrutirali sve više ispitanika za svoje eksperimente.

Liječnici i njihovi partneri terapeuti, pak, poticali su učitelje, profesore i školske administratore da regrutiraju "pacijente" za "liječenje" novog stanja zvanog "rodna disforija". Navijačice političke ljevice ujedinile su se iza svega toga, promovirale to do krajnjih granica, otišle su toliko daleko da su pozivale "drag queens" (muškarce koji prikazuju žene kao čudovišta) u učionice trećeg razreda.

I tako su poremećeni ljudi poput likova u filmovima Obučena za ubijanje i Psiho postali uzori Demokratskoj stranci.