© Israeli Prime Minister Office/APA ImagesIzraelski premijer Benjamin Netanyahu • Planina Hermon • Ministar obrane Israel Katz • bivši načelnik Glavnog stožera Herzl Halevi • 12. prosinca 2024.
Povijest u maloj koloniji Izrael ima običaj vraćati se unatrag, predstavljajući stare dileme u novom ruhu. Nedavne izjave premijera Benjamina Netanyahua - upozorenje na rastuću izolaciju Izraela i potrebu da se razvije u svojevrsnu "super-Spartu" s autarkičnim gospodarstvom - odjekuju desetljećima unatrag. Slušati ga kako govori o samodostatnoj industriji naoružanja oslobođenoj stiska vanjske politike znači čuti duha borbenog zrakoplova Lavi koji proganja izraelsku sadašnjost.
Komentar: Autarkično gospodarstvo je sustav u kojem zemlja ili regija funkcionira bez međunarodne trgovine, oslanjajući se isključivo na vlastite resurse i proizvodnju kako bi zadovoljila sve svoje potrebe Poznata i kao samodostatna ili zatvorena ekonomija, autarkija ima za cilj postići ekonomsku neovisnost, iako je savršenu autarkiju teško održati, jer čak i povijesno izolirane nacije ostvaruju određenu vanjsku razmjenu.
U 1980-ima, projekt Lavi utjelovio je izraelsku težnju za neovisnošću na nebu. Washington je služio i kao pokrovitelj i skeptik, jamčeći njegov razvoj dok je istovremeno dovodio u pitanje njegovu logiku. Zašto bi, pitali su se američki dužnosnici, Izrael trebao težiti vlastitom naprednom borbenom zrakoplovu kada su američki F-16 jeftiniji, lako dostupni i već testirani u borbi? Lavijeva priča postala je paradoks: novac saveznika hranio je san, dok su strateški interesi istog saveznika oštrili nož koji bi ga ubio.
Taj paradoks nije nestao.
Danas, dok se Europa približava ograničenjima naoružanja i sankcijama, Netanyahuova upozorenja o krhkosti stranih lanaca opskrbe djeluju kao izravni potomak te stare nelagode: oslanjanje Izraela je rizik, a njegova ovisnost je strateška ranjivost. Njegov nedavni rat s Iranom oštro je istaknuo ovu stvarnost: otkrio je činjenicu da Izrael ostaje ovisna kolonija čija sposobnost pokretanja i održavanja vojnih kampanja gotovo u potpunosti ovisi o neprekidnom protoku oružja, streljiva i novca sa Zapada. Izrael je bio prisiljen prekinuti svoju vojnu kampanju protiv Irana, možda i prerano, nakon Trumpovih upozorenja. Uostalom, što bi Izrael bio bez dominacije u zraku? Zračna moć nije samo alat obrane, već ključna točka izraelske regionalne dominacije. Bez toga, država bi bila prisiljena suočiti se s onim što je dugo izbjegavala - nefiltriranim obračunom sa svojim postupcima u Gazi i na Zapadnoj obali, te tijekom desetljeća okupacije. Izgubiti kontrolu nad zrakom znači izgubiti veo nekažnjivosti.
Tada, kao i sada, najžešće rasprave nisu bile samo sa svijetom već i unutar samog Izraela. U Lavijevo vrijeme, pristaše su to pozdravljale kao jedinstveni skok u samodostatnosti; kritičari su to osuđivali kao financijsku ludost koja je opljačkala škole, bolnice i infrastrukturu resursa. Današnja vizija "super Sparte" izaziva sličnu podjelu. Poslovni lideri i sindikati prosvjeduju da se Izrael ne može - i ne bi trebao - izolirati, upozoravajući na politički, ekonomski i društveni ponor.
Tada je to bila cijena mlažnjaka. Sada je to cijena izolacije. Ali pitanje je isto: koliko si mala, ugrožena kolonija koja svakodnevno čini ratne zločine može priuštiti kockanje na suverenitet kupljen samodostatnošću? Kada je Izrael ubio projekt Lavi 1987., nije ostavio za sobom samo otpisane prototipove, već i moralnu lekciju - oslanjanje na sebe ima cijenu, a ponekad je ta cijena previsoka. Pa ipak, znanje stečeno tim pokušajem pomoglo je Izraelu da se proširi na izvoz dronova, avionike [elektronička oprema ugrađena u zrakoplov, op.prev.] i napredne obrambene opreme. Zapravo, san o kolonijalnom suverenitetu nije umro, već je mutirao, pronalazeći izraz u tehnologijama koje su manje vidljive, ali ne i manje transformativne. Netanyahuove primjedbe počivaju na tom nasljeđu. On ističe procvat obrambene industrije kao dokaz da Izrael, ako je pritisnut, može izgraditi vlastita krila i oružje.
Pa ipak, njegovi kritičari vide samo opasnost - da će opsesija autarkijom ostaviti Izrael diplomatski nasukanim i ekonomski oslabljenim, mijenjajući obećanje Atene za štednju Sparte.
Lavi nikada nije lansiran, ali i dalje lebdi poput fatamorgane nad izraelskom politikom. Netanyahuova "super Sparta" možda nije ništa više od retorike. Ali to bi također mogla biti prekretnica u dugoj raspravi kolonije sa samom sobom. Pitanje sada visi nad Izraelom: Je li san o samostalnosti, bez stalnih telefonskih poziva američkih i europskih čelnika, vrijedan cijene izolacije koja dolazi s njim?
Cionistički paradoks
Unatoč svoj retorici koju vrti Netanyahu, vrhunski majstor izbjegavanja i laži, jedna istina ostaje nepokolebljiva: Izrael plaća visoku cijenu za svoju kampanju uništenja Palestinaca. Ta se cijena ne obračunava samo u krvi i sve većoj međunarodnoj osudi, već i u dubljem paradoksu koji definira samu državu. S jedne strane, izraelska desničarska koalicija ostaje prkosna i ravnodušna, tvrdeći da "nas svijet prezire dvije tisuće godina i da mržnja neće nestati". Ali ispod ovog prkosa krije se latentna tjeskoba koju nijedan slogan ne može prikriti: Koliko vrijedi Izrael ako njegovu tvrdnju da je utočište i luka potkopava vlastita imperijalna struktura?
Utočište izgrađeno na oduzimanju imovine i savezima s velikim silama, hranjeno održavanjem islamofobije, trgujući iskorištavanjem antisemitizma i osigurano kontinuiranim podjarmljivanjem drugog naroda - sama po sebi zahtijeva kontinuirano regrutiranje financijske i industrijske baze koja se ne nalazi u Tel Avivu, već u Londonu, Washingtonu, Parizu i Berlinu - nije nikakvo utočište.
Izraelsko gospodarstvo napreduje na stranom kapitalu. Njegov arsenal počiva na američkoj podršci, a diplomatski položaj ovisi o dobroj volji sila koje naizmjenično osvaja i prezire. Čak i održavanje doseljeničke populacije zahtijeva udobnost društvenog sustava osmišljenog da život održi privlačnim: subvencionirano zdravstvo, učinkovit javni prijevoz i iluziju živopisnog, bezbrižnog postojanja na ukradenim plažama Tel Aviva. Čak i njegova kulturna produkcija često počiva na tihom prisvajanju, s "izraelskim restoranima" koji se oslanjaju na recepte uzete iz palestinskih kuhinja prije nego što se prepakiraju kao nacionalni brend i plasiraju na tržište u inozemstvu. Društvo koje podupire globalni tok kapitala, tehnologije i kulturne legitimnosti riskira kolaps ako se od njih odvoji.
Ali Izraelci su odavno savladali umijeće uživanja u kolaču i jedenja istog - istovremeno se udvarajući carskom pokrovitelju i ljuteći se na uvjete koje im on nameće.
Taj paradoks je upisan u povijest cionizma. U 1940-ima, Haganah i njezini ogranci okrenuli su oružje ne samo protiv arapskih sela već i protiv vlasti pod britanskim mandatom, sabotirajući željeznice, napadajući postrojenja te ubijajući britanske časnike i dužnosnike UN-a, čak i dok su britansko oružje i diplomacija postavili temelje za cionističku sigurnost. Kasnije su izbili trenuci trenja s Francuskom, nekada najbližim vojnim dobavljačem Izraela, kada je Pariz uveo embargo na oružje nakon 1967. Čak ni Sjedinjene Države, nezamjenjivi saveznik, nisu pošteđene retoričkih podbadanja Izraela, a izraelski su se čelnici bunili protiv pritisaka Washingtona dok su istovremeno unovčavali američke čekove.
Netanyahuov komentar možemo pročitati u svjetlu ovog paradoksa između neovisnosti i integracije. Neoliberalni vođa koji je učinio više od ikoga drugog da preoblikuje izraelsko gospodarstvo za nekolicinu sada se okreće jeziku opsade i oslanjanja na sebe, buneći se protiv samih struktura koje ga održavaju. "Super Sparta" je manje vizija nego simptom, krik praznine koja se ne može ispuniti. Ali moglo bi biti i obrnuto - izraelski način signaliziranja budućnosti odmetničkog bezakonja koju je spreman prihvatiti, sve kako bi mogao riješiti "palestinsko pitanje".
Mračna logika onoga što slijedi
Barem od 1948., a posebno nakon 1967.,Izrael — uz podršku svog globalnog pokrovitelja — izgradila je cijelu arhitekturu u regiji koja omogućuje relativno beznaporno postojanje, održavajući svoj sustav dominacije s iznenađujuće malo posljedica. Zaštićena vojnom nadmoći, diplomatskim pokrićem i financirana stranim kapitalom, država je uspjela izolirati svoje građane od troškova okupacije, projicirajući normalnost čak i dok je učvršćivala kontrolu. Služila je kao laboratorij za ideje, tehnologije, ideologije i sve novo - ne u dobrom smislu te riječi - dok je Palestince koristila kao svoje (ponekad) nevoljne testne subjekte.
Ali ta stvarnost besplatne okupacije oslanjala se na održavanje stabilnog statusa quo koji bi se morao zadovoljiti sporom erozijom palestinskog postojanja, a ne njegovim sveobuhvatnim i brzim uništenjem. Nakon 7. listopada, brzo ubrzanje stroja smrti dovelo je u opasnost cijelu arhitekturu koja je održavala izraelsku dominaciju. Pitanje sada proganja malu koloniju: što je spremna učiniti u ime uništenja Palestinaca? Prekinuti veze s Jordanom i pritisnuti Egipat u dublju podložnost? Uništiti Katar - smanjivanjem na njegovu stvarnu veličinu - i prisiliti arapske države koje su ga nekoć podržavale da progutaju stvarnost svoje gole podređenosti?
Događaji iz posljednjih tjedana signaliziraju da bi Izrael mogao. Nedavni napad na Katar najistaknutiji je događaj i može se protumačiti kao spremnost Izraela da preokrene upravo onaj regionalni poredak koji ga je dugo štitio, testirajući granice popustljivosti njegovih pokrovitelja i tolerancije njegovih susjeda. Ovo vulgarno ponašanje, koje podjednako odaje prkos i očaj, suočavanje je s činjenicom da etničko čišćenje Palestinaca zahtijeva potpuno preoblikovanje regionalne ravnoteže. A u tihim kutcima arapskog svijeta, neki možda već razmišljaju o onome što još neće reći naglas: bili smo toliko glupi da smo željeli da Izrael pokori Osovinu otpora - ispada da smo mi sljedeći.
Fantazije o civilizaciji
Netanyahuovo prizivanje "super Sparte" nije samo o ekonomiji ili naoružanju. Priziva samu mitologiju Zapada, koju Izrael dugo smatra svojom baštinom.
Atena, Jeruzalem i Rim: tri grada koja čine simbolične stupove zapadne civilizacije. Atena, nemirni grad demokracije i filozofije, naučila je Zapad da sanja u mramoru i javno raspravlja. Jeruzalem, grad proroka i zakona, dao mu je moralni glas i osjećaj povijesti kao otkupljenja ili propasti. Rim, gospodar reda i carstva, izgradio je institucije moći koje i danas oblikuju modernu državu.
Ali uvijek u njihovoj sjeni, Sparta je oklijevala. — stroga i disciplinirana, podsjetnik da preživljavanje može zahtijevati žrtvu i koplje.
Izrael se dugo pokušavao odjenuti u atenske halje, reklamirajući se kao mediteranski kozmopolis. Prizivao se na jeruzalemsku proročku težinu, predstavljajući svoje ratove kao moralne borbe, a svoj opstanak kao biblijsku sudbinu. I posudio je rimski plašt, gradeći carstvo naselja, autocesta i zidina, proširujući svoj poredak na drugi narod.
U nedavnom predavanju, palestinski znanstvenik Khaled Odetallah govorio je sa svojom karakterističnom oštrinom o preostalom ostatku napetosti između Atene i Sparte, karakterizirajući je kao kontradikciju koja odbija nestati. Istaknuo je i nemogućnost i nasilje ove kontradikcije, pitajući: može li se slojevita vojska — ona koja neke filtrira u klimatizirane urede gdje se usavršavaju algoritmi, umjetna inteligencija i nadzor — ikada pomiriti s prostorom krvi i opscenim genocidom koji provode izraelski vitezovi koji se vraćaju kući ili opterećeni umorom ili progonjeni žeđi za još krvi? Može li Izrael tvrditi da je Sparta kada njegova materijalna struktura govori o nečem drugom?
Možda nemam odgovor. Ali Palestina je dugo bila žrtva tih smrtonosnih fantazija - fantazija o otpadnicima koji se igraju vitezova, o izgradnji Atene, Rima ili Sparte nad njenim tijelom; o Huckabeejevom kraju vremena i Itamar Ben-Gvirovom Trećem hramu; i svih ideologa koji zamišljaju da se civilizacijski sukobi moraju odvijati među palestinskim maslinama. Na kraju, zasićenost tim metaforama i mitovima, koji kruže bez prestanka, čini čovjeka bolesnim.
Ali ono u što možemo biti sigurni jest da, što god Izrael bio, nije ništa od navedenog.
Komentar: Izabrani su izabrali. Ono što se od toga može napraviti, već je napravljeno.