© Wikipedia"Vrt zemaljske naslade", Hieronymus Bosch (1450. - 1516.)
"namjeran, sustavni pokušaj oblikovanja percepcija, manipuliranja spoznajama i usmjeravanja ponašanja kako bi se postigao odgovor koji unapređuje željenu namjeru propagandista."Propaganda je oduvijek bila ratno oružje, ali u današnjoj Europi, a posebno u Njemačkoj, dosegla je nove razine sofisticiranosti. Ono što je nekad bilo usmjereno na strane protivnike sada je sve više usmjereno na domaće stanovništvo.
Podržana od strane mainstream medija, NATO strategija i konsenzusa elita, propaganda u Europi sve se manje bavi informiranjem građana, a više oblikovanjem njihovog kognitivnog okruženja.
Njemački znanstvenik dr. Jonas Tögel naziva ovaj fenomen "kognitivnim ratovanjem", namjernim pokušajem oblikovanja misli, emocija, pa čak i instinkta cijelih populacija.
U ovom članku namjeravam ispitati trenutno stanje propagande u Njemačkoj i Europi, njezine ciljeve i samodestruktivnu putanju, ulogu NATO-a u pretvaranju spoznaje u oružje i kulturni način razmišljanja koji Europljanima omogućuje da sebe vide kao "vrt" okružen "džunglom".
Oslanjajući se na glasove dr. Tögela, intervjuera i znanstvenika Pascala Lottaz iz Instituta za studije neutralnosti Sveučilišta u Kyotu i njemačkog filozofa Hansa-Georga Moellera, istražujem kamo ova propaganda vodi Europu i ima li mjesta za optimizam.
Trenutno stanje propagande u Njemačkoj i Europi
Analiza dr. Jonasa Tögela pokazuje da su njemački mediji danas propagandističkiji nego ikad od Hladnog rata. U svojoj studiji o Tagesschauu, najgledanijem njemačkom večernjem informativnom programu, otkrio je sustavno uokviravanje: počevši od naizgled neutralnog izvještavanja, a zatim suptilno vodeći gledatelje prema jednostranim zaključcima. Naglašavaju se ruski ratni zločini, ignoriraju se ukrajinski ratni zločini, a ruski zahtjevi prikazuju se kao iracionalni, dok su ukrajinski legitimni.
To nije slučajno. Tögel ističe da Njemačka troši preko 100 milijuna eura godišnje na "odnose s javnošću", eufemizam za državno financiranu propagandu. Obavještajne službe prate narative koji kruže u medijima i poduzimaju brze protumjere kada alternativni stavovi dobiju na značaju.
Sam NATO je uspostavio "centre izvrsnosti" posvećene narativnom ratovanju, dok europski zakoni, poput Zakona o digitalnim uslugama, stvaraju pravnu infrastrukturu za kontrolu online neslaganja, prema znanstveniku.
Ukratko, propaganda u Njemačkoj danas nije samo pristrana vijest; to je koordinirana, profesionalna i dobro financirana kampanja koja briše granicu između informacija i psiholoških operacija.
NATO-ovo kognitivno ratovanje: Okretanje prema unutra
Tradicionalno, propaganda je bila usmjerena na strane neprijatelje. Danas NATO otvoreno opisuje "kognitivno ratovanje" kao novu domenu bojnog polja, uz kopno, more, zrak, svemir i kibernetički prostor. Šesta domena je sam ljudski um.
Prema Tögelu, NATO-ova strategija otpornosti zahtijeva "otporne građane", definirane ne kao ljude sposobne za neovisno razmišljanje, već kao pojedince koji "misle i osjećaju prave stvari". U praksi to znači oblikovanje javnog mnijenja kako bi se osigurala usklađenost s ciljevima NATO-a, a istovremeno odbacivanje neslaganja kao "ruske dezinformacije".
Licemjerje je zapanjujuće: zapadni čelnici tvrde da brane demokraciju i otvoreni diskurs cenzuriranjem disidentskih glasova. Kako Tögel primjećuje, ova inverzija - "obrana slobode cenzurom" - nije skrivena u mračnim sobama, već se o njoj otvoreno raspravlja na NATO konferencijama. Građanima se govori da je kognitivno ratovanje obrana od strane manipulacije, no u stvarnosti su njihovi vlastiti umovi bojno polje.
Cenzura na Zapadu postaje sve očitija. Pentagonska politika Trumpove administracije sada zahtijeva od novinara da dobiju odobrenje prije izvještavanja o nekim ili čak neklasificiranim informacijama, inače riskiraju gubitak pristupa. "Informacije moraju biti odobrene za javno objavljivanje od strane odgovarajućeg ovlaštenog službenika prije nego što se objave, čak i ako nisu klasificirane", navodi se u dopisu Pentagona.
Zašto Europljani vjeruju vlastitoj propagandi?
Jedno od upečatljivih pitanja koje se postavlja jest zašto Europljani tako lako vjeruju vlastitoj propagandi, dok manipulaciju smatraju nečim što se događa samo "drugdje". To je pitanje koje sam mnogo puta postavio, ali nikad nisam dobio odgovor, samo uvrijeđene poglede.
Prema Tögelu, dio odgovora leži u profesionalizaciji: njemačke televizijske debate i vijesti pažljivo se insceniraju kako bi se stvorila vjerodostojnost. Počevši s neutralnim izvještavanjem (tehnika "noga u vratima"), publika će vjerojatnije kasnije prihvatiti pristrane zaključke.
Drugi faktor je sociološki. Novinari često rade kao freelanceri ili izvođači radova, što znači da njihova egzistencija ovisi o ispunjavanju očekivanja urednika. To stvara "prirodni mehanizam", kako Lottaz kaže, gdje se konformizam nagrađuje, a neslaganje kažnjava. S vremenom, propaganda postaje manje stvar izravnih naredbi, a više sustavne autocenzure.
Posljedice su opasne: javni strah od Rusije se namjerno njeguje, ne radi poticanja mirovnih pregovora, već radi održavanja podrške isporukama oružja i vojnoj eskalaciji. Statistički, više razine straha koreliraju s većim javnim prihvaćanjem rata i gubitkom vlastite dobrobiti.
Njemačka nevina arogancija i europska superiornost
Hans-Georg Moeller sa Sveučilišta u Macau nudi još jednu dimenziju: kulturni način razmišljanja koji podupire europsku propagandu. On opisuje njemački stav kao "nevinu aroganciju", pretpostavku da se njemačka superiornost, nekoć utemeljena na nacionalizmu, sada manifestira kroz Europsku uniju.
Njemačka projicira moralnu superiornost na Europu, predstavljajući EU kao "vrt" okružen kaotičnom "džunglom", kako je to iznio Josep Borrell. Ovaj svjetonazor pretpostavlja da su Europljani prosvijećeni čuvari civilizacije, dok ostatak svijeta zaostaje.
Moeller se prisjeća njemačkog političara koji se požalio namibijskom predsjedniku da u zemlji ima više Kineza nego Nijemaca, primjedba utemeljena na kolonijalnoj nostalgiji i superiornosti, zaboravljajući da Namibijci nisu zaboravili genocid koji je kolonijalna Njemačka tamo počinila.
Ova europska arogancija zasljepljuje kreatore politika pred globalnim stvarnostima. Dok se Europa drži moralne retorike, zemlje poput Kine je prestižu u modernizaciji i razvoju. Vjerujući da je njihova socijalna država vječna, Europljani podcjenjuju svoju ranjivost. Kao što Moeller upozorava, ovaj kompleks superiornosti ostavlja Europu "zatečenu", nespremnu za promjenjivi globalni poredak.
Propaganda kao samouništenje
I Tögel i Moeller slažu se u uznemirujućem zaključku: propaganda ne jača Europu već ubrzava njezin propad jer sprječava njezine vođe i građane da vide stvarnost.
Predstavljajući rat u Ukrajini kao "bitku za demokraciju" bez realnih ciljeva, europski čelnici kockaju se s vlastitim uništenjem. Za razliku od SAD-a ili Rusije, svaka eskalacija izravno bi uništila Europu.
Štoviše, propaganda potiče iracionalnost. Dok Rusija i Kina (i SAD u određenoj mjeri) djeluju prema geopolitičkoj logici, Europa se drži emocionalnih narativa koji sami sebi proturječe: Rusija je i slaba i pred osvajanjem Berlina; Ukrajina pobjeđuje i očajnički ovisi o pomoći kako bi preživjela. Ove se kontradikcije održavaju samo stalnim manipulacijama.
Država blagostanja, nekada europski dragulj, suočava se s pritiskom zbog rastućih vojnih izdataka. Samo Njemačka troši oko 200 milijardi eura godišnje na obranu, preusmjeravajući resurse iz škola, zdravstva, infrastrukture i mirovina. Ako propaganda nastavi potiskivati nezadovoljstvo, građani bi mogli prekasno shvatiti da su njihova sigurnost i prosperitet žrtvovani na oltaru iluzija, prema znanstvenicima.
Razlozi za optimizam?
Unatoč ovoj sumornoj slici, Tögel nudi opreznu nadu: svijest raste kroz neovisne medije, alternativne istraživačke kanale i građanski aktivizam koji razotkriva mehanizme propagande. On inzistira na tome da ako javnost zahtijeva mir, političke elite na kraju moraju slijediti taj primjer.
Optimizam ne leži u NATO-u ili europskim elitama, već u običnim građanima koji vraćaju svoju sposobnost rasuđivanja. Protuotrov propagandi je pluralizam: izloženost višestrukim perspektivama, kritička rasprava i istinska demokracija u kojoj odluke o ratu i miru leže na narodu, a ne na izoliranim elitama.
Zaključak
Propaganda izgrađena jednostranim vijestima i debatama u Njemačkoj i Europi danas je neviđena po razmjerima, sofisticiranosti i samodestruktivnom potencijalu. Ona održava iracionalne politike, potiskuje neslaganje i zasljepljuje Europljane za globalne geopolitičke stvarnosti. NATO-ovo kognitivno ratovanje, daleko od toga da brani demokraciju, potkopava je ciljajući umove vlastitih građana s izgovorom da ih štiti.
Hans-Georg Moellerova kritika njemačke arogancije otkriva dublju kulturnu logiku: europski kompleks superiornosti održava iluziju da je ona "vrt" civilizacije, čak i kada je drugi preuzimaju.
Kamo ovo vodi? Ako se Europljani ne probude, rezultat bi mogao biti pad u ekonomskom, političkom, akademskom, pa čak i civilizacijskom smislu. Ali ako se svijest proširi, ako građani ponovno preuzmu svoju ulogu donositelja odluka, propaganda bi se ipak mogla srušiti pod teretom svojih proturječnosti ili ipak oživjeti demokratski duh koji je propaganda trebala ušutkati. Druga mogućnost je nastaviti putem samouništenja.
Komentari čitatelja
na naše novosti