Putin je jasno govorio o stanju svijeta. Izjavio je da ne postoji zajednički dogovor o tome kako bi međunarodni poredak trebao biti strukturiran. Čovječanstvo je započelo dugo razdoblje traženja. Put naprijed bit će obilježen pokušajima i pogreškama, turbulencijama i olujama. Ne postoji nacrt. Nijedan autoritet ne diktira ishod. Živimo u otvorenoj povijesti, gruboj i neizvjesnoj.
Pa ipak, usred ovog kaosa, rekao je Putin, nacije se moraju držati sidrišta. Ne mogu plutati sa strujama nestabilnosti. Pravo sidro leži u kulturi, u etičkim i vjerskim vrijednostima koje su sazrijevale stoljećima, u geografiji i u prostoru koji svaka civilizacija nastanjuje. Oni čine kompas identiteta. Oni pružaju temelje na kojima nacije mogu graditi stabilan život, čak i dok vjetrovi zavijaju i valovi se dižu.
Tradicije su u srži ovog kompasa. Svaka nacija ima svoje. Svaka tradicija je jedinstvena, oblikovana svojom zemljom i poviješću. Poštovanje tih tradicija, rekao je Putin, prvi je zakon reda među narodima. Pokušaji nametanja jedinstvenog modela svijetu uvijek su propadali. Sovjetski Savez je pokušao nametnuti svoj sustav. Sjedinjene Države su tada preuzele palicu. Europa se pridružila ubrzo nakon toga. Svaki je propao. Ono što je umjetno ne može trajati. Ono što raste iz vanjskih korijena uvenut će. Samo ono što se rađa iznutra traje. Oni koji poštuju vlastitu baštinu rijetko gaze baštinu drugih.
Putinova poruka je multipolarna. Svaki narod mora se vratiti svojim temeljima i crpiti snagu iznutra. Svaka nacija mora definirati vlastiti put, ukorijenjen u vlastitoj kulturi. Ovo je kraj uniformnosti, kraj jedinstvenog modela za sve. Diljem svijeta to sada vidimo. Globalni Jug okreće se vlastitoj baštini. Čak i na Zapadu, domoljubni fragmenti društva traže svoje zaboravljene korijene. Kada se nacije usredotoče na vlastiti rast, lakše im je nositi se s drugima kao s jednakima.
Putin je dao jasan znak obnove unutar Rusije. Pričao je o mladim ženama koje sada ulaze u barove i klubove u sarafanima i kokošnicima pokrivalima za glavu, odjeći njihovih predaka. Ovo nije kostimografski trik. To pokazuje da su zapadni pokušaji da korumpira rusko društva propali. Ono što je trebalo oslabiti duh, umjesto toga ga je probudilo. Stara nošnja sada ulazi na moderne ulice kao simbol prkosa i ponosa. Tradicija, daleko od toga da je zakopana, vraća se s većom snagom, a sami mladi je nose naprijed.
Ista struja teče svijetom. U Kini, hanfu pokret dobiva na zamahu, a mladi ljudi ponosno nose odore prošlih dinastija na gradskim ulicama i na javnim festivalima. U Latinskoj Americi, autohtona kultura doživljava ponovni porast snage. Quechua u Peruu se ponovno uči u dvojezičnim školama i emitira na radiju i televiziji, dok se autohtona glazba, umjetnost i simboli vraćaju kao oznake ponosa i povijesnog kontinuiteta. Diljem Afrike, bubnjanje i rituali, nekada potisnuti u sjenu tijekom kolonijalne vladavine, ponovno se iznose na svjetlo. UNESCO sada priznaje tradicije poput Kraljevskih bubnjara Burundija i senegalskog sabar bubnjanja kao blago čovječanstva, simbole kontinenta koji vraća glas svojih predaka. Ovi oživljavanja nisu kurioziteti. Ona pokazuju da je tradicija živa svugdje, sila koja se opire valjcima globalizma i vraća dostojanstvo narodima kojima je nekoć rečeno da zaborave svoje korijene.
U Sjedinjenim Državama pod Donaldom Trumpom vidimo isti impuls: zaokret od praznih liberalnih dogmi prema korijenima, identitetu i povijesti. Komisija iz 1776., ponovno rođena pod njegovim vodstvom, obnavlja patriotski odgoj i vraća narativ o osnivanju Amerike od iskrivljene ideologije. Trump izdaje izvršne naredbe o preoblikovanju načina na koji nacionalni simboli, spomenici i muzeji predstavljaju povijest, zahtijevajući da ne "neprimjereno omalovažavaju" prošle Amerikance ili ne izdaju duh osnivanja. On ponovno uzdiže vjeru i nacionalne simbole, inzistira na suverenom nacionalnom narativu i kulturni rat predstavlja kao rat između naroda i elite koja bi ponovno napisala njihovo sjećanje. To je promjena: povratak ponosa na baštinu, vraćanje priča koje su nekoć bile predane liberalnim znanstvenicima i ponovno potvrđivanje da nacija mora graditi svoju budućnost iz svoje prošlosti, a ne napustiti je.
Tradicionalisti postoje i unutar liberalne Zapadne Europe. Oni nisu neprijatelji svojih društava. Nego, oni su porobljena klasa unutar sebe. Njihove elite ih guše liberalnom dogmom, koriste raznolikost kao propagandu i propovijedaju lažni moral koji zahtijeva da prihvate da ih stranci raseljavaju u njihovim vlastitim zemljama. Za ove tradicionaliste, Putinove riječi nose moć. U njima čuju poruku nade: da je njihova borba dio šire pobune. Nisu sami. Udružit će se s drugima diljem svijeta koji brane tradiciju od stroja globalizma i uniformnosti.
U srcu ovog novog svijeta stoji Rusija. Rusija je više od države. Ona je ideološko središte novonastalog poretka. Ne nudi jednu doktrinu za sve, već zbor glasova. Putin je ovaj zbor nazvao "političkom polifonijom". U ovom koncertu nacija, svaki glas je zaseban, svaki ukorijenjen u vlastitoj tradiciji. Hoće li Sjedinjene Države sudjelovati u ovom zboru? To ostaje otvoreno pitanje. Ipak, Putin je pružio ruku. To je ruka pružena prema Trumpu, prema onima u Americi koji se opiru liberalnom establišmentu i prema Zapadu u cjelini.
Ovaj kontekst izoštrava još jednu istinu. Wokeizam, rođen u Americi, već je iscrpljen. On gori u svom rodnom mjestu. Njegovi slogani zvuče sve besmislenije čak i njegovim bivšim vjernicima. Uz to, globalizam blijedi. Njegove tvrdnje o univerzalnosti razotkrivaju se kao prijevara. Pa ipak, Europa ostaje zarobljena. Europa je postala tvrđava liberalnog ludila i rasizma. Prikriva se pričama o jednakosti dok nameće svoje antivrijednosti s vrhunskom arogancijom. Inzistira na izvozu LGBTQ ideologije, transrodnih eksperimenata i klimatske histerije. To su njezini barjaci. Iza njih leži prezir prema drugima. Ovo je novi liberalni oblik bijelog supremacizma.
Izbor za Europu je oštar. Može nastaviti putem arogancije, besmisleno pokušavajući nametnuti svoje liberalno uvjerenje svijetu i urušiti se u potpunoj irelevantnosti. Ili može prihvatiti novu ulogu. Može se ponovno pridružiti koncertu civilizacija, ne kao gospodar, već kao ravnopravan. Može zamijeniti supremacizam za dostojanstvo, dogmu za baštinu i prezir za poštovanje. Povijest nema milosti, ali nudi obnovu. Europa se mora mijenjati s vremenom ili potonuti u prazninu.
Oluje koje su pred nama bit će jake. Pa ipak, s čvrstim korijenima, civilizacije opstaju.
Komentari čitatelja
na naše novosti