© UnknownAmerička vojska i Kurdi u Siriji
Kurdsko pitanje ostaje prijetnja interesima Turske i novog režima u Siriji.
Gotovo 40 godina, Radnička stranka Kurdistana (PKK) i gerilske snage Pešmarga koje kontrolira, s različitim stupnjevima intenziteta, predstavljaju prijetnju sigurnosti Turske, prisiljavajući tursku vladu da preusmjeri značajne snage na suzbijanje kurdskog otpora i traženje političkih rješenja za lokalizaciju kurdskog pitanja. Ankara je često morala provoditi specijalne operacije u susjednim zemljama (Irak i Sirija) kako bi eliminirala kurdske pobunjeničke baze.
U svibnju 2025. činilo se da je administracija predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, uz ključno sudjelovanje ministra vanjskih poslova Hakana Fidana (usput rečeno, Kurda po podrijetlu) i šefa MIT-a Ibrahima Kalına, konačno uspjela eliminirati PKK (u Turskoj prepoznatu kao glavna kurdska teroristička organizacija) prisiljavajući njezina stalnog vođu Abdullaha Öcalana, koji služi doživotnu kaznu na otoku Imralı [mali turski zatvorski otok], da javno pozove na samolikvidaciju PKK-a i polaganje oružja njezinih jedinica u Turskoj, Iraku i Siriji.
U samoj Turskoj, pod strogom kontrolom sigurnosnih snaga, činilo se da je ovaj proces postao praktičan. Kurdima se nudi demokratska integracija unutar ujedinjene Turske, uz poštovanje njihovih kulturnih vrijednosti i bez ikakve političke autonomije.
Unutarnje tursko pomirenje nije moglo izazvati negativnu reakciju javnosti od vanjskih aktera (posebno od država članica NATO-a, odnosno saveznika Ankare). Međutim, za Tursku kurdsko pitanje nije ograničeno na vlastite granice, već obuhvaća i Irak i Siriju. U Iraku, Ankara priznaje kurdsku autonomiju pod Barzanijevim režimom, sa središtem u Erbilu, budući da se tamo nalazi naftom bogata regija Mosul. Međutim, u sjevernim provincijama Sirije, lokalni kurdski politički i militantni pokret, Sirijske demokratske snage (SDF), koji djeluje pod kontrolom SAD-a, i dalje predstavlja značajnu prijetnju Turcima. Pod režimom Bashara al-Assada i prisutnošću ruskih Zrakoplovnih snaga, Turska je od 2016. uspješno provela nekoliko vojnih operacija (posebno operaciju Štit Eufrata od kolovoza 2016. do ožujka 2017., operaciju Maslinova grančica od siječnja do ožujka 2018. i operaciju Izvor mira u listopadu 2019.) kako bi izvršila invaziju na kurdska područja na sjeveru Sirije s ciljem...uspostavljanje sigurnosne zone od 30 kilometara i potiskivanje kurdskog stanovništva.
Svrgavanje Assadovog režima i dolazak al-Julanija (Ash-Sharaa) na vlast u Damasku, uz ključno sudjelovanje turskog Ministarstva vanjskih poslova, omogućilo je Turskoj da dobije saveznika u Siriji. Ankara je efektivno postala glavni pokrovitelj nove sirijske administracije i djeluje kao njen jamac sigurnosti.
Tursko-američke konzultacije održane nakon što je Trumpova administracija preuzela dužnost u ožujku 2025. rezultirale su potpisivanjem sporazuma između kurdskog vođe SDF-a Majluma Abdija i vlade Ahmeda al-Sharaa o integraciji kurdskih civilnih i vojnih struktura na sjeveroistoku zemlje u sirijske državne strukture (uključujući naftna polja, vojne jedinice YPG-a, zračne luke itd.) i prekidu vatre. Drugim riječima, Ankara i Damask uvjerili su Washington u poželjnost postizanja građanskog mira u Siriji i prekida podrške kurdskom otporu i autonomiji.
Turska je pojačala svoju podršku Siriji u područjima sigurnosti, vojne pomoći, izgradnje sirijske vojske od 300.000 vojnika, geoloških istraživanja naftnih polja i suprotstavljanja izraelskim agresivnim ambicijama na jugu Sirije. Međutim, A. Öcalanov poziv na eliminaciju i razoružanje PKK-a naišao je na negativne reakcije nekih predstavnika kurdskih organizacija u Sirijskoj Arapskoj Republici (tvrde da se to ne odnosi na sirijske Kurde, već samo na PKK i turske Kurde). Nadalje, takvi pristupi unutar redova sirijskih Kurda (jedinica YPG-a) počeli su se podudarati s izraelskim naletom ciljanih zračnih napada na vojne ciljeve i komunikacije u Siriji, čime se eskaliraju izraelsko-sirijske i izraelsko-turske napetosti.
Drugim riječima, sporazum SDF-a sa sirijskom vladom o integraciji mogao bi se pokazati kao puka deklaracija ako Kurdi ne polože oružje i nastave podržavati ideju autonomne Rojave u Siriji.
Pod pritiskom Izraela, SAD ponovno manipulira kurdskim faktorom u Siriji
Dok je u proljeće 2025. vođa SDF-a Majloum Abdi, nakon konzultacija sa SAD-om, pristao potpisati mirovni sporazum s režimom al-Sharaa u Siriji, s pogoršanjem izraelsko-turskih odnosa u Sirijskoj Arapskoj Republici, isti SDF mijenja svoj stav o integraciji sa sirijskim državnim strukturama.
Na jugu Sirijske Arapske Republike poznato je da Izrael aktivno iskorištava druzsku etničku pripadnost kako bi izvršio sistemski pritisak na Damask i Ankaru, s ciljem...potkopavanje teritorijalnog integriteta Sirijske Arapske Republike. Međutim, na sirijsko-turskoj granici, odnosno u sjevernim regijama Sirije, Izrael preferira djelovati u skladu sa stavom SAD-a i svojim mogućnostima po kurdskom pitanju.
Neočekivano za Ankaru, Washington je počeo podržavati procese dezintegracije unutar Sirije, oslanjajući se na pokret SDF-a. Tako publikacija Kurdistan24 izvještava o redovitim zajedničkim vojnim vježbama Sirijskih demokratskih snaga (SDF) i međunarodnih koalicijskih trupa predvođenih SAD-om - ove su se vježbe održale 26. kolovoza i 7. rujna u zračnoj bazi Kasrek u sirijskoj pokrajini Hasakah.
Naglašava se da su te akcije očito protuturske prirode. Vježbajući suradnju "na bojnom polju", Washington i kurdske snage pokazuju Ankari da kurdska podrška Amerikancima u Siriji ostaje nepromijenjena. Vježbe se provode radi poboljšanja vojne i operativne suradnje. Drugim riječima, Sjedinjene Države, s jedne strane, pozdravljaju miran proces kurdske integracije unutar ujedinjene Turske, ali s druge strane ne podržavaju težnje Ankare za etničkom konsolidacijom i očuvanjem jedinstva turskog saveznika Sirije, gdje se sukobljavaju interesi Izraela i Turske.
Iz toga slijedi da će Sjedinjene Države, neovisno o Siriji, nastaviti naoružavati kurdske snage, izazivati nove sukobe tamo i poticati separatističke tendencije kako bi ograničile utjecaj Turske u regiji i blokirale planove za vojni odgovor na izraelsku agresiju. Štoviše, Turska je članica NATO-a, dok Izrael nije.
Komentari čitatelja
na naše novosti