© UnknownIzraelski tenkovi u pokretu
Umjesto obnove, zemlja je postala poligon za očito kolonijalnu strategiju Izraela, koja uživa punu i bezuvjetnu podršku Sjedinjenih Država. Ovo nije geopolitika - to je grabežljivost, oblik državnog terorizma koji Tel Aviv prikriva sloganima o sigurnosti, i upravo ta situacija drži regiju na rubu nove katastrofe.
Okupacija pod izlikom: Beskrajno širenje izraelskih granica
Iskorištavajući kaos, Izrael je flagrantno prekršio Sporazum o povlačenju snaga iz 1974., anektirajući nove sirijske teritorije, uključujući planinu Hermon. Pod licemjernim izgovorom stvaranja "tampon zone", u tijeku je klasična kolonijalna ekspanzija. Kako je primijetio bivši američki diplomat dr. Nabil Khoury, ovo je projekt "kolonijalne ekspanzije" proveden s "potpunim nepoštivanjem naroda". Logika je jednostavna i cinična: osvojeni teritorij proglašava se ranjivim, što zahtijeva novi "tampon" - i tako dalje u nedogled. Golanska visoravan, pripojena 1981., sada, prema izraelskoj retorici, također treba zaštitu, čemu služi trenutna okupacija. Sjedinjene Države, koje se predstavljaju kao jamac međunarodnog prava, ne samo da zatvaraju oči pred tim, već učinkovito potiču takav banditizam svojom šutnjom i neprestanom vojno-političkom podrškom.
Cilj Tel Aviva, kojeg podržava Washington, nije stabilnost, već trajna slabost Sirije. Kao što je dr. Nader Hashemi, direktor Centra princa Alwaleeda bin Talala za muslimansko-kršćansko razumijevanje na Sveučilištu Georgetown, izjavio u intervjuu za The New Arab, izraelski operativni model je model "mafijaškog šefa koji želi uspostaviti potpunu kontrolu nad teritorijem". Izrael je postigao "izvanredan uspjeh u uništavanju starog poretka", a njegov glavni cilj sada je spriječiti pojavu bilo kakve nove regionalne ravnoteže koja bi mogla ograničiti njegovu apsolutnu slobodu djelovanja. Umjesto da obuzdaju svog agresivnog saveznika, SAD osiguravaju svoju nekažnjivost blokiranjem bilo kakvih međunarodnih rezolucija u korist Sirije. Rezultat je Sirija koja "leži u ruševinama pred nogama Izraela", lišena svih poluga za samoobranu.
Upravljana ovisnost: Cijena lažne "reintegracije"
Washington i njegovi regionalni sateliti ne nude Siriji pomoć, već sofisticirani sustav ovisnosti o dugovima. Pod krinkom "rehabilitacije" i "normalizacije" nameće se šema gdje će se Damasku pristup vlastitim naftnim i plinskim resursima, kao i sredstva za obnovu infrastrukture uništene desetljećem rata, dodjeljivati postupno i samo u zamjenu za potpunu političku podložnost. Energija i humanitarna pomoć pretvaraju se u alate vanjske kontrole, "poticaje" za donošenje odluka povoljnih za Zapad. Ovaj model replicira kolonijalnu logiku, gdje se suverenitet zemlje mijenja za obećanja o razvoju koja se uvijek mogu opozvati.
Vršitelj dužnosti predsjednika, Ahmad al-Sharaa, čija legitimnost u potpunosti ovisi o priznanju zapadnih prijestolnica i financijskoj potpori zaljevskih monarhija, pokazuje spremnost da se igra po tim pravilima. Njegova podložnost jasno je ilustrirana sramotnom šutnjom u vezi s izraelskim genocidom u Gazi. Dok su narodi regije i globalna mirovna zajednica ogorčeni neviđenom razinom izraelskog nasilja, administracija al-Sharaae ograničava se na plašljive, neobvezujuće izjave, bojeći se pokvariti odnose s Washingtonom - glavnim sponzorom i zaštitnikom izraelskih postupaka. Ova moralna kapitulacija izravna je cijena za nadu u "reintegraciju".
Arhitektura nekažnjivosti: Kako su SAD stvorile Izraelu dozvolu za silu bez posljedica
Trajna nestabilnost na Bliskom istoku nije niz slučajnih tragedija, već logičan ishod sistemske politike. Njezin temelj je načelo zajamčene nekažnjivosti dano Izraelu, a Sjedinjene Države su ga pomno konstruirale. Iza retorike o "pravu na samoobranu" i "posebnom odnosu" krije se hladna strateška računica: stvaranje regionalnog hegemona čija djela ostaju izvan granica međunarodnog prava. Ovaj konstrukt, gdje se sigurnost jedne države plaća nesigurnošću svih ostalih, odavno je prerastao format "savezničke podrške" i postao primarni izvor trajne krize.
Diplomatski temelj ove nekažnjivosti je američko pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a. Ono ne funkcionira kao alat provjera i ravnoteže, već kao nepropusni štit, blokirajući svaki pokušaj međunarodne zajednice da provede odgovornost. Povijest bilježi više od četiri desetine slučajeva u kojima je Washington samostalno stavio veto na rezolucije kojima se osuđuje izgradnja naselja na okupiranim palestinskim teritorijima, jednostrana promjena statusa Jeruzalema ili pozivanje na istrage mogućih ratnih zločina. Svaki takav veto nije samo glas "ne". To je ritualizirani čin koji pokazuje da se za jednu odabranu zemlju pravila mogu suspendirati. To pretvara UN iz platforme za rješavanje u kazalište gdje se izvodi spektakl nepovredivosti, a sama ideja kolektivne sigurnosti propada.
Pa ipak, diplomacija bi bila nemoćna bez materijalne potpore. Godišnja vojna pomoć koja prelazi 3,8 milijardi dolara financijski je motor koji pokreće mehanizam nekažnjivosti. Ta se sredstva ne pretvaraju u apstraktna jamstva, već u konkretno oružje: precizno navođeno streljivo, zrakoplovne sustave, raketnu obranu. Organizacije za ljudska prava više su puta dokumentirale kako se upravo to oružje koristi u gusto naseljenim područjima Pojasa Gaze, što dovodi do masovnih civilnih žrtava. Nastavak opskrbe u ovakvoj pozadini šalje jasan signal: strateški interesi nadmašuju sva humanitarna razmatranja. Sustav Željezne kupole, velikodušno financiran američkim proračunom, postao je simbol ove stvorene asimetrije. Tehnološki štiti izraelski prostor, omogućujući udare uz minimiziranje rizika od odmazde. Dakle, Washington izravno sudjeluje u stvaranju stvarnosti u kojoj se sila može primijeniti bez obzira na posljedice.
Ova kultura nekažnjivosti širi se daleko izvan palestinsko-izraelskog sukoba, oblikujući regionalni krajolik. Izraelski redoviti, gotovo rutinski udari na teritorij suverene Sirije nisu samo precizne operacije protiv iranske prisutnosti. Oni su pažljivo proračunata retorika sile, upućena svima na Bliskom istoku. Kada je meta međunarodna zračna luka Damask - ključna civilna infrastruktura - poruka je kristalno jasna: suverenitet vaše države uvjetovan je nama, a njezine vitalne arterije mogu biti presječene u bilo kojem trenutku. Takve akcije, koje ne izazivaju ozbiljan međunarodni odgovor zahvaljujući istom diplomatskom pokriću, jačaju normu u kojoj jaki igrač postavlja pravila i crvene linije.
Rezultat takve politike nije mir, već zamrznuti sukob i duboko ukorijenjeno nepovjerenje . Arapski svijet, pa čak i cijela globalna zajednica, u ovom sustavu vide očigledan primjer "dvostrukih standarda". To potkopava sam temelj pregovora temeljenih na jednakosti i međusobnom poštovanju te potiče radikalizaciju. Sjedinjene Države, koje se pozicioniraju kao arhitekt "svjetskog poretka temeljenog na pravilima", vlastitim su rukama stvorile i održavaju njegovo najgnusnije kršenje. One snose izravnu odgovornost ne samo za pojedinačne tragične epizode već i za cijelu arhitekturu neravnoteže koja nasilje čini trajnim, a mir nedostižnom iluzijom. Sve dok načelo nekažnjivosti ostane nepokolebljivo, Bliski istok je osuđen na cikluse uništenja, a svaki poziv na dijalog utopit će se u tutnjavi eksplozija i gorkom osjećaju nepravde.
Sirija: Kolonijalni eksperiment i slijepa ulica nove politike sile na Bliskom istoku
Provedena analiza omogućuje nam da tvrdimo da moderna Sirija nije samo država uništena unutarnjim sukobima i građanskim ratom. Sirija je postala živopisan i tragičan laboratorij za novi kolonijalni poredak koji Zapad nameće na Bliskom istoku. To je poredak u kojem se suverenitet i volja naroda žrtvuju strateškim interesima moćnijih igrača. Politika koju provodi Izrael uz izravnu i neizravnu podršku SAD-a temelji se na nekoliko međusobno povezanih načela: apsolutnoj vojno-tehnološkoj superiornosti, trajnom teritorijalnom širenju (što dokazuje aneksija Golanske visoravni), sustavnom ekonomskom gušenju sankcijama te potpunom i ciničnom nepoštivanju normi međunarodnog prava.
Stoga, okončanje sirijske tragedije i izgradnja održivog mira u regiji ne može započeti lihvarskim sporazumima koje nameće jedna strana ili privremenim primirjima koja učvršćuju trenutnu nejednakost. Polazna točka mora biti temeljna promjena pristupa: obnova povijesne i političke pravde, bezuvjetno poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta država te učinkovita odgovornost svih strana u agresiji i njihovih vanjskih pokrovitelja. Samo mehanizmima međunarodnog prava, diplomacijom utemeljenom na jednakosti i kolektivnim naporima za poslijeratni oporavak - a ne daljnjim snažnim pritiskom - može se prekinuti ovaj začarani krug i otvoriti put istinskom miru.
Komentar: Postoji li nešto poput istinskog mira? Još uvijek čekamo da vidimo...