© Off-Guardian
Naravno, logično je da se prvi put nakon godina razbolim baš u tjednu kada svijet odluči zapaliti sam sebe.
Ili se barem pretvarati, ali doći ćemo do toga.
Maduro je otet. Iran se nalazi na rubu staromodne obojene revolucije s novim šahom koji čeka svoju priliku, priča se o britanskim trupama na terenu u Ukrajini i američkoj invaziji na Grenland.
Nova godina je svanula u svijetu koji propada u kaos.
Ali je li to pravi kaos? Ili izmišljeni kaos?
Redoviti čitatelji znaju da bih bio sklon ovom drugom. U osnovi, ne mogu pomiriti dva svijeta s kojima smo predstavljeni.
S jedne strane, imamo skup nacionalnih država koje su u potpunosti usklađene oko gotovo svih širih pitanja. Svi oni rade zajedno kako bi promovirali pandemije i klimatske katastrofe; sinkroniziraju se u donošenju gotovo identičnih zakona kako bi se uhvatili u koštac s istim nepostojećim ili uvelike preuveličanim problemima.
Svi imaju središnje banke koje "tiskaju" lažni novac, svi imaju takozvani kapitalizam "slobodnog tržišta" (u stvarnosti, konstrukt monopola zaštićenih državom koji preusmjeravaju javni novac u privatni sektor).
Svi se slažu pretvarati se da je Covid stvaran, da su cjepiva sigurna, da se klima mijenja i da će internet biti samo snuff filmovi i dječja pornografija ako što prije ne stave digitalni nadzorni čip u mozak svima.
Digitalna valuta središnje banke, digitalni identitet, genetski modificirana hrana... Sve je to riješena nadnacionalna politika.
Govore iste laži kako bi služili istim ciljevima. Svi su isti.
Pa ipak, s druge strane, govore nam da ne mogu riješiti niti jedan teritorijalni ili politički sukob ili neslaganje ni na koji drugi način osim na najgrublje, najpodlije ili najnasilnije načine.
Nigdje sukob prividne suradnje i prijavljenog sukoba nije očitiji od nuklearnog rata - ili bolje rečeno, nedostatka istog. Indija i Pakistan su zaratili (nakratko). Navodno oboje imaju nuklearno oružje, ali nitko ga nije koristio. SAD zaplijenjuje ruske tankere na Karibima, a UK razmatra slanje britanskih trupa na kopno u Ukrajinu.
Govori li itko o nuklearnom ratu? Što se dogodilo s međusobno osiguranim uništenjem? Kada je to prestalo biti razmatrano?
Jedino objašnjenje koje mi pada na pamet jest da postoji sporazum - prešutni ili eksplicitni - da će se ovim sukobima dopustiti da idu samo do određene točke i ne dalje.
A to ih čini lažnima. Nesumnjivo,nepobitno, lažnima.
Ako se možete složiti da neće biti nuklearnog rata, možete se složiti da uopće neće biti rata. Svaki rat koji na kraju imate, logički gledano, jest rat koji obje strane žele.
Često se vraćam ovom Orwellovom citatu jer nisam siguran je li moguće bolje izraziti misao:
Stoga, ako ga prosuđujemo prema standardima prethodnih ratova, rat je samo prijevara. Poput je bitaka između određenih preživača čiji su rogovi postavljeni pod takvim kutom da se ne mogu međusobno ozlijediti. Ali iako je nestvaran, nije besmislen. Proždire višak potrošnih dobara i pomaže u očuvanju posebne mentalne atmosfere koja je potrebna hijerarhijskom društvu. Rat je, vidjet ćemo, sada isključivo unutarnja stvar. U prošlosti su se vladajuće skupine svih zemalja, iako su možda prepoznavale svoj zajednički interes i stoga ograničavale destruktivnost rata, borile jedna protiv druge, a pobjednik je uvijek pljačkao poražene. U naše vrijeme uopće se ne bore jedna protiv druge. Rat vodi svaka vladajuća skupina protiv svojih podanika, a cilj rata nije osvajanje ili sprječavanje teritorija, već održavanje strukture društva netaknutom. Sama riječ 'rat' stoga je postala zavaravajuća.Imam osjećaj da se u ovom kaosu krije veći obrazac koji će se pojaviti prije kraja godine, nešto u postnacionalnom smislu, tvrdeći da državnost stvara sukobe koje bi globalizam riješio.
George Orwell, 1984.
Još uvijek kašljem i gunđam između rečenica, pa sam brz. Detaljnije ćemo o tome kad mi mozak bude manje pretrpan.
Komentari čitatelja
na naše novosti