Velika strategija Trumpa 2.0 postala je mnogo jasnija tijekom proteklog mjeseca otkako su SAD bombardirale ISIS u Nigeriji na Božić, izvele svoju zapanjujuće uspješnu "specijalnu vojnu operaciju" u Venezueli , a sada prijete novim udarima na Iran pod izlikom podrške protuvladinim prosvjednicima. Ono što ove tri države imaju zajedničko jest njihova važna uloga u globalnoj energetskoj industriji, bilo trenutna ili potencijalna (zbog ograničenja povezanih sa sankcijama), te u kineskoj inicijativi Pojas i put (BRI).
Sukladno tome, prisiljavanje tih zemalja da se podrede SAD-u (bilo carinama, silom, subverzijom itd.) rezultiralo bi time da Trump 2.0 dobije utjecaj na njihov izvoz energije i trgovinske veze, što bi se moglo iskoristiti kao oružje za pritisak na Kinu. Ono što SAD želi od Kine jest da pristane na jednostran trgovinski sporazum koji bi se zatim replicirao s EU i drugim američkim partnerima radi, kako navodi nova Strategija nacionalne sigurnosti, "ponovnog uravnoteženja kineskog gospodarstva prema potrošnji kućanstava".
Implicitni cilj je prisiliti Kinu da ispravi svoju prekomjernu proizvodnju, koja je odgovorna za njezin neviđeni globalni izvoz koji je istisnuo vodeću ulogu Zapada u svjetskoj trgovini i doveo do ogromnog utjecaja na globalni Jug, čime se vraća globalni tržišni udio i utjecaj Zapada. Takva radikalna promjena politike imala bi velike ekonomske, a time i političke posljedice koje bi mogle destabilizirati zemlju, a da ne spominjemo prekid njezina uspona kao supersile, tako da to ne bi bilo učinjeno dobrovoljno.
Američki utjecaj na izvoz energije Venezuele, a uskoro i Irana i Nigerije, te trgovinske veze s Kinom mogao bi se iskoristiti kao oružje prijetnjama ograničavanjem ili prekidima opskrbe, uz pritisak na saveznike u Perzijskom zaljevu da učine isto u nastojanju da ostvare taj cilj, ali to možda neće biti dovoljno za osiguranje predaje Kine. Zato Trump 2.0 također traži strateško partnerstvo s Rusijom usmjereno na resurse koje bi Kini moglo uskratiti pristup onim njezinim nalazištima u koja bi SAD u tom scenariju masovno ulagao.
Usluga za uslugu (quid pro quo) za ubrizgavanje milijardi dolara u rusko gospodarstvo, uključujući i potencijalni povrat dijela procijenjenih 300 milijardi dolara zamrznute imovine u tu svrhu, jest da Rusija popusti u nekim od svojih sigurnosnih ciljeva u Ukrajini. To je neprihvatljivo za Putina i zato je do sada odbijao Trumpov prijedlog. Ipak, čak i bez de facto uloge Rusije u svojoj velikoj strategiji, SAD i dalje može izvršiti veći pritisak na Kinu tradicionalnim vojnim sredstvima.
Kao što Michael McNair primjećuje u svom članku o "Mostu u središtu Pentagona", ponovno uspostavljanje utjecaja SAD-a nad zapadnom hemisferom "preduvjet je za održavanje projekcije moći u Indo-Pacifiku" u gore spomenutu svrhu, što je u skladu s okvirom Elbridgea Colbyja. On je podtajnik rata za politiku i aktivno provodi ideje koje je podijelio u svojoj knjizi iz 2021. pod naslovom "Strategija poricanja: Američka obrana u doba sukoba velikih sila".
McNair uvjerljivo tvrdi da nova Strategija nacionalne sigurnosti ima Colbyjeve otiske prstiju posvuda, što ima smisla s obzirom na njegov položaj, te objašnjava kako je velika strategija Trumpa 2.0 oblikovana njegovim radom. Kako je napisao, "Colbyjeva temeljna tvrdnja je da bi američka strategija u 21. stoljeću trebala imati za cilj spriječiti Kinu da postigne hegemoniju nad Azijom. Ostatak njegovog okvira proizlazi iz te točke." Upravo je to ono što "Trumpova doktrina", koja je nedavno postala mnogo jasnija, želi postići.
Ponovno uspostavljanje utjecaja SAD-a nad zapadnom hemisferom, čija se politika može opisati kao 'Tvrđava Amerika', osiguralo bi im resurse i tržišta potrebna za povećanje obrambenog proračuna za više od 50% s gotovo 1 bilijun dolara na 1,5 bilijun dolara, kao što je Trump upravo izjavio da želi učiniti. Drastično povećana vojno-industrijska proizvodnja SAD-a zatim bi se iskoristila za vojno prisiljavanje Kine da se podredi SAD-u putem trgovinskih sredstava o kojima je ranije bilo riječi.
"Trumpova doktrina" stoga se odnosi na kontinuiranu vojnu nadmoć SAD-a nad Kinom, uz istovremeno stavljanje SAD-a u poziciju u kojoj može komplementarno uskratiti Kini pristup energiji i tržištima koji su joj potrebni za održavanje rasta, a time i putanje supersile. Prvi će biti potaknut carinama i profitom od "Tvrđave Amerike", dok će se drugi unapređivati podređivanjem EU, pritiskom na Zaljev i prisiljavanjem strateških partnera BRI-ja (Venezuela, Iran, Nigerija itd.) na poslušnost.
Sve što je Trump 2.0 do sada učinio usklađeno je s tim imperativima i načinima djelovanja, uključujući politike koje nisu uspjele, poput pokušaja podređivanja Indije od strane SAD-a i napora da se s Rusijom postigne strateško partnerstvo usmjereno na resurse na štetu njezinih sigurnosnih ciljeva u Ukrajini. Čak i Trumpova mržnja prema BRICS-u ima smisla kada se promatra kroz ovu paradigmu, budući da on i njegov tim BRICS doživljavaju kao kineski front za internacionalizaciju juana i slabljenje dolara.
Ukratko, velika strategija SAD-a, sažeta u Colbyjevom utjecaju 'Trumpovoj doktrini', jest prisiliti Kinu na podređenost, što se želi postići vojnim jačanjem u stilu Reagana sa svojim saveznicima iz AUKUS+, kao i zauzimanjem pozicija koje će Kini uskratiti pristup energiji i tržištima. Krajnji je cilj vratiti američku unipolarnu hegemoniju, prvo nad Amerikama, a zatim nad globalnim Zapadom (EU, saveznici u Zaljevu i Indo-Pacifiku), globalnim Jugom i konačno Kinom, dok je Rusija svedena na niži položaj partnera.
Izvor.
Komentari čitatelja
na naše novosti