Fruit market
© Dr. Avishai Teicher/Wikimedia CommonsVoćna tržnica • Tel Aviv, Izrael
Izraelski poljoprivrednici upozoravaju da se izvozna poljoprivredna industrija zemlje suočava s prijetećim "kolapsom" zbog međunarodnog protivljenja genocidu u Gazi. Nedavna izvješća pokazuju utjecaj bojkota Izraela i zašto se izraelski "brend" možda nikada neće oporaviti.

Posljednjih mjeseci, izraelski javni emiter emitirao je nekoliko izvješća o ogromnom problemu Izraela u izvozu voća, posebno na europska tržišta.

Izvješća, koja ukazuju na ono što sami uzgajivači opisuju kao prijeteći "kolaps", nesvjesno svjedoče o važnosti nastavka međunarodnog bojkota Izraela.

Izrael se sada nalazi uz Rusiju u "savezu bojkotiranih", rekao je izraelski javni emiter Kan 11.

Teško je pronaći jednu stranku koja je odgovorna za izraelske probleme s izvozom, ali Europa je veliki dio priče.

Uzgajivač kaže za Kan 11:
"Ne žele naše mangoe. U Europi s nama razgovaraju samo ako im nešto nedostaje. Tek tada kupuju od nas. Ako imaju alternativu, izbjegavaju je."
Drugi dio priče je jemenski Ansar Allah (općenito poznati kao "Huti"). Njihova blokada Crvenog mora na jugu (unatoč njihovom svibanjskom sporazumu sa SAD-om, koji nije odustao od prijetnji Izraelu) prisilila je brodarske tvrtke da koriste dulje i skuplje rute. To je također ugrozilo azijsko tržište.

Ali unatoč nedostatku jednog, jasnog faktora, izraelski genocid u Gazi ostaje jedan jasan zajednički uzrok koji se proteže kroz različite elemente. Izraelci istovremeno poriču i izjavljuju svoju podršku tome, što dokazuje velika anketa prošle godine koja je pokazala da velika većina Izraelaca vjeruje da "u Gazi nema nevinih".

Zbog nacionalne samopravednosti i osjećaja prava na počinjenje genocida pod izlikom "samoobrane", teške posljedice isprva pogađaju izraelski kolektivni ego. Vidimo kako poljoprivrednici plaču, a nacionalna simpatija prirodno ide uzgajivačima agruma i manga - čak i dok jedan od njih, umirovljeni general, svima govori kako je "završio" s Palestincima.

Drugim riječima, izraelska reakcija na globalni bojkot implicitno doprinosi mržnji prema Palestincima, prezirući one koji ne stoje uz Izrael.

Ali ono što zapravo trpi udarac u Izraelu nije jedan ili drugi ekonomski sektor - to je izraelski brend, i on se možda neće oporaviti.

Ironično, najbolji prikaz tog brenda su "Jaffa naranče", koje su praktički nestale s međunarodnog tržišta - brend koji je sam po sebi prikaz izraelske kolonijalne eksproprijacije palestinske kulture.

Pogledajmo dva glavna medijska izvješća, jedno o citrusima, a drugo o mangu, koji čine dva glavna izraelska poljoprivredna izvozna proizvoda.

"Gdje su naranče?"

Jedno izvješće s kraja studenog, pod naslovom "Kraj sezone naranči", aludirajući na popularnu izraelsku pjesmu, usredotočuje se, usput rečeno, na voćnjake citrusa kibuca Givat Haim Ichud, gdje sam rođen i odrastao.

Taj se voćnjak nalazi odmah blizu mjesta gdje se još uvijek mogu pronaći kaktusi iz etnički očišćenog sela Khirbet al-Manshiyya. Uzgajivač voćnjaka u kibucu, Nitzan Weisberg, objašnjava kako su svi voćnjaci u opasnosti da budu iščupani zbog nedostatka izvoznih narudžbi.

Weisberg je počeo upravljati plantažama za kibuc prije dvije godine i isprva je posjekao polovicu voćnjaka agruma u pokušaju da sektor ponovno učini profitabilnim.

Ali onda, narudžbe iz Europe počele su se otkazivati, a sada ne uspijeva prodati ni proizvode iz preostale polovice voćnjaka.
"Izraelsko voće, unatoč visokoj kvaliteti, trenutno je manje traženo u Europi. Zapravo poslujemo s gubitkom od rata [u Gazi]. Ako se stvari pogoršaju, to će dovesti do kolapsa."
Obilazak se nastavlja odmah preko puta ceste do voćnjaka kibuca Ein Hahoresh, gdje je rođen izraelski povjesničar Benny Morris. Tamo Gal Alon, uzgajivač agruma u trećoj generaciji, govori o tome kako je njegova obitelj donijela odluku da uopće ne izvozi od početka rata. Izvoz je "vrlo težak i agresivan svijet", kaže, pa je odlučio osloniti se isključivo na lokalna tržišta.

Filmska ekipa zatim vozi oko 3 kilometra zapadno do Hibat Ziona, mošava (poljoprivrednog naselja) gdje poljoprivrednik Ronen Alfasi pregovara o cijeni grejpfruta s trgovcem koji ih želi prodati na tržnicama Gaze. Alfasi kaže da će im pakirani proizvodi biti preskupi za kupnju, iako su mu skladišta i hladnjače puni. Pokazuje kako je voće na drveću premašilo svoju granicu veličine i postat će beskorisno za prodaju kao voće, a kamoli za izvoz, te će se morati prodavati lokalno za sok.

U izvješću se napominje da se naranče gotovo uopće ne uzgajaju. Ima ih nekoliko, ali samo za lokalna tržišta.

Marka "Jaffa naranča" je povijest, ali tu su marku svjetski proslavili palestinski poljoprivrednici sredinom 19. stoljeća, a ime je dobila po lučkom gradu Jaffi koji ju je izvozio - gradu koji su cionističke milicije gotovo u potpunosti etnički očistile 1948. Izrael je potom preuzeo marku, što je dio iste kulturne aproprijacije koja humus i falafel smatra izraelskim.

Daniel Klusky, glavni tajnik izraelskih uzgajivača agruma, kaže:
"Prije rata smo izvozili nešto [naranči] u Skandinaviju. Ali nakon rata nismo izvezli ni jedan kontejner."
'Savez bojkotiranih'

Ronen Alfasi kaže da se većina usjeva iz njegova sektora izvozila u azijske zemlje, ali spominje "logistički problem protiv Huta" kao razlog zbog kojeg su se "sve logističke linije promijenile". Tražile su se dulje i skuplje rute, kaže Alfasi, s kontejnerima koji su stizali sa zakašnjenjem od 90 do 100 dana. "I došli su s velikim problemima s kvalitetom", opisao je.

Jedino preostalo dostupno tržište, kaže Alfasi, je Rusija. Iako gubi novac kao uzgajivač agruma, izvozi u Rusiju samo kako bi pokrio troškove skladištenja.

U jednom trenutku, intervjuer postavlja neugodno pitanje:
"Možemo li reći da je Rusija jedino tržište koje još uvijek razgovara s nama?"

"Oni još uvijek razgovaraju s nama, ali u Europi manje... razgovaraju s nama samo ako im nešto nedostaje. Ako imaju alternativu, izbjegavaju kupnju od nas", kaže Alfasi.

"I je li izričito rečeno da je to zbog... nacionalne situacije Izraela?" pita intervjuer oštrije.

"Da", jasno kaže Alfasi.

"Dakle, Europljani nas ne računaju, a Azijati su blokirani. Barem Rusi još uvijek kupuju neku robu od nas - savez bojkotiranih", zaključuje intervjuer.
Truli mango

Slična je slika bila i u drugom izvještaju od prije četiri mjeseca o berbi manga na sjeveru. Ovdje se pojavljuje umirovljeni general i bivši vojni glasnogovornik, Moti Almoz, sada uzgajivač manga, koji se vidi kako daje naredbe radnicima vojnim žargonom. Voće izgleda dovoljno dobro, ali sezona je ipak "jedna od najtežih koju su iskusili uzgajivači manga u Izraelu", opisuje narator. "Govore o stvarnom kolapsu."

Nije zato što je proizvodnja loša - Almoz kaže da je ove sezone imao "ludu berbu" - problem je što je "25% na tlu".

"Zašto ih niste ubrali?" pita novinar.

"Jer nisam mogao ništa učiniti s njima. Nakon što se hladnjak napuni i nakon što trgovci uzmu što su naručili... narod Izraela također treba jesti meso, malo kruha, sira. Ne mogu samo jesti mango."

Mnoge tržnice za proizvođače manga zatvorene su ove godine, navodi se u izvještaju, a Almoz napominje da gubi stotine tisuća šekela, dok veće farme gube milijune.

Dodi Matalon, poljoprivrednik u zajedničkim voćnjacima manga u kibucima Moran i Lotem, kaže da ove godine čak ni ne šalju voće u skladišta jer to neće biti profitabilno. Umjesto toga, ljudi dolaze vlastitim automobilima i kupuju kutije izravno iz voćnjaka. "Nadam se da će nam to pomoći da ostanemo na površini", komentira Matalon. "Ali nas to zapravo neće spasiti."

Od 1.200 tona voća, 700 će ostati na drveću, pasti na tlo i istrunuti. "To je kriza kakvu nismo doživjeli", objašnjava Matalon.

Zatim dolazi naratorovo okvirno tumačenje. Kao i drugi izvještaj, i ovaj aludira na genocid. Narator kaže:
"Ova kriza nastala je kombinacijom nekoliko čimbenika koji su se svi pojavili istovremeno - većina ih je povezana s ratom. Gaza, koja je držala 15% tržišta, potpuno se zatvorila. Palestinci na Zapadnoj obali također kupuju puno manje. Ali veliki udarac došao je iz inozemstva: 30% izraelskog manga ide u izvoz, posebno u Europu - ali ove godine luke su se počele zatvarati."
"Zbog rata u Gazi smanjuju opseg kupnje od Izraela", kaže Almoz. "Ne žele naše mangoe."

Matalon kaže da u Europi postoje "mali znakovi koji ukazuju odakle dolazi proizvod", napominjući da "vidimo da to ima učinka".

Vjeruje da pogoršanje stanja izraelske izvozne poljoprivrede zahtijeva vladinu intervenciju ako se sektor želi spasiti, inače, upozorava, "jednostavno ćemo se naći bez izvozne poljoprivrede".

Radije bi bankrotirao nego prodavao stanovnicima Gaze

Pripovjedač kaže da je Almoz stari laburist, "sigurnosni jastreb" koji je postao još agresivniji od 7. listopada. Tendenciju među tim ljudima artikulirao je Nir Meir, vođa kibuc pokreta: "Mnogi kibucnici koji su doživjeli 7. listopada ne mogu podnijeti čuti arapski i žele vidjeti Gazu izbrisanu."

Almoz ponavlja slične osjećaje, tvrdeći da nakon 7. listopada:
"Moramo sve iznova razmisliti, baš sve. Ja sam bio jedan od onih koji su rekli da bi više [palestinskih] radnika u Izraelu moglo značiti manje terora."

"Jeste li pogriješili?" pitaju ga.

"Naravno, što mislite? Završio sam s njima", kaže on naglašeno. "Razgovarate s osobom koja je s njima završila. Sve što mi možete reći, da se oni mogu promijeniti... to su bajke..."
Zapravo, Almoz kaže da neće prodati Gazi, čak i ako bi to donijelo nešto novca.
"Ako postoji mogućnost da izgubim novac jer se ovaj [mango] pretvori u interes Hamasa, onda moram izgubiti novac."
Matalon je u izvješću doslovno prolio suze, ali opći osjećaj samopravednosti u Izraelu izolirao je njega i one poput njega, na neko vrijeme, od potrebe da priznaju da genocid ima cijenu.

To su gorki plodovi genocida.