great britain citizen id card
© Citizen Card
Britanska vlada obećala je uvesti sustav digitalne identifikacije za sve građane i legalne stanovnike Ujedinjenog Kraljevstva do kraja mandata trenutnog Parlamenta (dakle, najkasnije do 2029.). Integracija digitalne identifikacije u vladine usluge, iako je već u tijeku, do sada je uglavnom bila dobrovoljna. Međutim, ona postaje sve manje opcionalna, jer je vlada rekla da će sada biti potrebna kao preduvjet za rad u Ujedinjenom Kraljevstvu, a verzija te identifikacije (GOV.UK One Login) već se jednostrano nameće direktorima tvrtki diljem Ujedinjenog Kraljevstva.

Glavni tajnik premijera Darren Jones u nedavnom je intervjuu (19.11.) sugerirao da je digitalna identifikacija potpuno opcionalna i da će jednostavno učiniti vladine usluge pristupačnijima i praktičnijima. Ali ovo je prilično neiskrena prodajna prezentacija. S jedne strane, sam Starmer inzistira na tome da će digitalna identifikacija biti potrebna kao preduvjet za legalan rad u Ujedinjenom Kraljevstvu; s druge strane, kao i kod svake nove tehnologije, postojat će prijelazno razdoblje, ali dobrovoljnost vjerojatno neće trajati vječno.

digital identification protest britain
© BBC News
Očito je da vlada neće odmah zahtijevati od svih da koriste digitalni ID u interakciji s vladinim agencijama. Ali kako digitalni ID postaje sve normaliziraniji, vjerojatno će postati obvezan kao i posjedovanje putovnice za međunarodna putovanja. Možete li stvarno zamisliti modernu vladu koja dopušta "izbjegavateljima" da ostanu u fizičkom svijetu dok sustavi digitalnog ID-a postaju norma?

Pružanje građanima jednostavnog načina za besprijekornu provjeru identiteta prilikom pristupa vladinim uslugama može se činiti "učinkovitom" stvari. Međutim, ta prividna učinkovitost dolazi s visokom cijenom, izlažući građane značajnim rizicima prekomjernog utjecaja vlade, nadzora i kvarova sustava.

Stari "nezgrapan" sustav, u kojem je postojala birokratska redundancija i replikacija te u kojem su se fizičke osobne iskaznice morale pokazati za pristup zasebnim vladinim uslugama, otežavao je vladi sveobuhvatno praćenje i kontrolu izbora građana u stvarnom vremenu te je značio da jedna točka kvara u sustavu nije nužno ugrozila sve važne podatke građana ili onemogućila građanima pristup javnim uslugama.

Problem s univerzalnim digitalnim identitetom koji nadgleda država nije u tome što će se preko noći roditi distopijska država ili što će svi naši podaci biti ukradeni dan nakon pokretanja šeme, već u tome što će se pokrenuti arhitektura autoritarne kontrole, a potencijalne posljedice ozbiljnih povreda podataka i kvarova sustava bit će značajno povećane.

Prema istraživačkom brifingu Donjeg doma, vladine izjave sugeriraju da "neće biti centralizirane baze podataka digitalnih identiteta". No, kako isti brifing ističe, grupa za građanska prava Big Brother Watch naglašava da se "čak i decentralizirani sustavi mogu ponašati kao centralizirani ako identifikatori povezuju podatke na različitim platformama."

Stvaranje sustava digitalne identifikacije za pristup širokom rasponu javnih usluga očito predstavlja ozbiljan rizik od zlouporabe, s obzirom na očit sukob interesa vlada koje nadziru arhitekturu sustava digitalne identifikacije i imaju poticaje za proširenje svoje kontrole nad životima građana.

Za razliku od tradicionalnog sustava fizičke identifikacije, u kojem postoji lokalni čuvar vrata koji otvara vrata usluzi na temelju ograničenih informacija - obično baze podataka specifične za uslugu - sustav digitalne identifikacije mogao bi u nekoj budućoj iteraciji omogućiti udaljenom čuvaru vrata [čuvar vrata je osoba koja kontrolira pristup nečemu, op.prev.] da koristi algoritam umjetne inteligencije za analizu podataka i povijesti građana (otključanih njihovim identifikacijskim dokumentom) i ograniči njihov pristup usluzi kako bi se potaknulo poštivanje vladinih preferiranih politika. Ovaj scenarij postaje još vjerojatniji s obzirom na zamah iza centraliziranih digitalnih valuta, koje bi vladama mogle ponuditi izravnu moć nad izborima prihoda i potrošnje građana.

Čine li se takvi scenariji nategnutima? Ako je sustav digitalne identifikacije kontroliran, nadziran i učinkovito programiran od strane centraliziranih vlada i njihovih agencija te je već zamišljen kao obvezni postupak provjere prava na rad, sigurno nema tehnološke prepreka vladama da prošire logiku digitalnog nadzora i kontrole, putem "širenja misije", na druge sektore društvenog života.

Na primjer, baš kao što vlada koristi digitalni ID za praćenje nečije radne povijesti i statusa boravka kao način potvrđivanja njihovog prava na rad, sigurno bi mogla koristiti i digitalni ID za praćenje nečije zdravstvene povijesti ili statusa cijepljenja kao kriterij za pravo, recimo, posjećivanja javnih mjesta, korištenja javnog prijevoza ili ulaska u zemlju?

A ako je isti digitalni ID povezan s "digitalnim novčanikom" vezanim uz CBDC (digitalnu valutu središnje banke), što onda sprječava vladu da ograniči potrošnju građana na međunarodna putovanja nakon što dosegnu svoju "dozvolu ugljika"? Što ako je državni regulirani digitalni ID potreban građanima za objavljivanje sadržaja na društvenim mrežama? Ovaj scenarij, koji je daleko od mašte, dao bi vladama prednost da ograniče aktivnosti "neusklađenih" građana na društvenim mrežama.

Toliko o tehnološkoj izvedivosti korištenja sustava digitalnog ID-a za vršenje sve veće kontrole nad životima građana. Mislimo li sada da su vladini dužnosnici toliko duboko predani građanskim slobodama da bi se protivili pomisli na korištenje programa digitalne identifikacije za dalekosežne oblike nadzora i kontrole nad životima građana? Teško da imamo razloga za optimizam, s obzirom na katastrofalne rezultate zapadnih vlada tijekom ere Covida, kada su bile spremne zatvoriti građane u njihove domove na temelju znanstveno slabih teorija o kontroli bolesti i "napraviti pakao od života" (da upotrijebimo slobodan prijevod zloglasnog izraza predsjednika Macrona) građanima koji su odustali od eksperimentalnog cjepiva.
macron france covid anti vaxxers
Osim značajnih rizika vladinog nadzora i prekomjernog dosega, postoji vrlo realan rizik da će podaci građana biti izloženiji kibernetičkim napadima u ambicioznijem, integriranijem i podacima bogatijem sustavu digitalne identifikacije te da će sama mogućnost pristupa javnim uslugama biti jednako krhka kao i najslabija točka u sustavu.

S jedne strane, baze podataka pod nadzorom vlade, ne manje nego privatno upravljane baze podataka, notorno su kompromitirane, iznova i iznova, ozbiljnim povredama podataka i curenjem tijekom godina. Sve složeniji i sveobuhvatniji sustav, koji povezuje sve širi skup podataka građana, sigurno će privući interes međunarodnih hakera. S druge strane, ako i kada ovi sustavi dožive velike probleme, poput nedavnog prekida rada tvrtke za internetsku sigurnost Cloudflare koja je isključila ChatGPT i X s mreže, javne službe mogu doživjeti velike poremećaje, ako ne i paralizu. Želimo otpornost, a ne samo učinkovitost.

Postoje manje sigurni i učinkoviti načini korištenja tehnologije digitalne identifikacije. No razvojem sustava digitalne identifikacije trebala bi upravljati složena mreža pružatelja usluga koji mogu razviti konkurentna rješenja za tehničke probleme koje oni predstavljaju, u okviru širokog pravnog okvira, a oslanjanje na takve sustave trebalo bi biti maksimalno dobrovoljno.

Živimo kroz veliku krizu povjerenja u javne institucije. Vlade su se pokazale kao nedostojni upravitelji državnog broda, a građani s pravom ne vjeruju u njihove namjere i kompetencije. Teško da bi moglo biti gore vrijeme - i ne kažem da je ikada bilo dobro vrijeme - da se političarima povjeri ambiciozan program digitalne identifikacije koji je opterećen rizicima vladinog nadzora, tehnokratskog prekomjernog djelovanja, kvarova sustava i kršenja podataka.