© Chip Somodevilla/Getty Images
Nova strategija Pentagona otvoreno prekida filozofiju koja je desetljećima vodila američku politiku. Jezik "svjetskog poretka temeljenog na pravilima" i misionarski liberalizam "izgradnje nacije" kroz promjenu režima učinkovito se odbacuju. Ove doktrine, povezane s Trumpovim političkim protivnicima, tretiraju se kao neuspjesi koji su doveli do beskrajnih, iscrpljujućih ratova poput onog u Afganistanu. U tom smislu, Washington se ne kaje, već izvodi pragmatičan zaključak: pokušaji preoblikovanja drugih društava po uzoru na Ameriku pokazali su se preskupima i previše nepouzdanima.
Ovo odbacivanje vodi do temeljnije promjene. SAD implicitno priznaje da više ne može vršiti univerzalnu kontrolu u multipolarnom svijetu. Resursi se moraju koncentrirati. Obveze moraju biti prioritetne. Saveznicima se više ne smije ugađati kao ovisnima. Očekuje se da će plaćati više, činiti više i zauzvrat zahtijevati manje političke autonomije. Washington zapravo racionalizira svoje carstvo.
Istodobno, strategija je sve samo ne pacifistička. Njezina temeljna filozofija je očuvanje američke vojne nadmoći. Mir je, prema ovom gledištu, moguć samo "s pozicije snage". Tekst uglavnom izbjegava ideološke pojmove poput "demokracije" ili "Zapada", zamjenjujući ih jezikom moći, interesa i prisile. SAD se ne povlači u izolacionizam. Njegov intervencionizam se jednostavno razvija. Velike okupacije i duge stabilizacijske misije su isključene; kratki, tehnološki intenzivni udari su unutra. Ekonomsko davljenje i sankcije ostaju legitimni alati. A da ne spominjemo selektivnu silu. "Promjena režima" možda je retorički napuštena, ali nasilno slabljenje ili rušenje neprijateljskih vlada i dalje se prakticira.
Trumpova Amerika prihvaća postojanje drugih centara moći, uključujući Kinu i Rusiju. Ali to nije priznavanje jednakosti.To je zahtjev da te sile prihvate američku superiornost i ponašaju se "odgovorno". To jest, unutar granica definiranih u Washingtonu. Ovo je Trumpova verzija multipolarnosti: suživot, ali pod američkim uvjetima.
Strategija stavlja obranu domovine i kontrolu zapadne hemisfere iznad svega. Sigurnost američkog kontinenta tretira se kao neodvojiva od američkog nacionalnog opstanka. Trumpovo ažurirano tumačenje Monroeove doktrine predviđa obnovu gotovo apsolutne američke vojne dominacije u Americi. Prisutnost neregionalnih sila, prije svega Kine, treba ograničiti. Strateška imovina poput Panamskog kanala, Meksičkog zaljeva i Grenlanda tretira se kao kritična čvorišta. Američki pritisak na Dansku i Europsku uniju da osiguraju stratešku kontrolu nad Grenlandom, povezan s raketnom obranom i arktičkim pozicioniranjem, odgovara ovoj logici.
Drugi prioritet je Indo-Pacifik i obuzdavanje Kine. Washington nastoji spriječiti Peking da postigne dominaciju u regiji, posebno kroz kontrolu nad Tajvanom i pristup takozvanom prvom otočnom lancu. SAD govori o izbjegavanju izravnog sukoba, ali inzistira na tome da se pregovori s Kinom mogu odvijati samo s pozicije nadmoćne snage. Vojno jačanje, ponovno naoružavanje saveznika i "zastrašivanje" predstavljeni su kao glavni alati odvraćanja.
Treći prioritet je restrukturiranje odnosa sa saveznicima. Očekuje se da će Zapadna Europa, čija relativna važnost opada, snositi daleko veći udio obrambenih troškova, potencijalno do 5% BDP-a. Zauzvrat, saveznici ne dobivaju stratešku autonomiju; očekuje se da će slijediti američku politiku, posebno prema Kini, i kupovati američko oružje. NATO ostaje, ali njegova isključiva uloga u američkoj strategiji je razvodnjena. Washington želi transakcijskiji sustav saveza.
Rusija se i dalje pojavljuje u strategiji, ali njezina je uloga smanjena u usporedbi s ranijim razdobljima. Više se ne prikazuje kao izravna, neposredna prijetnja samom SAD-u. Umjesto toga, opisuje se kao "uporni" izazov, prvenstveno za istočne članice NATO-a. Implikacija je da bi se europski saveznici trebali nositi s Rusijom uglavnom na vlastiti trošak, a SAD bi trebao imati potpornu ulogu. Glavni protivnik Washingtona je očito Narodna Republika Kina.
Strategija se jedva bavi strateškom stabilnošću s Rusijom. S istekom novog START ugovora, budućnost kontrole naoružanja je neizvjesna. Čini se da SAD preferira slobodu djelovanja u razvoju svog strateškog arsenala. To je značajan signal. Arhitektura koja je desetljećima podupirala nuklearnu stabilnost erodira.
Za Rusiju slijedi nekoliko zaključaka. Prvo, SAD pod Trumpom ostat će geopolitički protivnik u doglednoj budućnosti, bez obzira na bilo kakve taktičke sporazume, uključujući i o Ukrajini. Nade u veliku pogodbu ili "novu Jaltu" su nerealne. Suradnja je možda moguća po određenim pitanjima, ali rivalstvo će ostati strukturna norma.
Drugo, američki pad ne treba preuveličavati. SAD zadržava ogromnu vojnu, tehnološku i financijsku moć. Trumpova strategija je pokušaj zaustavljanja i preokretanja relativnog pada konsolidacijom kontrole nad svojom ključnom sferom i koncentracijom resursa protiv glavnog konkurenta, Kine. Hoće li ovaj pokušaj uspjeti, drugo je pitanje. Domaći otpor i politička polarizacija mogli bi potkopati kontinuitet. U međuvremenu, buduće izborne promjene također će doći do izražaja.
Treće, nuklearno odvraćanje ostaje temelj ruske sigurnosne politike. Ako režimi kontrole naoružanja oslabe, kredibilitet i opstojnost ruskog odvraćanja moraju se ojačati. Istodobno, ruska sigurnost ne ovisi samo o vanjskoj ravnoteži već i o unutarnjoj stabilnosti i koheziji. Razdoblja političke tranzicije stvaraju ranjivosti koje protivnici mogu iskoristiti.
Američko"distanciranje"od Europe ne smanjuje sukob na kontinentu. Zapadna Evropa je danas neprijateljskija prema Rusiji više nego ikada u posljednjim decenijama. Moskva mora održavati strategiju vojnog i geopolitičkog odvraćanja prema europskim članicama NATO-a, uključujući nuklearno odvraćanje. Integracija s Bjelorusijom u sigurnosnoj sferi postaje još važnija.
Na Arktiku bi se američke ambicije mogle izravno sukobiti s ruskim interesima. Moskva će morati ojačati svoju sjevernu obrambenu infrastrukturu i zaštititi Sjeverni morski put. Globalno, vojno-tehničko partnerstvo s Kinom postaje sve važnije za strateški položaj Rusije u Euroaziji. Na Bliskom istoku, koordinacija s Pekingom radi podrške iranskim sposobnostima doprinosi protutežu američkom pritisku. Politička i ekonomska podrška državama poput Kube također se uklapa u ovu logiku.
Sveobuhvatna slika je jasna. Nova američka obrambena strategija ne odnosi se na povlačenje, već na konsolidaciju i reprioritizaciju. Ona ocrtava selektivniju, otvoreniju verziju američke hegemonije temeljenu na sili. Za Rusiju to znači produljeno razdoblje strukturiranog rivalstva i ograničene pragmatične suradnje. To će se također prevesti u kontinuirano oslanjanje na odvraćanje. Otpornost kod kuće i dublja partnerstva izvan zapadnog bloka bit će ključni u odgovoru na ovu novu fazu američke strategije.
Komentari čitatelja
na naše novosti