Trump and present
© Pubic Domain
Odnose na Bliskom istoku teško je definirati, a čak i kada funkcioniraju, često su prolazni i rijetko traju. Nedavno smo vidjeli privide kako Zapad djeluje u Siriji, s padom Assada, nakon čega je brzo uslijedilo postavljanje najbrutalnijeg terorista koji se pojavio iz Iraka ili Sirije otkako je Bagdad pao u ruke američkih snaga 2003.: Ahmeda Al-Sharaa, čija se odcjepljena skupina ISIS-a Al Nusra obilježila jedinstvenom razinom izopačenosti i brutalnosti prema zapadnim taocima, od kojih su neki živi spaljeni - sve snimljeno i postavljeno na društvene mreže radi maksimalnog učinka. Podrška njemu od Trumpa i Izraela šokirala je mnoge jer je potvrdila naše najgore sumnje godinama, istaknute e-poštom koju je poslala Hillary Clinton u kojoj se navodi da će se sunitski teroristi, bez obzira na to koliko su njihove metode srednjovjekovne i barbarske - čak i protiv zapadnjaka - koristiti u dvije svrhe: prvo, za borbu protiv Irana i njegovih posrednika u regiji; i drugo, za PR materijal za lakovjerne novinare kojima je rečeno o "ratu protiv terorizma" i koji su bili dužni biti poslušni agenti kako bi iluziju održali na životu.

Najveća ironija je u tome što je Trump, kada je preuzeo dužnost u siječnju 2017., prihvatio rat u Iraku i Siriji - koji je Obama započeo - protiv tih terorističkih skupina, ubivši mnoge od njih i protjeravši ih iz njihovog kalifatskog grada Raqqe u Siriji uz pomoć iranskih vojnih savjetnika. Ovaj lažni rat bio je važan za njegov profil i njegove odnose s čelnicima GCC-a koji su se također pretvarali da se s tim terorističkim skupinama treba obračunati.Istina je da, iako su mnogi ubijeni i ključni gradovi u Iraku oslobođeni, to su učinile i iračke snage i kurdske trupe (ove potonje vode teže borbe).


Komentar: GCC se najčešće odnosi na Vijeće za suradnju u Zaljevu, politička i ekonomska unija šest arapskih država (Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija i UAE) osnovana 1981. godine radi poboljšanja suradnje, ekonomske integracije i sigurnosti.


U stvarnosti je sve što je Zapad radio bilo stvaranje jednog ogromnog kazališta obmane. Cijela operacija i njezin etos bili su Trumanov šou. Bio je to veliki čin obmane. Stvarnost je bila da je ISIS bio izuzetno koristan alat za SAD i Zapad, uglavnom kao brutalno oružje protiv Assadovih snaga i da je svijetu trebalo pokazati neka jamstva da dolari ili euri zapadnih poreznih obveznika ne podržavaju njihovo barbarstvo sve u ime američke hegemonije. Još jedna neugodna stvarnost bila je ta da su se ISIS i Nusra, iako odvojeni, podijelili su se u dva široka tabora za Amerikance: one koje je zapravo bilo moguće platiti i kontrolirati i one koje nije bilo moguće. Kada su mnogi od tih gradova zauzeti, stvorene su "štakorske linije" kako bi tisuće ljudi mogle odu i smjestiti se negdje drugdje. Mnogi su se preselili u jugoistočni dio Sirije blizu američke baze.

U cijelom tom kaosu, tu je bio i američki partner koji je također korišten kao oruđe protiv Assada i ISIS-a: Kurdi. Njihova vojska, uglavnom predvođena PKK-om, nazvana YPG - Jedinice narodne zaštite - bili su snažni borci i vrlo korisni Amerikancima tijekom cijelog rata vođenog za rušenje Assada.

Godine 2013. ISIS je ostvario niz teritorijalnih dobitaka u Siriji, posebno grada Raqqae koji su džihadisti proglasili svojim glavnim gradom. Svijet je bio zapanjen razmjerima brutalnosti, obilježenim javnim odrubljivanjem glava, seksualnim ropstvom, mučenjem i pokušajem genocida nad jezidskim narodom. Neko vrijeme postojao je val priča koje su novinari pisali o djevojkama Jezida koje su kupljene kao seksualne robinje i kako su se prema njima odnosili njihovi novi muževi iz ISIS-a - od kojih su mnogi došli iz Ujedinjenog Kraljevstva i nisu znali ni govoriti arapski.

I nikada ne smijemo zaboraviti da su te skupine također poticale i inspirirale terorističke akte diljem svijeta.

I tako im Zapad duguje veliku zahvalnost zbog njihove predanosti borbi protiv ISIS-a i Nusre, ali u ovoj zbrci dvolične geopolitike koju nitko ne može raspetljati, a najmanje sam Trump, predsjednik Trump ih je upravo napustio, na oduševljenje, naravno, predsjednika Erdogana iz Turske. Nedavno su sirijske snage preuzele neke ključne gradove na sjeveru Sirije, dajući Al-Sharai više teritorija u regiji koji kontrolira svu naftu - istu naftu koja se godinama otprema i prodaje Izraelu po sniženoj cijeni i oslanja se na ceste koje prolaze ravno preko Turske. Nije jasno što će se dogoditi s tim konvojima tankera s naftom, ali pobjeda koju sirijski vođa uživa daje mu sada prednost nad Izraelom, što neki mogu vidjeti kao Trumpovu prednost.

Je li Trump napustio Kurde kao igru ​​​​moći kako bi Bibiju pokazao snagu koju posjeduje? Je li to ujedno i način izgradnje nove strukture moći s Erdoganom koji je sada spreman uništiti PKK? I dodajte tome, je li to nagovještaj da će uskoro povući sve američke snage iz Iraka , budući da je najgore čuvana tajna to da je baza u sjevernoj Siriji bila njihova opskrbna postaja? Ako planira napad na Iran, mogao bi razmotriti njihovo potpuno uklanjanje iz Iraka, što bi objasnilo i opravdalo zašto više ne želi nikakve američke snage ni u sjevernoj Siriji.

Teško je vidjeti ima li logike u njegovim vlastitim kontradiktornim idejama, ali izdaja Kurda može se smatrati samo nerazumnom. Iskusni bliskoistočni stručnjaci brzo će istaknuti da on nije prvi američki predsjednik koji je to učinio - i Ford i Nixon su ih prodali i sklopili prljavi dogovor sa Saddamom Husseinom 1975.- i da su sva partnerstva s Kurdima uglavnom kratkoročna, pa su to ionako uračunali u vlastite geopolitičke perspektive. Ali pomislili biste da bi mu za bilo kakav vojni pothvat protiv Irana trebali svi saveznici koje može okupiti, s obzirom na to da su arapske države GCC-a već izjavile svoju neutralnost u bilo kojem ratu koji započne. Može li si Amerika priuštiti novog neprijatelja koji želi osvetu u regiji?