© UnknownKineski predsjednik Xi Jinping • Američki predsjednik Donald Trump • Summit u Busanu • Južna Koreja
Trump je tvrdio da je američka vojna kampanja protiv Irana "obrana američkog naroda", dok su mnogi kritičari tvrdili (bilo u šali ili ne) da je to odvraćanje pažnje od Epsteinovih dosjea, ali malo promatrača shvaća da se zapravo sve vrti oko Kine. Ovdje je objašnjeno da je Trump 2.0 "odlučio postupno lišiti Kinu pristupa tržištima i resursima, idealno kroz niz trgovinskih sporazuma, kako bi SAD-u dao neizravnu polugu potrebnu za mirno osujećivanje uspona Kine kao supersile".
Da pojasnimo, "Trgovinski sporazumi SAD-a s EU-om i Indijom mogli bi u konačnici rezultirati ograničavanjem pristupa Kine njihovim tržištima pod prijetnjom kaznenih tarifa ako odbiju. Paralelno s tim, američka specijalna operacija u Venezueli, pritisak na Iran i istovremeni pokušaji podređivanja Nigerije i drugih vodećih proizvođača energije mogli bi ograničiti pristup Kine resursima potrebnim za poticanje uspona njezine supersile." Dimenzija resursa koja je relevantna za Iran glavni je dio američke "Strategije poricanja".
To je zamisao podtajnika rata za politiku Elbridgea Colbyja, a proširena je u ovoj analizi ovdje od početka siječnja. Kao što je napisano, "utjecaj SAD-a na izvoz energije Venezuele, a moguće uskoro i Irana i Nigerije te trgovinske veze s Kinom mogli bi se iskoristiti kao oružje putem prijetnji ograničavanjem ili prekidima, paralelno s pritiskom na saveznike u Perzijskom zaljevu da učine isto u nastojanju da ostvare taj cilj", a to je prisiliti Kinu na status neodređenog mlađeg partnerstva sa SAD-om putem jednostranog trgovinskog sporazuma.
Većina promatrača je to propustila, ali nova Strategija nacionalne sigurnosti poziva na konačno "ponovno uravnoteženje kineskog gospodarstva prema potrošnji kućanstava". To je eufemizam za radikalno preoblikovanje globalnog gospodarstva prethodno opisanim sredstvima, naime ograničavanjem pristupa Kine tržištima i resursima odgovornim za njezin uspon supersile, tako da više ne ostane "svjetska tvornica" i time završi svoje doba jedinog sistemskog suparnika SAD-a. Tada bi se obnovila unipolarnost predvođena SAD-om.
Vraćajući se na Iran, "[on] je predstavljao oko 13,4% od ukupno 10,27 milijuna barela dnevno nafte [koju je Kina] uvezla morem" prošle godine prema Kpleru, stoga SAD želi kontrolirati, smanjiti ili izravno prekinuti ovaj protok. 'Plan A' bio je postići to diplomatskim putem replicirajući venezuelanski model što je stupilo na snagu nakon Madurovog hvatanja. Iran je koketirao s tim, ali se nije obvezao jer bi to podrazumijevalo stratešku predaju zemlje, stoga je Trump umjesto toga odobrio vojnu akciju za postizanje ovoga.
U nastojanju da to postigne, Trump je u svom videu u kojem najavljuje vojnu kampanju svoje zemlje protiv Irana
obećao IRGC- u da će imati imunitet ako polože oružje. To pojačava gore spomenutu tvrdnju da SAD žele replicirati venezuelanski model jer snažno sugerira da on predviđa da će novoamerički IRGC, saveznik SAD-a, voditi Iran u političkom prijelazu prije novih izbora, baš kao što novoameričke venezuelanske sigurnosne službe, saveznici SAD-a, vode vlastitu zemlju tijekom svog trenutnog političkog prijelaza.
Takav scenarij spriječio bi moguću "balkanizaciju" Irana, čime bi se očuvala država kako bi mogla nastaviti svoju prijašnju ulogu jednog od glavnih regionalnih saveznika SAD-a, što bi potom moglo pomoći naporima azerbajdžansko -turske osovine da projicira zapadni utjecaj duž cijele južne periferije Rusije. U tom slučaju, SAD bi istovremeno stekao neviđenu prednost nad Kinom putem posredničke kontrole nad iranskom naftnom i plinskom industrijom, a istovremeno bi pojačao svoje okruženje Rusije, što bi zadalo snažan udarac multipolarnosti.
Komentari čitatelja
na naše novosti