© Al Mayadeen English; illustrated by Mahdi RtailNije samo Trump, već i cijelo Carstvo, ono koje na svaki način upada u krizu koju je sam stvorio
Posljednjih tjedana, zloslutno američko vojno gomilanje diljem voda i teritorija zapadne Azije ubrzalo se. Istodobno, masovni prosvjedi s ubojitim posljedicama - koje otvoreno sponzoriraju zapadni čelnici - bjesne promjenjivim intenzitetom diljem glavnih iranskih gradova. Predsjednik Donald Trump cijelo vrijeme izdaje strašne prijetnje nadolazećim "lošim stvarima" ako Teheran odbije ograničenja svojih nuklearnih istraživanja i proizvodnje projektila. No, kako ratni bubnjevi dosežu ratoborni krešendo, naširoko se čuju hitne note upozorenja.
Zapadni mediji nisu uspjeli dovesti u pitanje krajnje ciljeve, a kamoli zakonitost ili moral, američke vojne akcije protiv zemlje. Umjesto toga, mediji su obično ocrtavali potencijalne prednosti "intervencije". BBC je otišao do te mjere da je objavio vodič s objašnjenjima različitih "scenarija" napada. I 19. veljače, britanska državna televizija izrazila je zbunjenost što su napori Washingtona i Tel Aviva da zastraše Teheran kako bi ga natjerali da ukine svoju vitalnu nacionalnu i regionalnu sigurnosnu arhitekturu propali:
"Zašto iranski čelnici, barem javno, ostaju prkosni suočeni s najmoćnijom svjetskom vojskom i njezinim najjačim regionalnim saveznikom na Bliskom istoku?"
BBC je ovu nepopustljivost pripisao iranskom nezadovoljstvu uvjetima koje je tražio Trump, napominjući da "iz Teheranove perspektive, [američki] zahtjevi ne predstavljaju pregovore već kapitulaciju". Međutim, visoki dužnosnici u Washingtonu upravo podržavaju ovo stajalište. 21. veljače, izaslanik Bijele kuće Steve Witkoff govorio je o tome kako je predsjednik bio "znatiželjan" o tome "zašto, pod ovakvim pritiskom, s količinom pomorske moći" u zapadnoj Aziji, iransko vodstvo "nije kapituliralo".
Dva dana kasnije, dan je odgovor na očitu enigmu Teheranova odbijanja da bude prisiljen da se učini bespomoćnom metom judeoameričkog imperijalizma. Axios, Wall Street Journal i Washington Post objavili su gotovo identična 'ekskluzivna' izvješća o tome kako je visoki američki general Dan Caine privatno upozorio Trumpovu administraciju na "značajne rizike" povezane s poduzimanjem vojne akcije protiv Teherana; posebno na vrlo visoku vjerojatnost da bi čak i "ograničeni udar" proizveo produženi sukob,što bi bilo duboko destruktivno za sve uključene.
Oštar Uvodnik Financial Timesa od 24. veljače ponovio je Caineove opomene. Neimenovani "izraelski obavještajni dužnosnik" rekao je publikaciji kako se, unatoč nedavnom ogromnom gomilanju snaga, Washington može pohvaliti vojnim kapacitetom samo za održavanje "intenzivnog zračnog napada" od četiri do pet dana ili tjedna napada nižeg intenziteta. To je povećalo rizik od znatnih "američkih žrtava" i rezultirajućeg "domaćeg povratnog udara". Citirani podaci anketa pokazuju da se velika većina američkih građana protivi sukobu s Iranom. U međuvremenu, aparatčik think tanka Aaron David Miller žali se:
"Nitko ovo ne želi. Mjesečarimo prema ratu, tražimo strategiju... predsjednik se sam stavio u kalup. Doveo se u situaciju u kojoj će, osim ako ne uspije izvući značajan ustupak od Iranaca kako bi izbjegao rat koji ne želi, biti prisiljen na jedan. Ovo je kriza koju je sam stvorio."'Raspoložive snage'
Analiza koju je objavio 'think tank' Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) potvrđuje kako, unatoč svoj toj buci i bijesu, Washingtonovo prenaglašeno vojno gomilanje zapravo nije moglo ni voditi ni održavati nejasno produženi sukob. Od 292 dostupna broda američke mornarice, "većina je u luci ili na održavanju i obuci, s manje od petine snaga na moru za operacije". Od ovog značajno skraćenog ukupnog broja, očito je samo 41% raspoređeno u zapadnoj Aziji.
Ove snage su "daleko manje" od onih koje je Washington rasporedio 1991. i 2003. protiv Iraka, "za velike borbene operacije i promjenu režima". Sredstva su po veličini i utjecaju usporedivija s operacijom Pustinjska lisica, četverodnevnom kampanjom bombardiranja Bagdada 1998. Ako su svih 13 dostupnih razarača američke mornarice u dometu, mogli bi lansirati samo 150-250 raketa Tomahawk, "uz rakete dugog dometa iz jurišnih zrakoplova". Ukupan broj Tomahawka dvostruko je veći od onog potrošenog tijekom katastrofalne, devetomjesečne Operacije Čuvar prosperiteta, čiji su ciljevi bili jemenski AnsarAllah.
Čak i ako Carstvo potroši sve svoje pretjerano skupe i teško zamjenjive zalihe Tomahawka prilikom napada na Teheran, CSIS predviđa da je "malo vjerojatno da će SAD napasti iranske vođe". Islamska Republika je više puta pokazala znatnu "otpornost" suočena s neumoljivom judeo-američkom ratobornošću, sugerirajući da "ubijanje vodstva neće destabilizirati režim". Štoviše, Washington je zabrinut zbog iranske "odmazde" na takve operacije. "Raspoložive snage" na terenu jednostavno su "nedovoljne za promjenu režima izvan ograničenih ciljanih udara", a nedostaje "logistika za produženu zračnu kampanju".
Komentar: CSIS je podcijenio dvoličnost izraelske Amerike, koja je ubila glavnog iranskog klerika, ajatolaha Alija Hamneija, i mnoge vladine dužnosnike koji su se okupili kako bi raspravljali o najnovijim "mirovnim pregovorima".
CSIS je također odlučno odbacio svaku sugestiju o nadolazećoj američkoj invaziji bilo koje vrste. "Veliki broj teretnih zrakoplova... i tankera" koji ciljaju na zapadnu Aziju "ne ukazuje na bilo kakvo raspoređivanje kopnenih snaga". Ta sredstva omogućuju isključivo zračne operacije i nisu dovoljna za podršku čak ni "produženoj, višetjednoj zračnoj kampanji". Također se neće ponoviti otmica izabranog venezuelanskog vođe Nicolasa Madura munjevitim udarom. SAD-u "nedostaju marinci [ili] snage za specijalne operacije za racije ili kopnene operacije".
CSIS nije naveo da mlitavo okruženje Irana od strane Carstva predstavlja apsolutno maksimalno moguće raspoređivanje snaga. Službeni informativni list koji je objavio Vladin ured za odgovornost prikazuje potpuno osuđujuću sliku teškog suvremenog stanja američke vojske. "Gotovo dva desetljeća sukoba degradirala su američku vojnu spremnost", navodi se, ostavljajući američke oružane snage nesposobnima "da se prilagode rastućim prijetnjama koje predstavljaju velike sile (poput Kine i Rusije) i drugi protivnici".
Mnoštvo štetnih problema uništava svaku komponentu napuhanog vojnog stroja Carstva, iako su Zračne snage i Mornarica - koji ubiru najveći dio američke ratne potrošnje - posebno pogođeni. Iako se stotine milijardi godišnje ulažu u te dvije skupine, njihove flote zračnih i pomorskih letjelica su oronule, s ograničavajućim "nedostatkom dijelova, kašnjenjima u održavanju i drugim problemima". Štoviše, američki objekti za popravak sustava naoružanja i opreme, te brodogradilišta općenito, u "lošem su stanju".
'Smrtonosna sila'
Problemima američke mornarice doprinosi i "nedovoljan broj mornara" u njezinim redovima, što dovodi do kroničnog nedostatka osoblja, a time i do masovnog "umora pripadnika vojske". U nekoliko navrata to je dovelo do "fatalnih sudara brodova". Ipak, GAO ne spominje najozloglašeniji faktor koji smrtonosno utječe na "vojnu spremnost" Carstva. Naime, čak ni znatno smanjeni popis pilota i mornara Washingtona nije spreman za rat u kojem protivnik zapravo može uzvratiti udarac.
U srpnju 2024., Associated Press objavio je izvanredno, malo zapaženo izvješće o povratku američke mornarice u Sjedinjene Države nakon devet iscrpljujućih mjeseci neuspjeha u uništavanju Ansar Allaha u okviru operacije Čuvar prosperiteta. Mediji su opisali taj napor kao "najintenzivniju pomorsku bitku s kojom se mornarica suočila od Drugog svjetskog rata". Piloti i mornari su "odahnuli" što su kod kuće, nakon što su ih Ansar Allah bombardirali dronovima te balističkim i krstarećim raketama. Jemenska antigenocidna blokada Crvenog mora nije ni za jotu poremećena.
Stoga je Pentagon bio prisiljen istražiti "savjetovanje i liječenje mogućeg posttraumatskog stresa" ne samo za sve uključene pilote i mornare, već i za njihove obitelji. Neki mornari opisali su kako su vidjeli "dolazeće rakete koje su lansirali Huti nekoliko sekundi prije nego što ih unište obrambeni sustavi njihovog broda". Zapanjujuće, jedan je pilot rekao AP-u da posada broda "nije navikla na vatru s obzirom na prethodne vojne angažmane nacije u posljednjim desetljećima". Opisao je iskustvo kao "nevjerojatno drugačije", "traumatizirajuće" i "nešto o čemu ne razmišljamo puno".
Nepokolebljivo, u ožujku 2025., Trumpova administracija pokrenula je novu žestoku ofanzivu protiv Božjih partizana [Ansar Allah]. Američki vojni i politički čelnici bili su odlučni osvetiti bijedan neuspjeh Operacije Čuvar prosperiteta. Predsjednik se hvalio da će Jemen biti "desetkovan" "ogromnom smrtonosnom silom dok ne postignemo svoj cilj", dok je Pentagon planirao kopnenu invaziju nakon što neumoljivi zračni napadi zbrišu Ansar Allah. Dva velika nosača zrakoplova, ogromna flota bombardera i borbenih zrakoplova te sustavi protuzračne obrane preplavili su regiju.
Nakon gotovo dva mjeseca, Carstvo se ponovno naglo povuklo iz Crvenog mora. Usput su Božji partizani oborili više dronova MQ-9, svaki vrijedan desetke milijuna, dok je nekoliko borbenih zrakoplova F-16 i F-35 gotovo pogodila skupina Otpora. Planeri Pentagona bili su zgroženi prijetnjom američkih žrtava i bijednim pothvatom koji je trošio milijarde u ograničenom oružju i streljivu, do te mjere da su zalihe opasno iscrpljene.
Svaki sukob s Iranom bit će znatno teži. U roku od nekoliko minuta od izbijanja bilo kakvog sukoba, američke vojne baze diljem zapadne Azije bit će desetkovane teheranskim balističkim i hipersoničnim raketnim arsenalom. Hormuški tjesnac, kroz koji godišnje teče 500 milijardi dolara nafte i plina, bit će zatvoren, paralizirajući globalno gospodarstvo. Washingtonski nosači zrakoplova - suvišni ostatak prošlog, unipolarnog doba - bit će bombardirani sa svih strana. A cionistički entitet mogao bi pretrpjeti sudbinu goru od Dvanaestodnevnog rata.
Komentar: Događaji su dokazali da je autor članka, Kit Klarenberg, bio u pravu.
Politico je 25. veljače izvijestio da bi Bijela kuća "više voljela da Izrael napadne Iran" prije nego što započne bilo kakav američki napad, jer bi odmazda Islamske Republike ponudila neko opravdanje i proizvela javni pristanak za totalni rat. Iako medij nije naveo, prebacivanje odgovornosti za početak rata na Tel Aviv prebacilo bi krivnju za neizbježni fijasko povijesnih razmjera na cionistički entitet. Nije samo Trump, već i Carstvp taj koji na svaki način upada u "krizu koju je sam stvorio".
Komentar: "Ponekad se desetljeća mogu dogoditi u danima." - pripisuje se Lenjinu.