Komentar: "Ubiti izlaznu rampu" je metaforički izraz koji se prvenstveno koristi u politici, diplomaciji i pregovorima. To znači uništavanje ili eliminiranje gracioznog načina za protivnika da se povuče iz sukoba ili opasne situacije, u biti ga stjerati u kut bez druge mogućnosti nego da nastavi eskalirati ili se boriti do kraja.
"Izlaz s rampe" predstavlja miran kompromis ili strategiju izlaska koja "spašava obraz". Uništavanjem tog izlaza s rampe, jedna strana uklanja mogućnost diplomatskog rješenja.


Od Hamneija do Larijanija: strategija uklanjanja ograničenja.
Ali Larijani
© Kevork’s Newsletter
Kad je Izrael objavio da je Ali Larijani "eliminiran", cionistički komentator pokušao je to uokviriti onako kako uokviruje svaki atentat u ovom ratu: čisti taktički uspjeh, "uklanjanja vođe" neprijatelja, kirurški potez koji navodno približava "mir".

Ali Larijani nije bio zapovjednik na bojnom polju. On je, u mnogočemu, bio suprotnost onome što ratom gladni tabor želi vidjeti živog unutar Irana: uravnotežujuća sila, pragmatičar s institucionalnom težinom i čovjek povezan s diplomacijom, posebno onom vrstom diplomacije koja bi Trumpu mogla pružiti izlaznu rampu.

Zato je bio meta. Jer u ratu koji je sve više određivala dinamika eskalacije i ekonomski povratni udarac, Larijani je predstavljao politički kapacitet za izradu poslijeratnog rješenja ako i kada Teheran odluči da je spreman okončati sukob, i ako i kada Trump dođe do uvjerenja da više ne može podnijeti povijesne ekonomske reperkusije.

Drugim riječima, ako želite spriječiti deeskalaciju, udarite ljude koji mogu pregovarati.

Tko je bio Ali Larijani i zašto je bio važan?

Larijani je predstavljao stup institucionalnog kontinuiteta, most između sigurnosti i politike i prepoznatljivu figuru za svaku ozbiljnu logiku pozadinskih kanala ili nagodbi. Larijani je bio tajnik Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost. Vrsta uloge koja je važna u okončanju rata: politički mozak države, ne samo njezin vojni mišić.

Dva dana prije atentata, Larijani se obratio islamskom svijetu strukturiranom izjavom upućenom vladama s muslimanskom većinom, prozivajući ih, moralno, politički i vjerski, zbog njihove šutnje i suučesništva dok je Iran bio napadnut.

Rat je uokvirio kao "varljivu američko-cionističku agresiju" pokrenutu tijekom pregovora, s ciljem demontiranja Irana, i ukazao je na činjenicu da je napad već proizveo "mučeništvo" na vrhu iranskog vodstva te među civilima i zapovjednicima, no dočekan je s iranskim nacionalnim i islamskim otporom.

Zatim je iznio rečenicu koja bi trebala osramotiti svaku arapsku prijestolnicu: osim rijetkih iznimaka i uglavnom simboličnih izjava, islamske države nisu stajale uz Iran, čak ni dok je Iran - prema njegovom opisu - gurnuo agresora u slijepu ulicu.

A zatim, u religijskom registru koji mnoge zaljevske monarhije itekako dobro razumiju (ili ne?), pozvao se na izreku koja se pripisuje proroku Muhamedu - tvrdeći da tko god čuje muslimana kako zove u pomoć i ne odgovori, nije pravi dio zajednice - prije nego što je retorički upitao kakav je ovo islam.


Larijanijeva izjava bila je politička poruka da Iran nije sam jer je slab; izoliran je jer je regija disciplinirano prisiljena na šutnju ili suučesništvo. I artikulirajući to tako otvoreno, Larijani je činio nešto opasno: pokušavao je mobilizirati moralnu i političku frontu izvan iranskih granica.

To je upravo onakav glas koji su neprijatelji Irana morali ukloniti.

Nakon Hamneija, sve se promijenilo

Larijanijevo ubojstvo također se mora čitati u sjeni mnogo većeg događaja: atentata na ajatolaha Hamneija, koji je prešao prag koji se ne može prijeći.

Hamneijevo atentat se uvelike obio o glavu Washingtonu i Tel Avivu jer je okončao iransko strateško strpljenje i pomaknuo Iran iz obrambenog u ofenzivniji stav.

Ta je točka važna jer atentati mijenjaju unutarnju politiku. Oni očvršćuju frakcije. Delegitimiziraju kompromis. Osnažuju najodlučnije aktere jer, nakon pokušaja ubijanja vodstva, argument za suzdržanost postaje politički toksičan.

Zato, ako se ukloni pragmatičar poput Larijanija, zamijenit će ga netko tko je postojaniji u obrani Irana, jačanju odlučnosti i produbljivanju sukoba, a ne njegovom smanjenju.

SAD i Izrael stalno ponavljaju istu taktiku, vjerujući da će uklanjanje "umjerenjaka" omekšati sustav. U stvarnosti, uklanjanje umjerenjaka uklanja upravo one ljude koji mogu prodati kompromis interno.

Američke obavještajne službe kažu da se Iran konsolidira, a ne urušava

Najponižavajući aspekt cijele ove eskalacije je to što je čak i mainstream tisak sada prisiljen priznati: Iran se ne urušava.

Procjene američkih obavještajnih službi kažu da Iranski korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) konsolidira moć unatoč tjednima zračnih napada, vjerojatno ostajući na mjestu, "oslabljen, ali tvrđi", s IRGC sigurnosnim aparatom koji vrši veću kontrolu.

Obavještajne procjene izdane od početka rata predviđaju da će iranski sustav ostati netaknut i da će se možda čak osjećati ohrabrenim, vjerujući da se suprotstavio Trumpu i preživio.

Ovo nije mali detalj. Upravo je strateška stvarnost ono što Larijanijevo ubojstvo čini još više otkrivajućim.

Da je Iran zaista na rubu kolapsa, ne biste trebali ubijati diplomate i uravnotežujuće snage. Pustili biste da sustav padne pod utjecajem vlastitih proturječnosti. Ali sam čin ciljanja Larijanija sugerira suprotno: sustav se drži, a ratni planeri pokušavaju uništiti ne samo iransku vojnu sposobnost, već i iransku političku sposobnost da izađe iz rata pod vlastitim uvjetima.

Zato je ovo ubojstvo geopolitički važno: da bi se eliminirala mogućnost da Trump preuzme odgovornost.


Prava implikacija: eskalacija po namjeri

Ako želite razumjeti kamo ovo vodi, prestanite gledati na atentate kao na "uspjehe" i počnite ih čitati kao signale.

Larijanijeva smrt signalizira da jedna strana - Izrael i mreže povezane s njim - žele eskalaciju "do povijesnih krovova", čak i ako to znači kockanje s katastrofalnim ishodima. To signalizira da se rat forsira u trenucima kada deeskalacija postaje moguća. I signalizira da se ljudi koji bi mogli sklopiti rješenje sustavno uklanjaju.

Ironično, što više Izrael i SAD guraju atentate kao alat za okončanje rata, to više jamče nastavak rata, jer stvaraju upravo ono političko okruženje unutar Irana gdje kompromis postaje izdaja, a odvraćanje jedini preostali jezik.

Stoga je ubojstvo Larijanija bilo strateško.

Bio je to atentat na izlaznu rampu.