Odluka Trumpove administracije da uđe u izravni rat s Islamskom Republikom Iran bez formalnog odobrenja Kongresa predstavlja jedan od najkontroverznijih i najrizičnijih vanjskopolitičkih izbora koje su Sjedinjene Države donijele posljednjih godina.
Ovaj potez ne samo da je gurnuo Bliski istok u novu fazu napetosti i vojne konfrontacije, već su njegove posljedice sada jasno vidljive u globalnom gospodarstvu, energetskim tržištima i međunarodnim geopolitičkim jednadžbama.
Joel Rubin, američki analitičar vanjske politike, opisao je neviđenu prirodu događaja: "Nikada nismo imali rat u kojem predsjednik nije objasnio svoj cilj i u kojem nije bilo nikakve rasprave u Kongresu. Ništa od toga se nije dogodilo."
Odsutnost institucionalnih procesa pokrenula je temeljna pitanja o legitimnosti i dugoročnim posljedicama ove vojne intervencije.
Eskalacija rata između Irana s jedne strane i otvorenog saveza Sjedinjenih Država i Izraela s druge strane proizvela je krizu čiji se učinci protežu daleko izvan granica regije.
Kako se vojni napadi, međusobne prijetnje i pokreti trupa nastavljaju diljem dijelova Bliskog istoka, ova je kriza brzo postala jedan od najvažnijih i najsloženijih izvora nestabilnosti u globalnoj politici i gospodarstvu.
Ovaj opasni sukob nije samo ograničeni vojni sukob; razvio se u kontekstu nagomilanih političkih, sigurnosnih i geopolitičkih rivalstava koja su se među tim akterima gomilala desetljećima.
Ono što razlikuje ovaj krug napetosti jest njegova koalicijska priroda. U neopreznom trenutku, američki državni tajnik priznao je: "Znali smo da će Izrael djelovati. Znali smo da će to dovesti do napada na američke snage."
Iako je odmah pokušao povući izjavu, priznanje je otkrilo prethodnu koordinaciju između Washingtona i Tel Aviva.
Istodobno, strateški utjecaj Izraela na donošenje odluka Bijele kuće može se pratiti u brojnim analizama.
Trita Parsi, analitičarka iranskih poslova, naglasila je propuštene diplomatske prilike: "Na stolu je bio sporazum daleko privlačniji od JCPOA-e. Umjesto da proglasi pobjedu, Trump je objavio rat."CNN-ova veteranka novinarstva Christiane Amanpour istaknula je ulogu Izraela u zatvaranju prozora za pregovore, tvrdeći da Tel Aviv u biti nije želio nikakav sporazum.
Poznata novinarka Azadeh Moaveni otkrila je dublje dimenzije ovog rivalstva: "Snažan i ujedinjen Iran, čak i ako je demokratski, zaista bi bio noćna mora za Izrael."
Ishod ove perspektive, barem u ovim analizama, jest da problem nije ograničen na samu Islamsku Republiku. Umjesto toga, svaki stabilan, neovisan i neizolirani Iran mogao bi se percipirati kao strateški problem za Izrael.
U međuvremenu, Europska unija dosljedno se pokušavala predstaviti kao "starješina" međunarodne obitelji, onaj koji savjetuje, posreduje i žrtvuje moral za interese.
Pa ipak, svaka kriza na Bliskom istoku skida masku ovog samoproglašenog starješine. Stvarnost je da Europa, suočena s Washingtonom i Tel Avivom, ne igra nikakvu ulogu osim što kaže "da".
Kada Sjedinjene Države poremete regionalni poredak, proliju krv i ratuju, Europa omekša jezik. Kada Izrael bombardira Gazu ili Iran i počini genocid u Gazi, Bruxelles prigušuje svjetla i zatvara oči. A kada žrtva reagira u samoobrani, Europska unija stiže sa sankcijama i propovijedima. Ova gorka istina nije uvreda, već tumačenje stvarnosti koje se u praksi ponavljalo iznova i iznova.
Stoga je ovaj put žrtva Islamska Republika Iran. Iran nije laka meta kao Gaza i ostat će zaglavljen u grlu Izraela i njegove koalicije.
Nastavak ovog sukoba mogao bi postati složen izazov za američku vladu. S jedne strane, rastući politički i ekonomski troškovi, zajedno s domaćim pritiscima unutar Sjedinjenih Država, mogu otežati održavanje ovog puta. S druge strane, brz izlazak iz krize nije lako moguć za Washington.
Takav potez mogao bi imati široke geopolitičke i reputacijske posljedice za zemlju. Trump sanja o prisiljavanju Islamske Republike na predaju, ali u praksi se suočava s prijetnjama odmazde novog iranskog vodstva. Islamska Republika je imenovala sina svog prethodnog vođe za nasljednika. Po mom mišljenju, ova odluka je izravan odgovor na Trumpovu dugogodišnju želju za osvetom.
Uz političke i sigurnosne dimenzije, ekonomski učinci ove krize također se globalno primjećuju na dramatične načine. Rast cijena nafte i energije, fluktuacije na financijskim tržištima i poremećaji u određenim regionalnim trgovinskim rutama pokazuju da ovaj sukob nije samo regionalna kriza, već je postao faktor koji utječe na globalno gospodarstvo. Više cijene energije stvorile su nove ekonomske pritiske čak i u najvećim svjetskim gospodarstvima, uključujući Sjedinjene Države, te su pojačale zabrinutost zbog stabilnosti globalnih energetskih tržišta.
Na toj osnovi, članak usvaja analitički pristup kako bi ispitao rat između Irana, Sjedinjenih Država i Izraela, kao i njegove regionalne i ekonomske posljedice. Glavni fokus članka je na korijenima ovog sukoba, formiranju regionalnih saveza i utjecaju krize na globalno gospodarstvo i regionalne trgovinske rute. Ali osim geopolitičkih jednadžbi, pozornost se mora posvetiti i ljudskoj perspektivi ove krize.
Kim Ghattas, analitičar za Bliski istok, upozorava: "Bojim se da iranski narod ne samo da će izdržati rat, već na kraju neće postići ono što teži pravednijoj i ravnopravnijoj vladi koja predstavlja volju naroda."
Ova zabrinutost podsjetnik je da iza svake geopolitičke jednadžbe leži sudbina običnih ljudi koji plaćaju visoku cijenu borbe za moć.
Korijeni i čimbenici iza iranskog i američko-izraelskog rata
Izravni vojni sukob između Islamske Republike Iran i američko-izraelskog saveza rezultat je akumulacije strateških, sigurnosnih i političkih čimbenika koji su se razvijali desetljećima.
Iz perspektive Tel Aviva, duboka zabrinutost zbog širenja iranskog regionalnog utjecaja, posebno njegovog raketnog programa i prekograničnih aktivnosti, smatra se egzistencijalnom prijetnjom.
S druge strane, Washington je posljednjih godina provodio strategiju "maksimalnog pritiska", namećući sveobuhvatne ekonomske sankcije u nastojanju da ograniči iranske mogućnosti i pomakne regionalnu ravnotežu moći u korist sebe i svojih tradicionalnih saveznika.
Jeremy Bowen, međunarodni urednik BBC-a, analizirao je trenutni rat u povijesnom i geografskom kontekstu: "Svaki Zaljevski rat posijao je sjeme sljedećeg rata."
Objasnio je: Prvi rat 1991. održao je Saddama na vlasti. Uspostava stalnih američkih baza u Saudijskoj Arabiji razljutila je bin Ladena i rodila Al-Qaidu. Drugi rat 2003. godine uklonio je Saddama i stvorio vakuum moći koji su i Islamska Republika i ISIS nastojali popuniti.
Sada, s trećim ratom, Sjedinjene Države imaju za cilj neutralizirati ishod drugog. Bowen upozorava da nasljednici ISIS-a već čekaju da iskoriste ovu krizu. Njegova logika ukratko: američke intervencije u regiji više su puta zamijenile jedan problem drugim, svaki put uz veće troškove i s većom krizom.
Azadeh Moaveni, iransko-britanska analitičarka, vidi osobnije motive iza američke prisutnosti u ovom ratu. U časopisu Foreign Policy piše: "Trump je tražio povijesno nasljeđe ravno Reaganovom. Venezuela je brzo završila, a Iran je mogao biti krunski dragulj njegovog nasljeđa."
Trita Parsi dodaje: "Došao je do uvjerenja da se svaka odluka za koju su drugi rekli da je nemoguća, on pokazao ispravnom, a svi ostali pogrešnima."
Rezultat ovog opasnog uvjerenja? Vanjska politika pretvorila se u uličnu tučnjavu. Bijela kuća čak je objavila video u kojem su stvarne slike rata - istog rata - u kojem se ubijaju civili - pomiješane sa snimkama iz borbene videoigre.
Pete Hegseth, američki ministar rata, zvučao je kao mladić koji se prijateljima hvali svojom računalnom igricom: "Napadamo ih dok su na podu. Smrt i uništenje. Tek smo počeli." Ovaj jezik nije jezik vojnog zapovjednika. Osobni motiv iza atentata na vođu Islamske Republike, ajatolaha Seyyeda Alija Hamneija, otkrio je i sam Trump u intervjuu za ABC News: "Udario sam ga prije nego što je on mogao udariti mene. Pokušali su dvaput. Pa, ja sam udario prvi."
I kakav je bio neposredni odgovor? Islamska Republika imenovala je sina istog vođe za nasljednika.
Joel Rubin objašnjava: "Bilo da ste religiozni ili ne, postoji nešto što se zove krvna osveta."
Christiane Amanpour dodaje: "Mislim da je ovo svojevrsni gest srednjeg prsta."
© CopyrightPosteri Alija Hamneija i ajatolaha Mojtabe Hamneija u Teheranu, 9. ožujka.
Amanpour dalje objašnjava da se Masoud Pezeshkian ispričao za napade na infrastrukturu Zaljeva. Trump je to shvatio kao znak predaje. Ali onda ga je Revolucionarna garda ušutkala i ispalila još projektila. Njezin zaključak: nade u jačanje pragmatičara protiv tvrdolinijaša su se izjalovile, a sada Revolucionarna garda ima prevlast.
Po mom mišljenju, značenje Amanpourinih riječi je sljedeće: iranski napadi na regionalne zemlje nisu bili neočekivani. Prije rata, Iran je već posjetio svaku od zaljevskih država i izdao upozorenja. Ipak, Sjedinjene Države su još jednom bile "iznenađene".
Kim Ghattas, libanonska novinarka sa sjedištem u Bejrutu, upotpunjuje sliku iz drugog kuta: "Iranski dužnosnici su se nekoć hvalili da kontroliraju četiri arapske prijestolnice. Sada se izraelski premijer hvali da se bori na sedam frontova." I zaključak: "Ako smo do sada živjeli pod regionalnom arhitekturom koju je oblikovala iranska revolucija, sada smo ušli na Netanyahuov Bliski istok."
Unatoč tome, ovdje se pojavljuje suptilna, ali važna razlika među izvorima. Bowenova analiza sugerira da se Izrael ne čini pretjerano zabrinutim zbog toga što će Iran utonuti u nasilje i kaos, možda čak i to vidi kao poželjan ishod. Ghattas je, međutim, oprezniji, rekavši da je teško povjerovati da itko doista želi takav nered na duge staze.
Ova razlika je važna, jer jedna perspektiva ističe oportunističku logiku Izraela, dok druga naglašava troškove i nestabilnost koje takva logika podrazumijeva. Došlo je do promjene u raspodjeli moći. Pitanje je shvaća li sam Trump kakvu je uslugu učinio Netanyahuu.
Strateški izračuni i pogreške u donošenju odluka
Riskantne odluke i njihove posljedice: Unutar ovog strateškog konteksta, odluka Trumpove administracije da uđe u vojni sukob s Iranom. Jedan od najočitijih čimbenika koji oblikuju ovaj događaj može se pronaći u političkom utjecaju i pritisku Izraela na Trumpovu administraciju.
Antony Blinken, bivši američki državni tajnik za vrijeme Joea Bidena, otkrio je u intervjuu za Big Tech Daily: "Izrael je pokušao prisiliti Obamu da bombardira Iran, tvrdeći da ako Amerika ne surađuje, Izrael će to učiniti sa ili bez SAD-a. Obama se odupro tom pritisku, ali Trump se predao istoj taktici. Imaju Epsteinove dosjee."
Iako se američki mediji, koji se često prikazuju kao nenadmašni prvaci slobode govora, dugo suočavaju s nepisanim ograničenjima kada je u pitanju kritiziranje Izraela, nedavni rat s Iranom pomaknuo je te tabue i u medijima i u političkim savezima.
Sada sve veći broj novinara i političkih osoba napušta nepisano pravilo izbjegavanja kritike Izraela. U službenim i neslužbenim izjavama postalo je jasno da se gotovo tri četvrtine Amerikanaca protivi ovom ratu i smatraju Donalda Trumpa glavnim huškačem, koji djeluje pod izraelskim pritiskom.
Trenutni rat između Irana i američko-izraelskog saveza nije samo proizvod kratkoročnog strateškog izračuna. To je rezultat akumuliranih, višeslojnih čimbenika: pritiska moćnih lobija, pogrešnih procjena vođa i nepoštivanja međunarodnih pravnih normi.
Dok su arhitekti ovog rata računali na brzu pobjedu, sada se suočavaju s daleko složenijom stvarnošću, onom koja je ne samo preoblikovala regionalnu ravnotežu snaga, već je i dovela u pitanje američku domaću političku koheziju i njezine transatlantske odnose. Donošenje odluke bez formalnog odobrenja Kongresa bila je odlučujuća prekretnica, ali i ispunjena rizikom.
Ova odluka uvelike se temeljila na pretpostavci da će unaprijed planirana vojna operacija rezultirati kratkim ratom s brzom pobjedom.
Međutim, složena politička i vojna dinamika regije, zajedno s upozorenjima nekih savjetnika o njezinim dugoročnim i nekontroliranim posljedicama, brzo je bacila sumnju na početne izračune.
Izvješća pokazuju da je izraelski premijer Benjamin Netanyahu uvjerio Trumpa da će rat postići željeni ishod u roku od jednog ili dva dana te da bi čak i fizičkom eliminacijom iranskih vođa mogao izazvati narodni ustanak i promjenu režima.
No, stvarnost na terenu brzo je dokazala da kriza nije bila tako upravljiva kao što se zamišljalo te da su i Izrael i Sjedinjene Države napravile stratešku pogrešku u procjeni vojnih sposobnosti Islamske Republike Iran.
S druge strane, američka vlada suočava se s višestrukim domaćim i međunarodnim ograničenjima.
Demokratski senatori, uključujući Bernieja Sandersa, oštro su osudili ove napade u odvojenim izjavama i više puta upozorili Trumpovu administraciju na njihove destruktivne posljedice.
Komentar: Demokrati se naravno zafrkavaju s problemima u kojima se nalazi Trumpova administracija, no svi znaju da bi isti ti demokrati podržali takav rat da je Kamala bila na vlasti. Uostalom, to je jedna partija gdje sve članove, osim nekolicine, financira Izrael.
U svojoj najnovijoj objavi na društvenoj mreži X (ranije Twitter), Sanders je izjavio: "Ne možemo se vratiti u svijet u kojem moć određuje pravo. Američki i izraelski napadi na Iran potkopavaju međunarodno pravo i guraju svijet prema većoj nestabilnosti i kaosu."
Ove primjedbe pokazuju da je Trumpova vojna akcija stvorila nove podjele i usklađivanja čak i unutar američke politike, te da se značajan dio javnog mnijenja i političkih elita protivi ovom ishitrenom potezu.
Chris Murphy, demokratski senator iz Connecticuta, u televizijskom intervjuu, kada su ga pitali "Zašto smo u ratu s Iranom?", odgovorio je bez uvijanja: "Zato što nas je Izrael uvukao u ovaj rat."
Domaći čimbenici unutar Sjedinjenih Država također su odigrali jedinstvenu ulogu u oblikovanju i održavanju ove krize.
Zaobilazeći Kongres, Trump se sada suočava s rastućim političkim troškovima, javnim pritiskom i operativnim složenostima rata.
Svako žaljenje zbog ove odluke i teškoća brzog izlaska iz krize pretvorili su trenutnu situaciju u složen geopolitički i ekonomski izazov.
Jedan od najočitijih čimbenika koji oblikuju ovaj događaj može se pronaći u političkom utjecaju i pritisku Izraela na Trumpovu administraciju.
Dok su arhitekti ovog rata računali na brzu pobjedu, sada se suočavaju s daleko složenijom stvarnošću, onom koja je ne samo preoblikovala regionalnu ravnotežu snaga, već je i dovela u pitanje američku domaću političku koheziju i njezine transatlantske odnose.
Ekonomske posljedice i globalna energetska kriza
Sve veći opseg rata na Bliskom istoku i izravni sukob Irana s američko-izraelskim savezom ne samo da je preoblikovao regionalne sigurnosne jednadžbe, već je i donio dubok šok globalnom gospodarstvu.
Dana 5. ožujka 2026., Joseph Briggs, Megan Petrus i Sarah Dangas, u analizi temeljenoj na standardnim makroekonomskim modelima i "empirijskim pravilima" Goldman Sachsa, iznijeli su moguće scenarije za ovu krizu.
U svom članku, usredotočenom na temu "više inflacije i nižeg rasta", ispitali su četiri scenarija upozorenja i predvidjeli najgore moguće ishode.
Do danas, kada se ovaj tekst piše, sva četiri scenarija su se ostvarila: cijene nafte porasle su iznad 100 dolara po barelu, globalna inflacija dramatično je porasla, gospodarski rast gotovo je zastao, a najvažnije je da je Hormuški tjesnac čije se zatvaranje predviđalo u najgorim scenarijima sada gotovo potpuno zatvoren za tranzit energije.
Jedna od središnjih tema analize bilo je "pooštravanje globalnih financijskih uvjeta", koje se sada materijaliziralo na načine koji su premašili očekivanja.
Troškovi zaduživanja na međunarodnim tržištima naglo su porasli, a više izvješća ukazuje na široko rasprostranjeno povlačenje sredstava iz bankovnih depozita diljem svijeta, posebno u zemljama Vijeća za suradnju u Zaljevu.
Ulaganja u arapske države regije ne samo da su značajno pala, već se gotovo mogu opisati kao da su se zaustavila.
Pouzdana izvješća sugeriraju da su veliki investitori ne samo napustili države Zaljeva, već se trend bijega kapitala nastavlja .
Nafiseh Kohnavard, međunarodna dopisnica BBC-a, izvještavala je iz Iraka: barem nekoliko velikih međunarodnih banaka, uključujući Citibank u UAE i HSBC Bank UK u Kataru, zatvorile su svoje poslovnice i pokušavaju povući svoje osoblje iz tih zemalja. Ovi događaji nanijeli su nepopravljiv udarac državama koje su desetljećima trošile ogromne svote kako bi privukle ulaganja i pozicionirale se kao regionalna financijska središta.
Globalni energetski šok
Iranski rat s Izraelom i Sjedinjenim Državama izazvao je energetski šok na globalnoj razini, koji se proširio izvan zemalja proizvođača nafte u Zaljevu na Europu i same Sjedinjene Države.
Ekonomisti opisuju ovu globalnu recesiju kao neviđenu po ozbiljnosti od Drugog svjetskog rata.
Izvanredan porast cijena nafte na europskim tržištima nametnuo je dodatni inflacijski teret gospodarstvu kontinenta.
U međuvremenu, Kina, kao najveći uvoznik nafte iz Irana, teško je pogođena. Nastavak rata i intenziviranje sankcija ozbiljno su poremetili uvoz energije iz Teherana u Peking, prisiljavajući zemlju da osigura opskrbu s daleko skupljih tržišta.
Trenutna bliskoistočna kriza, stvaranjem globalnog energetskog šoka, pokrenula je lanac ekonomskih posljedica koje se protežu od financijskih tržišta Zaljeva do europske inflacije i kineskih ekonomskih izazova.
Regionalni kreatori politike sada se suočavaju s teškom dilemom: rat tjera ulaganja koja su bila privlačena u zaljevske države tijekom godina ekonomske stabilnosti, no svaki kompromis mogao bi ugroziti njihovu unutarnju sigurnost i stabilnost.
Jasno je da će se, bez obzira na ishod ove krize, globalna energetska karta i ekonomska ravnoteža snaga preoblikovati u godinama koje dolaze.
Pravi korisnik
Bliskoistočna kriza, sa svim svojim dimenzijama, donijela je relativne dobitke određenim zemljama; Ruska Federacija je među rijetkim akterima koji su od nje profitirali. Globalni porast cijena nafte značajno je povećao prihode Moskve od nafte i ublažio utjecaj zapadnih sankcija.
Ova promjena prioriteta smanjila je vojni pritisak na Rusiju duž ukrajinskog fronta i učinkovito dala Moskvi strateški prostor za disanje. Dakle, iako je rat između Irana, SAD-a i Izraela nanio veliku štetu globalnom gospodarstvu i zapadnim saveznicima, neizravno je koristio Rusiji.
Komentar: Neizravno je ključna riječ. Produljenje rata protiv Irana koristi i Kini u vezi s pitanjem Tajvana, jer se američke sposobnosti smanjuju, a istovremeno se otkrivaju njihove slabosti.
Prekid trgovačkih ruta i strateška važnost Hormuškog tjesnaca: Globalne štete od regionalne krize
Dok rat američko-izraelske koalicije s Iranom ulazi u treći tjedan, Bijela kuća još nije predstavila koherentnu priču o krajnjim ciljevima sukoba. Trumpovi optimističniji pristaše tumače ovu dvosmislenost kao dio njegove strategije, ali sve veći broj političkih vođa, analitičara i stručnjaka za međunarodne odnose opisuje zbunjenost Washingtona kao stvarnu, zabrinjavajuću i neviđenu.
Osim neprijavljenih ciljeva rata, jedna neporeciva stvarnost su njegove geoekonomske posljedice za globalno gospodarstvo usredotočeno na Hormuški tjesnac, najvažnije energetsko grlo na svijetu.
Hormuški tjesnac: Nezamjenjiva energetska arterija svijeta
U svom najautoritativnijem izvješću o važnosti ovog strateškog prolaza, Konferencija Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju (UNCTAD) identificirala je Hormuški tjesnac kao najvažniju tranzitnu rutu za energiju na svijetu.
Prema izvješću, Hormuz predstavlja:
● 38% globalne trgovine sirovom naftomSvakog dana kroz ovaj strateški tjesnac prolazi između 20 i 22 milijuna barela nafte.
● 29% globalne trgovine tekućim plinom
● 19% globalne trgovine ukapljenim prirodnim plinom (LNG)
Posljedice poremećaja u Hormuškom tjesnacu: od kratkoročnog šoka do dugoročne krize
Ekonomski stručnjaci smatraju poremećaj u Hormuškom tjesnacu jednim od najkatastrofalnijih scenarija koje se mogu zamisliti u modernom dobu.
U scenariju kratkoročnog poremećaja (koji traje nekoliko dana do tjedana), predviđene posljedice uključivale su naglo veće troškove osiguranja, nagli porast cijena nafte, kašnjenja u transportu energije i nestabilnost na financijskim tržištima.
Sada, kako rat ulazi u treći tjedan, sva su se ta predviđanja ostvarila: globalne cijene nafte premašile su 100 dolara po barelu.
U scenariju dugoročnog poremećaja koji se već odvija svjedočimo nestašici energije u Aziji, ekonomskoj recesiji u zemljama uvoznicama, promjenama u globalnim investicijskim tokovima i rastućim cijenama roba i sirovina diljem svijeta.
Alternativne rute: Neučinkovita obećanja nasuprot stvarnosti na terenu
moguće alternativne rute, naglašava da nijedna ne može u potpunosti zamijeniti ulogu Hormuza:
● Iranska luka Chabahar - S izravnim pristupom Indijskom oceanu, pogodna je za trgovinu s Indijom, Afganistanom i Srednjom Azijom, ali nije dizajnirana za izvoz nafte iz Meksičkog zaljeva. Njezin trenutni kapacitet je ograničen, uglavnom usmjeren na kontejnere i opću robu. Štoviše, Chabahar pruža samo djelomičan pristup za Afganistan, Indiju i Srednju Aziju te mu nedostaje učinkovitost za Europu i Zapadnu Aziju.Nezamjenjivost Hormuškog tjesnaca
● Luka Fujairah u UAE - Jedina veća luka u zemlji izvan Hormuškog tjesnaca, povezana naftovodom Habshan Fujairah, koji prenosi naftu iz Abu Dhabija kapacitetom od 1,5 milijuna barela dnevno. Ipak, luka nije imuna na iranske raketne napade; do trenutka ove analize, Iran ju je dva puta napao, gotovo zaustavivši izvoz. Fujairah pokriva samo dio nafte UAE i neučinkovit je za Katar, Kuvajt, Irak i Saudijsku Arabiju.
● Saudijski naftovod Istok-Zapad (Petroline) - S kapacitetom od oko 5 milijuna barela dnevno, prenosi naftu iz Meksičkog zaljeva u Crveno more (luka Yanbu). Međutim, on služi samo Saudijskoj Arabiji, a ne drugim državama u regiji. Štoviše, ovaj je naftovod također bio meta iranskih raketnih napada i napada dronovima, što je potkopalo zapadne nade da će se zaobići Hormuz.
● Naftovod Irak-Turska (Kirkuk-Ceyhan) - Ova linija prenosi sjevernoiračku naftu do Sredozemlja, ali se suočava s ozbiljnim ograničenjima. Južnoiračka nafta (Basra) i dalje ovisi o Hormuzu. Kapacitet naftovoda je ograničen i često poremećen regionalnom nesigurnošću. I njega su pogodile iranske dronove, što ostavlja malo nade za brzi nastavak rada.
● Kopnene rute Iran-Turska-Europa - Iako su prikladne za robu koja nije nafta i ne ovise o Hormuzu, nisu dizajnirane za transport sirove nafte ili ukapljenog prirodnog plina (LNG i LPG). Njihov kopneni transportni kapacitet izuzetno je ograničen.
U svom zaključku, UNCTAD naglašava da je Hormuški tjesnac vitalna i gotovo nezamjenjiva ruta za globalnu trgovinu energijom. Ako se Hormuz poremeti:
● Cijene energije će porastiStoga alternativne rute mogu pokriti samo mali dio globalne potražnje.
● Globalna trgovina će se suočiti s ozbiljnim poremećajima
● Troškovi prijevoza i osiguranja će se umnožiti
● Azijske zemlje (Kina, Indija, Japan, Južna Koreja) pretrpjet će najveću štetu
Ranjivost Zapada: Od lanaca opskrbe do široko rasprostranjene inflacije
NBC News, u svom analitičkom izvješću o ranjivostima Zapada od zatvaranja Hormuškog tjesnaca, istaknuo je vitalne robe koje ulaze u zapadne lance opskrbe ovom rutom: aluminij, guma, gnojivo, šećer, plastika, elektronika i baterije.
Posljedice ove ovisnosti uključuju:
● Rastuće cijene aluminija, što povećava troškove proizvodnje automobila, zrakoplova i građevinarstva u SAD-u i Europi
● Poremećaji u proizvodnji gnojiva i poljoprivrednih inputa, što dovodi do viših cijena hrane u Europi i Americi
● Ovisnost zapadne farmaceutske i elektroničke industrije o azijskim sirovinama koje tranzitiraju kroz Hormuz
● Krajnji rezultat: veća inflacija u SAD-u i Europi, s rastućim pritiskom na zapadne proizvođače
© CopyrightInvestitori se sada klade da će ukupna inflacija u SAD-u u sljedećih 12 mjeseci porasti iznad 5%. Izvor: Bloomberg
Članak naglašava da je Zapad "vrlo ranjiv na nastavak zatvaranja Hormuškog tjesnaca".
Prekretnica globalnog gospodarstva
U konačnici, nijedna alternativa Hormuškom tjesnacu ne može vratiti predratni poredak globalnog gospodarstva. Iako je izravna šteta koncentrirana u regiji, Zapad (Amerika i Europa) trpi šire neizravne posljedice: rastuće cijene energije, više troškove industrijskih sirovina, poremećaj globalnih lanaca opskrbe, rastuću inflaciju i pritisak na automobilski, zrakoplovni, farmaceutski i poljoprivredni sektor.
Zaključak i perspektive
Trenutni rat između Islamske Republike Iran i saveza SAD-a i Izraela nije jednostavan vojni sukob, već rezultat desetljeća akumulirane napetosti, strateških pogrešaka i nepoštivanja međunarodnih normi.
Donald Trump, zaobilazeći Kongres i ignorirajući upozorenja, pokrenuo je ovaj rizični pothvat ne kako bi osigurao američke nacionalne interese, već pod izraelskim utjecajem, s iluzijom da će brza pobjeda donijeti bezuvjetnu predaju Irana. U stvarnosti, sukob se pretvorio u kaljužu čije se posljedice protežu izvan regije na globalno gospodarstvo, pa čak i na saveznike Washingtona.
Iran, čak i ako su njegovi vođe meta, nije nacija koja se predaje. Logika krvne osvete i nacionalne volje donijela je novo vodstvo odlučno u otporu. Trump je sanjao o bezuvjetnoj kapitulaciji, ali sada se suočava s vodstvom vođenim osvetom. U međuvremenu, otvorene primjedbe Antonyja Blinkena i Chrisa Murphyja razotkrile su neviđeni utjecaj Izraela na Bijelu kuću i duboke podjele među američkim elitama i javnim mnijenjem - tri četvrtine Amerikanaca protivi se ovom ratu i krive Trumpa da ga je započeo pod izraelskim pritiskom.
Ekonomski, predviđanja Goldman Sachsa o inflaciji i globalnoj recesiji su se ostvarila. Djelomično zatvaranje Hormuškog tjesnaca, najvažnijeg energetskog čvorišta na svijetu, poslalo je udarne valove na tržišta. Zemlje Perzijskog zaljeva suočavaju se s bijegom kapitala i poremećenim trgovinskim rutama, dok Kina, kao najveći iranski uvoznik nafte, teško pati od energetske nesigurnosti. Rusija je, nasuprot tome, profitirala od viših cijena nafte i smanjenog vojnog pritiska u Ukrajini.
Europska unija pokazala se manje kao neovisni akter, a više kao pasivni partner SAD-u koji uvodi sankcije protiv žrtve dok njezini građani snose troškove inflacije i energetske krize. Ova strateška inercija otkriva gorku istinu: europska tvrdnja o globalnoj težini više je retorika nego stvarnost.
Komentar: Reći da je EU manje neovisan akter je potpuno nedovoljno za opisivanje njezine istinske slabosti.
Izvješća UNCTAD-a, NBC-a i CNBC-a naglašavaju da je Hormuz nezamjenjiv. Svaki dugoročni poremećaj destabilizira zapadne lance opskrbe, od aluminija i lijekova do gnojiva i hrane, što potiče inflaciju u Americi i Europi. CNBC je ovaj trenutak prikladno nazvao "prekretnicom globalnog gospodarstva".
No, osim geopolitičkih i ekonomskih jednadžbi, ne smije se zanemariti ljudska dimenzija. Analitičarka Bliskog istoka Kim Ghattas upozorava: "Bojim se da iranski narod ne samo da će izdržati rat, već neće ni postići ono za čime žudi - pravednijom vladom koja predstavlja njihovu volju." Njezina zabrinutost, ukorijenjena u patnji običnih ljudi, podsjeća nas da iza svakog geopolitičkog izračuna leži sudbina stanovništva koje plaća visoku cijenu borbe za moć.
Ono što je danas jasno jest da će, bez obzira na ishod, globalni energetski poredak i regionalna ravnoteža moći biti preoblikovani u godinama koje dolaze. Promjene moći su neizbježne. Ali ostaje neodgovoreno pitanje: shvaća li Trump kakvu je uslugu učinio Netanyahuu? I hoće li međunarodni akteri učiti iz ovog iskustva ili moramo čekati sljedeći rat, čije se sjeme već sije u ruševinama ove krize? Kao što je Jeremy Bowen s pravom upozorio, svaki Zaljevski rat sije sjeme sljedećeg. Možda je sada vrijeme da se redefiniraju strategije koje daju prioritet miru i stabilnosti nad uništenjem i osvetom.
Izvori:
- Janathan Karl: "Operacija u Iranu mogla bi trajati tjednima, rekao je Trump za ABC News, rekavši za Hamneija: 'Ja sam ga uhvatio prije nego što je on mene', ABC News
- Joseph Briggs i drugi: "Globalni ekonomski utjecaji rata u Iranu", GS Publishing
- Prekidi u Hurmuzkom tjesnacu: "Implikacije za globalnu trgovinu i razvoj", UNCTAD
- Financial Times: "Iran i himera kapitulacije"
- Alex Abraham: "Iznad bombi i projektila", GULF NEWS
- Samia Nakhoul: "Rat između SAD-a i Irana izaziva ekonomske posljedice i sigurnosne rizike za zemlje Perzijskog zaljeva, Ekonomski i sigurnosni utjecaji na zemlje Perzijskog zaljeva usred sukoba SAD-a i Irana" Globalne vijesti iz bankarstva i financija
- "Rat između SAD-a i Irana: Potencijalni ekonomski utjecaj i kako poduzeća mogu reagirati", Thomson Reuters
- JOEL RUBIN: "Prava analiza, a ne argumenti", CNN
- Nafisa Kohnavard: BBCpersian X
Komentari čitatelja
na naše novosti