Israeli flag
© AdobeStockIzraelska prikrivena prijetnja
Teško je pronaći mnogo toga što bismo mogli nazvati "dobrim" iz trenutnog američko-izraelskog rata protiv Irana. Ipak, jedan pozitivan razvoj događaja je činjenica da je izraelska prijevarna praksa pretvaranja da nema program nuklearnog naoružanja sada neodrživa.

Obnova rasprave o izraelskom programu nuklearnog naoružanja djelomično je potaknuta iranskim raketnim napadima na područje Dimone, grada na jugu Izraela poznatog po izraelskim nuklearnim istraživačkim postrojenjima.

U izvješću Jerusalem Posta od 22. ožujka o napadima, navode se kontinuirana poricanja izraelske države:
"U 1960-ima, tadašnji premijer Levi Eshkol obećao je da Izrael neće biti prva država koja će uvesti nuklearno oružje u regiju. Izraelski dužnosnici od tada ponavljaju taj stav."
Ipak, članak dalje napominje:
"Općenito je prihvaćeno da je postrojenje [blizu Dimone] proizvodilo plutonij za navodni nuklearni arsenal. Moderne procjene, poput izvješća Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stockholmu iz 2025., procjenjuju da Izrael ima zalihe od oko 90 nuklearnih bojevih glava."
Druge procjene navode da su zalihe znatno veće. Na primjer, 2016. godine, procurili su e-mailovi bivšeg američkog državnog tajnika Colina Powella koji pokazuju da Powell izjavljuje da bi međusobno osigurano uništenje učinilo izuzetno malo vjerojatnim da bi iranski režim upotrijebio nuklearno oružje, čak i da ga ima. Prema Powellu: "dečki u Teheranu znaju da Izrael ima 200 [nuklearnih oružja], sva usmjerena na Teheran, a mi imamo tisuće."

Pa ipak, politika je i izraelske države i američke države pretvarati se da nema izraelskih nuklearnih zaliha. Agenti američkog režima neće čak ni odgovoriti na pitanje ako ih se pita o izraelskom nuklearnom oružju. Na primjer, u razmjeni mišljenja prošlog tjedna između kongresmena Joaquina Castra i podtajnika za kontrolu naoružanja Thomasa DiNanna, Dinunno je odbio odgovoriti na izravna pitanja o osnovnim činjenicama:
"Koliki je izraelski nuklearni kapacitet u smislu oružja?" upitao je Castro na obavještajnom odboru. "Ne mogu komentirati to konkretno pitanje. Morao bih vas o tome uputiti Izraelcima", odgovorio je DiNanno. "Ima li Izrael nuklearno oružje?" ponovio je Castro pitanje. "Nisam spreman komentirati to", inzistirao je DiNanno.

"Niste spremni komentirati to? To je vrlo osnovno pitanje. Mi smo sa saveznikom koji vodi rat protiv Irana. Ovaj rat nastavlja eskalirati", podsjetio je Castro prisutne na brifingu. Kada je pojasnio je li DiNanno svjestan izraelskog nuklearnog statusa, potonji je rekao da ni on ne može komentirati.

"Vi ste glavna osoba zadužena za to da ovo znate i razumijete. Zar nam nećete dati odgovor? Ne razumijem zašto je ovo pitanje toliko tabu kada je to osnovno pitanje, a mi smo u ratu uz Izrael protiv Irana. Suočavamo se s potencijalom nuklearnih posljedica", upozorio je Castro.

"Opet, izvan bi moje nadležnosti, kao podtajnika za kontrolu i neširenje oružja, bilo raspravljati o tom konkretnom pitanju", ponovno je odgovorio DiNanno, ne dajući odgovor na početno pitanje.
Ovo je očigledan pokušaj izbjegavanja priznavanja onoga što je možda najotvorenija "javna tajna" u međunarodnim odnosima: Država Izrael ima nuklearni arsenal.

Ali koja je točno svrha odbijanja priznanja postojanja arsenala?

Jedan od glavnih čimbenika ovdje je činjenica da postojanje arsenala čini Državu Izrael nepodobnom za američku pomoć prema američkom zakonu. To je problem za američke podupiratelje vojne i ekonomske pomoći Državi Izrael. Kao što je Military.com nedavno izvijestio:
"Desetljećima su Sjedinjene Države pružale Izraelu značajnu vojnu pomoć, trenutno strukturiranu kao višegodišnja sigurnosna pomoć koju je odobrio Kongres i provodi se kroz godišnja izdvajanja. Ta se podrška često tretira kao pravno rutinska. No, bliži pogled na američki zakon o neširenju nuklearnog oružja postavlja ozbiljno pitanje koje Kongres i uzastopne administracije uglavnom izbjegavaju: Dopušta li postojeći savezni zakon pomoć zemlji za koju se općenito zna da posjeduje nuklearno oružje koje nikada nije prijavila?"
Jezik zakona je jednostavan. Izvještaj Military.com nastavlja:
"Najrelevantniji zakon je Symingtonov amandman, kodificiran u 22 USC § 2799aa-1. Zakon nalaže da se većina američke ekonomske i vojne pomoći 'prekida' svakoj zemlji koja isporučuje ili prima tehnologiju za obogaćivanje urana izvan međunarodnih zaštitnih mjera punog opsega. ... Amandman ne imenuje Izrael, niti sadrži izuzeće specifično za Izrael."
Ne treba ni spominjati da je nuklearni arsenal izraelskog režima izvan "međunarodnih zaštitnih mjera". Režim u Tel Avivu je među malobrojnim zemljama koje su odbile potpisati Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (NPT), a režim nikada nije dopustio međunarodnim inspektorima da na bilo koji način pregledaju izraelske zalihe. Drugim riječima, Izrael je učinio sve ono za što izraelski režim optužuje Iran. Iran je dugo dopuštao međunarodne nuklearne inspektore i potpisnik je NPT-a.

Kao još jedan primjer činjenice da vladavina prava ne postoji u Sjedinjenim Državama, proizraelski elementi unutar američke vlade - koja je većina takozvane "vanjskopolitičke skupine" održavaju fikciju da Izrael nije ilegalna nuklearna sila prema američkom zakonu. To omogućuje američkom režimu da dodatno iskorištava američke porezne obveznike kako bi osigurao da Izrael ostane glavni primatelj američke vojne pomoći, primajući više od trećine bilijuna dolara od 1946. Američki zakon jednostavno nije važan ako stoji na putu podrške režima Državi Izrael.

Čak ni Powellovo priznanje nije bilo dovoljno da se od američkog režima dobije izravan odgovor na ovo. Nakon procurilih Powellovih e-mailova, novinar je pitao glasnogovornika Pentagona Johna Kirbyja hoće li otkriće o izraelskom nuklearnom arsenalu Izrael učiniti nepodobnim za pomoć. Kirby je poprimio zbunjeni izraz lica i izjavio da ne može odgovoriti na pitanje.

Apsurdnost odbijanja američkih dužnosnika da govore o izraelskom nuklearnom arsenalu dodatno otkriva činjenica da izraelski akademici otvoreno priznaju njegovo postojanje. Izraelski vojni povjesničar Martin van Creveld, na primjer, otvoreno je govorio o toj temi, pa čak i zaprijetio da će upotrijebiti arsenal na "svijet" ako se izraelska država suoči s egzistencijalnom prijetnjom:
"Posjedujemo nekoliko stotina atomskih bojevih glava i raketa i možemo ih lansirati na ciljeve u svim smjerovima, možda čak i na Rim. Većina europskih prijestolnica su ciljevi naših zračnih snaga. Dozvolite mi da citiram generala Moshea Dayana: 'Izrael mora biti poput bijesnog psa, preopasan da bi ga se uznemiravalo.' Smatram da je sve to u ovom trenutku beznadno. Morat ćemo pokušati spriječiti da stvari dođu do toga, ako je ikako moguće. Naše oružane snage, međutim, nisu tridesete najjače na svijetu, već druge ili treće. Imamo sposobnost da srušimo svijet sa sobom. I mogu vas uvjeriti da će se to dogoditi prije nego što Izrael propadne."
Spominjanje Rima nije slučajno. Fanatičniji ogranci izraelskih kreatora politike dugo su Rim smatrali posebno poželjnom metom jer je on zapravo glavni grad kršćanstva i jer bi uništenje Rima bio simboličan udarac Rimljanima koji su uništili Jeruzalem 70. godine.

Pa ipak, američki režim i dalje se pretvara da izraelske zalihe ne postoje - kako bi dodatno potrošio milijarde dolara poreznih obveznika kroz ono što je očito ilegalni program strane pomoći prema američkom zakonu. Umjesto toga, SAD bi nas htio uvjeriti da je neširenje nuklearnog oružja prioritet američke vlade. U stvarnosti, američka nuklearna politika pretežno je usmjerena na jednu stvar: sprječavanje širenja nuklearnog oružja za neprijatelje Države Izrael.

Jednostavno rečeno, američki režim je zarobila koalicija interesnih skupina koje dobrobit izraelske države stavljaju iznad svega, a svakako iznad američkih poreznih obveznika i američkog zakona.