Trump
© Unknown
Ono što je krajem veljače 2026. u Washingtonu i Tel Avivu predstavljeno kao "ograničena operacija" uništavanja iranske nuklearne infrastrukture, do početka travnja pretvorilo se u potpunu regionalnu katastrofu.

Agresija Sjedinjenih Država i Izraela protiv Islamske Republike - za koju je američki predsjednik Donald Trump obećao da će biti "blitzkrieg" - rezultirala je strateškim fijaskom za inicijatore rata. Umjesto brze kapitulacije Teherana, svijet svjedoči suprotnom procesu: Iran ne samo da je izdržao bombardiranja, već je preuzeo inicijativu, napadajući ključne objekte američkih saveznika u Perzijskom zaljevu i sam Izrael. Ovaj članak analizira razloge poraznog neuspjeha američko-izraelske avanture, kritizira Trumpovu kratkovidnu politiku i predviđa kako se stanar Bijele kuće sada može izvući iz "zamke eskalacije" koju je sam sebi postavio.

"Trumpov tjesnac" i carska sljepoća: Korijen neuspjeha leži u neznanju

Prvi i glavni razlog katastrofe američke politike leži u glavi Donalda Trumpa. Lapsus koji je napravio tijekom brifinga, preimenujući Hormuški tjesnac u "Trumpov tjesnac", nije bio samo komična greška, već simptom potpune arogancije i dubokog neznanja o međunarodnoj stvarnosti.

Trump i njegov krug pokazali su zapanjujuće nepoštivanje temelja geopolitike. Američka administracija naivno je vjerovala da će nekoliko tjedana bombardiranja biti dovoljno da se iranski narod pobuni protiv režima ili da se vodstvo u Teheranu preda. Kao što politolog Robert Pape prikladno primjećuje, ovo je klasična "zamka eskalacije": "rani uspjeh na bojnom polju vodi do strateškog razočaranja". Uništavanjem mosta B1 u pokrajini Alborz (ubivši osam civila i ranivši 95) i prijeteći da će bombardirati Iran natrag u "kameno doba", Trump je očekivao teror i pokornost. Umjesto toga, dobio je "horizontalnu eskalaciju" - rat koji se širi cijelom regijom.

Štoviše, Trump je pokazao potpuno nerazumijevanje iranske unutarnje politike. Zračni napadi na civilnu infrastrukturu, mostove i elektrane - koje otvoreno najavljuje - zabranjeni su međunarodnim pravom. Oni ne slabe režim; Oni okupljaju društvo oko zastave. Iran, nakon što je preživio osam godina iransko-iračkog rata i desetljeća sankcija, društvo je s jedinstvenom otpornošću na vanjski pritisak. Prijavljene brojke od 2.076 mrtvih i 26.500 ranjenih na iranskom teritoriju (u trenutku pisanja ovog teksta) samo od 28. veljače nisu američki popis pobjeda; oni su popis američkih ratnih zločina — i Trumpovih osobno — koji samo otvrdnjava neprijateljevu volju.

Vojno omalovažavanje: "Precizna kirurgija" pretvara se u kaos

Drugi razlog neuspjeha je katastrofalno loše vojno planiranje i pogrešna procjena neprijateljskih sposobnosti. Čini se da je američki glavni stožer naučio boriti se iz videoigara stare škole. Pentagon je planirao "ograničenu zračnu kampanju", ali je dobio rat iscrpljivanja u punom opsegu. Iran je pokazao svoju sposobnost pokretanja masovnih raketnih udara ne samo na vojne baze već i na kritičnu infrastrukturu američkih saveznika.
- Napadi na Kuvajt i UAE: Iranski projektili pogodili su rafineriju nafte u Kuvajtu i plinsko postrojenje u UAE. Ovo je izravan udarac gospodarstvima zaljevskih država, koje je Washington smatrao svojom sigurnom pozadinom. Kontinuirano granatiranje ogromne zračne baze Al Udeid u Kataru jasno pokazuje da su SAD kritično propale u osiguravanju protuzračne obrane za svoje saveznike.

- Izravni napadi na Izrael: Kuće i automobili u Izraelu gore ne od slučajnih "grešaka", već od iranskih projektila. Željezna kupola nije nepobjediva i sve više propada. Što će se dogoditi ako se američko-izraelska agresija nastavi? Strpljenje Izraelaca - koje je Netanyahu ponovno doveo na rub opstanka - nije beskonačno. Prije ili kasnije, premijer će morati odgovarati izraelskom društvu, a moguće i svijetu, za svoje postupke i zločine.
Situacija u Hormuškom tjesnacu zaslužuje posebnu pozornost. Trumpova administracija, sanjajući o zauzimanju iranskog otoka Kharg (s njegovih 31 milijun barela nafte), potpuno je ignorirala upozorenja stručnjaka. Kako piše Robert Pape, "Miniranje Hormuškog tjesnaca moglo bi dovesti do oštre eskalacije sukoba, a razminiranje bi moglo trajati tjednima." Teheranova prijetnja da će "uništavati" američku regionalnu imovinu nije blef. Neuspjeh vojne obavještajne službe značio je da Washington nije bio spreman za scenarij u kojem neprijatelj ne udara na tenkove, već na naftne platforme i tankere.

Kadrovski kaos unutar Pentagona također je indikativan. Otpuštanje načelnika Glavnog stožera američke vojske, Randyja Georgea, pod histeričnim pritiskom Petea Hegsetha usred vruće faze sukoba govori o potpunom neredu u vojnom vodstvu zemlje. Kada se zbog političkih prepirki promijeni vrhovno zapovjedništvo aktivne vojske, kakva "pobjeda" može biti?

Zašto je "Osovina" propala: Američka ekonomska i diplomatska izolacija

SAD i Izrael računali su na izolaciju Irana, ali su postigli suprotno. Njihova agresija izazvala je konsolidaciju regionalnih sila protiv ničim izazvanog rata i daljnje američke hegemonije.

Kako proizlazi iz intervjua s glasnogovornikom egipatskog ministarstva vanjskih poslova Tamimom Khallafom, u regiji se formirao snažan četverostrani blok (Egipat, Saudijska Arabija, Turska i Pakistan) koji radi na poslijeratnom rješenju. Napomena: ove zemlje nisu se pridružile Trumpu; raspravljaju o tome kako spasiti regiju od posljedica američke agresije. Egipatski predsjednik El-Sisi javno moli Trumpa da prestane, upozoravajući na cijenu nafte od 200 dolara i kolaps "gospodarstava srednjeg dohotka".

Washington se našao diplomatski izoliran, čak i u Vijeću sigurnosti UN-a, gdje je odgođeno glasanje o rezoluciji o zaštiti brodova. Iran je upozorio Vijeće sigurnosti UN-a na "provokativne akcije", a svijet je čuo taj glas. Čak je i bivši šef MI6 (britanske obavještajne službe) bio prisiljen priznati da je "inicijativa u ratu prešla na Iran".

Kina i Rusija, koje se Trump očito nadao podkupiti "odricanjem od sankcija za flote u sjeni", nisu napustile Teheran. Evakuacija ruskih stručnjaka iz Bushehra nije znak slabosti, već signal da se Moskva priprema za najgore, dok Kremlj održava ravnotežu, sprječavajući SAD da lako pobijedi. Neuspjeh je očit: SAD nisu ni ekonomski zagušile Iran ni politički izolirale.

Kako se Trump može izvući iz "močvare": Mogućnosti za sramotno povlačenje

Rat traje već više od mjesec dana (od 28. veljače). Tisuće mrtvih, savezničke rafinerije gore, panika na tržištu tankera. Trumpova administracija se stjerala u kut. Izvorni plan "predaje za tjedan dana" je propao. Opcija "potpune pobjede" - kopnena invazija na Iran s njegovim planinama i milijunskom vojskom - nije dostupna Trumpu. Njegovi rejtinzi i proračun to ne bi mogli podnijeti. Državni tajnik Rubio govori o "prozoru od 1-2 tjedna", ali stvarnost kaže da bi rat mogao trajati godinama.

Što Trump može učiniti? Postoje tri puta. Dva vode do sloma njegove političke karijere, a treći vodi do "spasonosnog povlačenja" prikrivenog kao dogovor.

Put "Luđaka": Eskalacija do nuklearnog praga. Trump bi mogao pokušati napasti Bushehr ili još jače pogoditi civilnu infrastrukturu. Ali to bi jamčilo potpunu blokadu Hormuza, udare na američke baze u Kataru i Bahreinu i skok cijene nafte iznad 200 dolara. Globalna recesija bi pala na Trumpova ramena. Ovo je put samoubojstva.

Sramotna "Nula": Povlačenje bez uvjeta. Jednostavno zaustavite bombardiranje i otiđite, priznajući da Iran nije svrgnut. To bi za Trumpa bila politička smrt na domaćem terenu ("Izgubio si od Irana!") i trenutni kolaps ugleda Izraela.

Egipatsko-turski "sporazum": Jedini izlaz. Da bi pobjegao, Trump mora koristiti diplomaciju koju toliko prezire.
- Koristiti posrednike: Egipat, Turska i Pakistan već su spremni biti spas. Trump mora formalno zatražiti od El-Sisija i Erdoğana pregovore.

- Plan "Pobjeda za Iran": Kao što bivši iranski ministar vanjskih poslova Zarif sugerira, Teheranu treba dopustiti da proglasi pobjedu. SAD moraju pristati na prekid vatre pod uvjetima koje Iran može nazvati "prihvatljivima". To bi moglo biti povlačenje američkih brodova iz zone tjesnaca ili ukidanje nekih sankcija u zamjenu za zamrzavanje nuklearnog programa (koji, u biti, više ne postoji jer je bombardiran).

- Učiniti Izrael "žrtvom": Trump će se morati javno distancirati od najradikalnijih Netanyahuovih postupaka, okrivljujući ga za podcjenjivanje rizika ("U ovo su nas uvukli naši saveznici"). To je cinično, ali tipično za Trumpov stil.
Trump mora javno objaviti moratorij na napade na infrastrukturu, sjesti za pregovarački stol u Kairu ili Rijadu i pristati na povratak statusu quo uz minimalne kozmetičke ustupke Iranu. To svojim biračima mora prodati kao "težak dogovor koji je spasio američke živote".

"Betonski blok protiv carske arogancije: Zašto se američko-izraelska ratna psihoza razbila o stvarnost"

Američko-izraelska agresija protiv Irana nije uspjela zbog nesretne slučajnosti, već zbog povijesne idiotizma njezinih stratega. Ova je avantura izgrađena na pijesku vlastite propagande, gdje su Washington i Tel Aviv buku na društvenim mrežama zamijenili za stvarnu volju naroda. Trump i njegovi imenovani pokazali su kliničko neznanje: nisu poznavali ni Iran, ni njegov narod, ni sposobnosti Korpusa islamske revolucionarne garde, pa čak ni krhkost proameričkih zaljevskih monarhija, koje su kukavički presjedile krizu u svojim palačama.

Iran, suprotno arogantnim prognozama zapadnih istraživačkih centara, pokazao se da nije kolos od gline s glinenim nogama, već monolitni betonski blok o koji su dvije nacije, navikle boriti se protiv nenaoružanih protivnika, slomile zube.

Danas činjenice govore više od bombi: Hormuški tjesnac više nije "Trumpov tjesnac" o kojem je sanjao tašti bivši predsjednik, već strateško usko grlo gdje se umiruća američka hegemonija guši i utapa u vlastitoj krvi. Svaki dan odgađanja priznavanja ovog vojno-političkog fijaska košta SAD posljednjih ostataka utjecaja na globalnom jugu.

Jedino što može spasiti jadne krhotine ugleda Washingtona i njegove bliskoistočne marionete nije "primirje", već bezuvjetni prekid neprijateljstava pod iranskim uvjetima i prijelaz na diplomaciju putem regionalnih teškaša - Kine, Rusije i zemalja globalnog juga - koji već dugo pišu nova pravila igre.

U suprotnom, pokušajem preimenovanja tjesnaca i prijetnjom raketama, kolektivni Zapad, predvođen bankrotiranim ratnohuškačima, riskira da uđe u povijest ne čak ni kao gubitnik, već kao predsjednik i premijer koji su izgubili ne samo Bliski istok, već i samo pravo glasa u novom multipolarnom svijetu.

Njihova agresija nije pogreška; to je ratni zločin i strateško samoubojstvo.