SAD su uvjerljivo izgubile prvi krug rata s Iranom. Ako se Trump odluči za drugi krug, rezultati će biti katastrofalni za Ameriku i njezine saveznike.
DJT go out
© Real Scott Ritter
Gotovo 40 dana Izrael i Sjedinjene Države provodili su opsežnu zračnu kampanju protiv Irana osmišljenu s ciljem rušenja vlade i suzbijanja iranske sposobnosti obrane. Ova kampanja nije uspjela postići nijedan od svojih navedenih ciljeva. Umjesto toga, pretvorila se u igru ​​brojki u kojoj su vojni stručnjaci i političari prodavali napuhane rezultate javnosti koja nije postavljala pitanja.

Iranska vlada ne samo da je odoljela naporima promjene režima izazvane ubijanjem vodstva, već je zapravo ojačala svoju moć kada se iranski narod, umjesto da se okrene protiv Islamske Republike, okupio oko njezinog cilja. Štoviše, umjesto da suzbije iransku sposobnost lansiranja balističkih raketa i dronova protiv američkih vojnih baza, kritične infrastrukture u zaljevskim arapskim državama i Izraela, Iran je ne samo održao svoju sposobnost napada, već je rasporedio nove generacije oružja koje je lako porazilo sve sustave raketne obrane, dok je, koristeći obavještajne informacije koje su omogućavale precizno ciljanje, uništilo kritičnu vojnu infrastrukturu vrijednu desetke milijardi dolara.

Regionalni stručnjaci dugo su upozoravali na posljedice ulaska u egzistencijalni sukob s Iranom, napominjući da Iran neće jednostavno dopustiti da bude izbrisan kao održiva nacionalna država bez da osigura da i druge nacije regije budu izložene sličnim egzistencijalnim prijetnjama svom opstanku, te da će globalna energetska sigurnost biti narušena na način koji će izazvati svjetsku ekonomsku krizu. Ove procjene potkrijepljene su nevjericom da Iran ne samo da će moći zaustaviti brodarstvo koje prolazi kroz Hormuški tjesnac, već i učinkovito ciljati i uništiti glavni potencijal proizvodnje energije u arapskim državama Perzijskog zaljeva.

Nije da su političari i vojni planeri u SAD-u i Izraelu sumnjali u sposobnost Irana da utječe na globalna energetska tržišta ili napadne ciljeve u Izraelu i regiji Perzijskog zaljeva.

Znali su da Iran ima potencijal.

Samo su vjerovali da će moći postići promjenu režima u Teheranu u relativno kratkom roku, čime su se pojavila bilo kakva prijetnja koju bi Iran mogao predstavljati za opskrbu energijom i infrastrukturu.

Bili su u krivu, zbog čega su SAD tražile izlaz iz rata ubrzo nakon što je počeo.

Krajnji rezultat bio je ovo trenutno primirje, koje je navodno sklopljeno kako bi se kupilo vrijeme američkim i iranskim pregovaračima da izrade trajni mirovni plan.

Međutim, postoji temeljni problem.

Dok je Iran pristupio trenutnim pregovorima s praktičnog, realno utemeljenog stava, utemeljenog na rješavanju stvarnih glavnih razlika između SAD-a i Irana, SAD je talac politiziranog hira američkog predsjednika koji treba oblikovati domaće javno mnijenje na način koji stvarnost ponižavajućeg poraza pretvara u percepciju smjele pobjede.

Predsjednik Trump kandidirao se na platformi utemeljenoj na ideji da će Ameriku držati podalje od skupih, neograničenih vojnih avantura koje su definirale SAD od početka 21. stoljeća.

Rat s Iranom dokazao je da je ovo obećanje laž.

Ova laž, u kombinaciji s brojnim drugim političkim promašajima koji su se dogodili tijekom prve godine i pol njegova drugog mandata, dovela je predsjednika Trumpa i njegovu političku ostavštinu u opasnost, a na horizontu se naziru ključni izbori na polovici mandata koji prijete pomaknuti ravnotežu snaga u američkom Kongresu s Republikanske stranke na Demokratsku stranku. Ako republikanci izgube Zastupnički dom, opoziv Donalda Trumpa gotovo je siguran. Samo to bi značilo kraj Trumpove zakonodavne agende. Ali ako Demokrati osvoje i Senat, i to s dovoljno velikom razlikom, Trump neće samo biti opozvan, već moguće i osuđen.

A to ne bi značilo samo kraj Trumpovog predsjedništva, već i kraj brenda Trump, nečega što je Trump usavršavao cijeli svoj odrasli život i što je pretvorio u politički kult ličnosti koji je redefinirao američku politiku.

Iran je ušao u trenutnu rundu pregovora usmjerenih na praktične aspekte i stvarnost geopolitike i nacionalne sigurnosti.

Trumpu je bitno oblikovati percepcije u svoju političku korist.

To nisu kompatibilni ciljevi, posebno kada je Iran izašao kao pobjednik iz rata koji nije želio, a Trump pokušava izmisliti narativ koji ga prikazuje kao pobjednika u sukobu u koji se njegov tim ne samo da nikada nije trebao upustiti, već ga je i izgubio, a sada Trump mora iskriviti ovu sumornu stvarnost na način koji mu politički koristi.

Uzmimo za primjer trenutnu zastoj oko Hormuškog tjesnaca.

Iran je preuzeo kontrolu nad svim brodovima koji prolaze ovim strateškim plovnim putem i, selektivno birajući koji brodovi mogu prolaziti, stvorio je globalnu energetsku krizu koja je štetno utjecala na američke saveznike u Europi i Aziji.

Upravo je činjenica da SAD nije imao vojno rješenje za problem iranskog prisilnog zatvaranja tjesnaca navela SAD da traži diplomatsko rješenje za probleme koje je sam stvorio.

Postoje i druga neriješena pitanja, poput iranskih zaliha 60% obogaćenog urana (koje su SAD očito pokušale zaplijeniti u neuspjeloj akciji specijalnih operacija), kao i pitanje iranskog nuklearnog programa općenito, za koji SAD inzistira da se može nastaviti samo ako Iran potpuno odustane od obogaćivanja, nešto što je Iran rekao da nikada neće učiniti.

SAD također želi ograničiti iranske programe balističkih raketa, unatoč činjenici da su upravo te rakete omogućile Iranu vojnu pobjedu nad SAD-om, Izraelom i arapskim državama Perzijskog zaljeva.

SAD također inzistira na tome da Iran prekine odnose s regionalnim saveznicima poput Hezbollaha u Libanonu (koji je u otvorenom sukobu s Izraelom zbog izraelske okupacije južnog Libanona) i pokreta Ansarullah u Jemenu, koji se protivi agresiji koju predvodi Saudijska Arabija od 2014. godine.

Doslovno postoji mala vjerojatnost da bi Iran priznao bilo koje od ovih pitanja, posebno nakon što je pobijedio u ratu u kojem su sva nenuklearna pitanja doprinijela iranskoj pobjedi.

I tu leži problem.

Trump je uglavnom povjerovao u narativ pod utjecajem Izraela koji definira pobjedu kao uvjetovanu time da Iran popusti po svim gore navedenim pitanjima.

Nešto što Iran nikada neće učiniti.

Trump nije pokazao nikakvu političku oštroumnost kada je u pitanju pokušaj oblikovanja američkog javnog mnijenja u svoju korist.

Umjesto da preuzme zasluge za to što je naveo Iran da pristane na otvaranje Hormuškog tjesnaca, Trump inzistira na tome da se ponaša kao opasan momak inzistirajući na nastavku pomorske blokade koja postoji samo na papiru, potičući Iran da promijeni kurs i zatvori tjesnac.

I prekine pregovore.

Ostavljajući Trumpa još više stjeranim u kut koji je sam stvorio.

Jedina dostupna opcija je nastavak upravo onih vojnih operacija koje su se pokazale nesposobnima za poraz Irana i, ako se pokrenu, izazvat će posljedice koje će imati razoran utjecaj na globalna energetska tržišta - upravo ono što je Trump pokušavao izbjeći kada je uopće tražio primirje.

Ali vrlo je moguće da postoje i druge posljedice.

Iran je u ovom sukobu u točki u kojoj je pokušaj igranja igre upravljanja eskalacijom kontraproduktivan.

Ako se SAD odluče nastaviti svoje napade na Iran, sa ili bez Izraela, Iran neće imati drugog izbora nego da od samog početka krene u napad.

Udariti ne samo na kapacitete proizvodnje energije regionalnih aktera, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije, Kuvajta i Bahreina, koji nastavljaju pružati pomoć SAD-u kada je u pitanju sukob s Iranom, već i na njihova postrojenja za desalinizaciju vode i postrojenja za proizvodnju energije.

Uskraćujući tim nacijama pristup vodi koja im je potrebna za preživljavanje.

I energiji koja im je potrebna za klimatizaciju nebodera koji su definirali njihov status modernih oaza civilizacije.

Vrući ljetni mjeseci se približavaju.

A ako Iran ukine vodu i klimatizaciju, tada će ove moderne zaljevske arapske države postati nenastanjive.

Gradovi poput Dubaija i Abu Dhabija postaju nenastanjivi. Isto tako i Kuvajt, Rijad i Manama.

Sve što su vladari ovih zaljevskih zemalja težili postići tijekom proteklih nekoliko desetljeća ležat će u ruševinama, gradovi duhova umjesto naprednih metropola.

I Iran bi vjerojatno učinio isto Izraelu, uništivši kritičnu infrastrukturu koja je maloj cionističkoj enklavi potrebna za opstanak kao moderne nacionalne države.

Učinivši zemlju meda i mlijeka nenastanjivom za milijune Izraelaca koji neće imati drugog izbora nego vratiti se svojim domovima porijekla.

Sve su to poznate stvari - nema misterija o tome što će donijeti posljedice nastavka vojnih operacija protiv Irana.

Albert Einstein se često citira kako je jednom primijetio da je definicija ludila ponavljanje iste stvari i očekivanje drugačijeg rezultata.

SAD i Izrael pokrenuli su iznenadni napad na Iran koristeći punu snagu svojih zračnih snaga.

I nisu uspjeli.

Danas je Iran spreman primiti kombinirani američko-izraelski udar koji će biti jednak, ali ne i premašiti, razornu snagu tih početnih napada.

I Iran će odgovoriti raketnim i bespilotnim napadima koji će za red veličine [deset puta, op.prev.] premašiti ciljano uništenje njegovih prethodnih odmazde.

Iran će promijeniti ciklus eskalacije tako što će odmah krenuti na udarac.

A Trump neće znati što ga je snašlo.

​​Posljedice nesposobnosti su stvarne.

Nešto što će Trump i američki narod uskoro saznati u stvarnom vremenu ako SAD nastave s prijetnjama nastavkom bombardiranja Irana u sljedećih nekoliko dana.