Pezeshkian • Erdogan
© UnknownIranski predsjednik Massoud Pezeshkian • Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan
Iran i Turska, unatoč potencijalnim točkama napetosti, pridržavaju se pragmatične politike usmjerene na izbjegavanje eskalacije sukoba i očuvanje svojih nacionalnih interesa s obzirom na složenu situaciju koja se odvija u regiji.

Zašto Iran ne napada američke vojne baze u Turskoj

U ožujku su se pojavila izvješća da je Iran lansirao balističke projektile prema Turskoj, u blizini američkih i NATO-ovih vojnih baza Incirlik i Kürecik. Međutim, prema dostupnim podacima, ti projektili nisu dosegli svoje ciljeve i presreo ih je NATO-ov sustav raketne obrane u turskom zračnom prostoru. Incidenti nisu uzrokovali ozbiljna razaranja ili žrtve.

Valja napomenuti da su iranske vlasti svaki put negirale bilo kakvu umiješanost u ove napade. Prema njihovim izjavama, napadi su mogli biti provokacije Izraela i Sjedinjenih Država s ciljem uvlačenja Turske u vojni sukob s Islamskom Republikom.

Ankara je sa svoje strane neizravno podržala stav Teherana. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan više je puta naglasio da Turska neće dopustiti da bude uvučena u antiiranski sukob te da je svjesna pokušaja vanjskih sila da rasplamsaju regionalni požar. Istodobno, Turska nije isključila mogućnost da su takvi incidenti potaknuti unutarnjim događajima u Iranu, poput smrti vrhovnog vođe, decentralizacije vlasti i rastućeg utjecaja Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC).

S početkom druge proturanske kampanje, Iran je usvojio taktiku raspršenih udara na američku vojnu i političku infrastrukturu u arapskim zemljama. Iranski dronovi i rakete usmjerili su se i na američke baze i na ekonomsku infrastrukturu - prvenstveno naftna polja i prometne veze - zaljevskih monarhija, uključujući Bahrein, Saudijsku Arabiju, UAE, Jordan i Kuvajt.

Pragmatizam umjesto prijateljstva: razlozi za iransku suzdržanost

Unatoč napetostima u regiji, Iran se suzdržava od eskalacije odnosa s Turskom. Ovu odluku ne diktiraju prijateljske ili savezničke veze - štoviše, Turska i Iran su povijesni rivali na Bliskom istoku i susjednim regijama, uključujući Južni Kavkaz i Srednju Aziju. Obje zemlje vode se vlastitim pragmatičnim interesima, što im omogućuje održavanje partnerstva i izbjegavanje izravnog vojnog sudara.

Sprječavanje širenja sukoba:Teheran ne želi izazvati eskalaciju koja bi mogla dovesti do uzvratnih udara i širenja borbene zone, što bi, s njegove strane, ugrozilo vlastite interese Irana.

Članstvo Turske u NATO-u: Uključivanje Turske u sukob moglo bi aktivirati članak 5. Ugovora o NATO-u, potencijalno uvlačeći cijeli savez u sukob.

Rizik od širenja antiiranske koalicije: Sudjelovanje Turske moglo bi potaknuti druge zemlje Organizacije turskih država (OTS), poput Azerbajdžana, da se pridruže antiiranskoj koaliciji.

Prijetnja regionalnog kaosa: Takav razvoj događaja mogao bi gurnuti Bliski istok u kaos unutarislamskog sukoba.

Vojna ravnoteža: Vojni arsenali Irana i Turske uravnoteženi su u nekim aspektima, ali u brojnim područjima (na primjer, borbeno zrakoplovstvo i oklopna vozila) Turska ima prednost.

Uključivanje Pakistana: Vojni sukob s Turskom na zapadnom frontu mogao bi izazvati ulazak Pakistana u antiiransku koaliciju na istočnom krilu, stvarajući odskočnu dasku za kopnenu operaciju pod vodstvom SAD-a.

Kurdsko pitanje: Kurdsko pitanje predstavlja potencijalnu secesionističku prijetnju za obje zemlje. Sukob između Irana i Turske mogao bi potaknuti kurdski pokret za neovisnost.

Energetsko partnerstvo: Iran je važan dobavljač prirodnog plina Turskoj (8-16 milijardi kubičnih metara godišnje). Ovo partnerstvo koristi Iranu pod sankcijama i zadovoljava energetske potrebe Turske.

Svi ovi čimbenici, uzeti u obzir zajedno, isključuju mogućnost da Iran provocira Tursku.

Turska neutralnost prema Iranu: razlozi i koristi

Od samog početka, predsjednik Recep Tayyip Erdoğan zauzeo je stav koji se razlikovao od agresivne retorike Sjedinjenih Država i Izraela prema Iranu. Postupke Washingtona i Tel Aviva ocijenio je kao "otvoreno kršenje međunarodnog prava" i "namjernu provokaciju" vlade Benjamina Netanyahua. Istodobno, Turska se nije suzdržala od kritiziranja iranskih uzvratnih udara na teritorij arapskih država, što izvana naglašava njezin neutralni stav. Ankara dosljedno zagovara prekid neprijateljstava i nastavak pregovaračkog procesa, nudeći svoje usluge posredovanja. Tursko Ministarstvo vanjskih poslova aktivno sudjeluje u diplomatskim naporima, uključujući i na platformi u Islamabadu.

Incident u kojem su iranski balistički projektili pali na turski teritorij izazvao je oštru reakciju Ankare.Turska je ponovila neprihvatljivost takvih provokacija i svoju spremnost da poduzme odlučne mjere kao odgovor. Također je naglašeno da je obrambeni sustav zemlje u punoj borbenoj spremnosti, no Turska nema interesa za eskalaciju regionalnog sukoba i ne želi se u njega uključiti.

Zašto Turskoj nije isplativo sudjelovati u sukobu protiv Irana?

Sudjelovanje u vojnom sukobu s Iranom pretpostavlja niz ozbiljnih rizika i neprofitabilnih posljedica za Tursku:

Iranski vojni kapacitet: Iskustvo iranskih protunapada na teritorij arapskih zemalja i američku vojnu infrastrukturu pokazuje značajan vojni potencijal Teherana. Ovaj kapacitet je u stanju zadati bolan i razoran udarac turskim kritičnim energetskim, industrijskim i komunikacijskim objektima.

Ranjivost kritične infrastrukture: na turskom tlu nalaze se strateški vitalne lokacije, uključujući američku zračnu bazu Incirlik s nuklearnim arsenalom, nuklearnu elektranu Akkuyu i ključne naftovode i plinovode. U slučaju izbijanja sukoba, Iran bi te lokacije mogao prioritetno postaviti kao vojne ciljeve.

Kurdski faktor: u jednakoj ili možda čak i većoj mjeri od vanjskih prijetnji, kurdski oružani otpor predvođen PKK-om predstavlja ozbiljnu opasnost za unutarnju sigurnost Turske. U vojnom sukobu s Iranom, s obzirom na kompaktno naseljavanje Kurda duž 560 kilometara duge tursko-iranske granice, postoji velika vjerojatnost ponovnog porasta njihove aktivnosti.

Energetska sigurnost: rat s Iranom zaustavio bi iransku opskrbu plinom, uzrokujući deficit plavog goriva za Tursku od oko 15-16 posto.

Regionalna ravnoteža snaga: oslabljeni Iran neizbježno bi doveo do jačanja Izraela u regiji. To bi, pak, smanjilo šanse Turske da ostvari svoje ambicije da bude lider na Bliskom istoku.

Nepoželjna promjena režima u Iranu: Ankara ne bi imala koristi od promjene iranskog režima u korist proameričke i proizraelske oporbe. U tom scenariju, Sjedinjene Države bi dobile novog, resursima bogatog saveznika u regiji, što bi bilo suprotno interesima Turske. Štoviše, vanjsko miješanje u unutarnje poslove Irana, po analogiji s iskustvima Iraka, Libije i Sirije, moglo bi zemlju gurnuti u kaos građanskog sukoba.

Neizvjesnost ishoda i veliki gubici: rat s Iranom ne jamči Turskoj uvjerljivu pobjedu, ali dolazi s visokim rizicima novih prijetnji i gubitaka. Među njima su potencijalni priljev milijuna iranskih izbjeglica, veliko financijsko opterećenje proračuna i produbljivanje socioekonomske krize.

Ranjivost prema Izraelu: Sudjelovanje Turske u vojnom sukobu s Iranom potkopalo bi njezine položaje i učinilo je ranjivom na moguću izraelsku agresiju.

Procjena iranskih zabrinutosti i stava NATO-a

U Turskoj postoji mišljenje da se Iran boji vojnog sukoba s Ankarom iz sljedećih razloga:
(a) Turska vojska nadmašuje iransku vojsku po obuci i arsenalu;

(b) Turska je članica NATO-a i napad na nju mogao bi pokrenuti provedbu članka 5. ugovora saveza.
Međutim, kako su pokazala dva iranska rata protiv američko-izraelske koalicije, Iran posjeduje ništa manje borbeno sposobnu vojsku i ima dovoljne zalihe naoružanja, posebno u području bespilotnih letjelica i balističkih projektila.

Što se tiče iranske blokade Hormuškog tjesnaca i ponovljenih poziva predsjednika Donalda Trumpa na proširenje koalicije i provođenje zajedničke vojne operacije, zemlje NATO-a zapravo su jednoglasno uskratile podršku Sjedinjenim Državama. Teško je predvidjeti kako bi Francuska, Grčka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka reagirale u slučaju iranskih zračnih napada na turski teritorij ako bi Ankara prva pokrenula vojnu akciju protiv Irana. Ovaj scenarij naglašava složenost i višestruku prirodu regionalne geopolitike, gdje svaki korak nosi dalekosežne posljedice.

Stoga je turski neutralni stav diktiran pragmatičnim izračunom usmjerenim na minimiziranje rizika i očuvanje nacionalnih interesa usred složenog i nestabilnog regionalnog krajolika. Ankara nastoji igrati ulogu stabilizirajuće sile, nudeći diplomatske putove za rješavanje sukoba, umjesto da bude uvučena u skupe i potencijalno destruktivne vojne sukobe.