Prijestolnica Azerbejdžana Baku sve više dobiva europski sjaj, ne rastajući se pri tome sa svojim neponovljivim istočnim koloritom. To se posebno osjeća u povijesnom dijelu grada, gdje su, uzgred, snimani mnogi legendarni filmovi.
Otkada je na Tašmajdanu bio podignut spomenik azerbejdžanskom čelniku Gajdar Alijevu, kod Beograđana se pojavilo vlastito zanimanje za ovu zemlju. Utoliko više, što je njezina uloga u svjetskoj politici prilično zapažena.
Naime, ta zemlja posljednjih desetak godina okretno skakuće po pravom geopolitičkom minskom polju, smatram analitičar Miroslav Lazanski.
Maleni Azerbajdžan postao jedan od globalnih centara u novom geopolitičko-energetskom točku. Na početku prošlog stoljeća Rusi su Baku pretvorili u jednog od vodećih proizvođača nafte u svijetu, Rokfelerovi i švedska obitelj Nobel ovdje su se obogatili, Hitler je u Drugom svjetskom ratu bezuspješno pokušavao prodrijeti do Bakua, u nadi da će osigurati gorivo za Wehrmacht. Nakon raspada Sovjetskog Saveza u Azerbajdžan su stigle investicije sa Zapada, a bivši američki ministar obrane Caspar Weinberger tvrdio je svojevremeno da je "
za SAD pristup kaspijskoj nafti i plinu značajniji strateški interes od proširenja NATO-a na istok".
Nedavni posjet Vladimira Putina prijestolnici Azerbejdžana, priređena na početku prvih Europskih igara, pokazala se kao znamenita po čitavom nizu političkih parametara.
Prije svega, zato što je još jednom podvukla:
nikakva "izolacija" Rusije, kojom prijeti Zapad na čelu s Amerikom, u suvremenom svijetu praktično nije moguća. Nedavno je predsjednik Ruske Federacije boravio u Italiji, gdje je vodio pregovore s premijerom te zemlje Mateom renciji i Rimskim papom Franjom, a 16. lipnja u Moskvi je boravio predsjednik Finske Sauli niista - isti onaj koji je demonstrativno odbio doputovati na paradu Pobjede 9. svibnja. Naravno, sve ritualne riječi o Ukrajini bile su i ovog puta izgovorene, ali jasno je da Helsinki ne uznemiravaju primarno problemi "nezaležnoj", već bilateralni odnosi s Rusijom, koji su uslijed režima sankcija pod udarom.
Ni Turska, ni Azerbajdžan, kao što je poznato, ne pripadaju državama zapadnog "sankcionog kordona", ali je ipak odnose s njima teško nazvati bezoblačnim. Proturječnosti su se zaoštrile i u vezi s realizacijom ogromnog projekta "Turski tok", čiji rezultat bi trebao biti pretvaranje Turske u moćni plinski "čvor" za cijelu Južnu Europu.
Jasno je da je turska strana spremna iskoristiti sadašnju situaciju uz maksimalnu korist za sebe i periodično ističe na adresu Rusije neprihvatljive uvjete poslovanja, probijajući za sebe "prozore mogućnosti". Postoje između Ankare i Moskve i ozbiljne proturječnosti po sirijskom pitanju: Turska istupa protiv Bashara Assada, dok mu istovremeno Rusija pruža svestranu podršku. Mada su odnosi prema "trećoj sili", kakvom se danas, uz blagoslov SAD, na Bliskom Istoku pokazala "Islamska država", kod obje države, blago govoreći, negativni.
Probleme je uvećao i poraz Stranke pravde i razvoja Recepa Erdogana na parlamentarnim izborima u Turskoj, i Putinovo priznanje genocida Armenaca 1915. godine, što je izazvalo dovoljno žestoku reakciju i u Ankari, i u Bakuu. Kao što je poznato, Azerbajdžan je uvučen u karabaški konflikt i njegovi odnosi s Armenijom vrlo su složeni. Ne treba zaboraviti u vezi s tim ni projekte "Veliki Turan" i "Nova Osmanska imperija", koji imaju mnoštvo pristalica u turkijskojezičkim državama i regijama.
Komentar: Ovo nije prvi put da skupine neonacista, za čiji je porast odgovoran SAD, organiziraju slične demonstracije.
Američki instruktori obučavaju neonaciste u Ukrajini za borbu