U idućih pet godina Hrvatska će dati više od šest milijardi eura za vojsku, od toga milijardu za kupovinu opreme. Treba li ova zemlja po diktatu NATO-a trošiti ogroman novac za gomilanje naoružanja, dok su zdravstveni, obrazovni i mirovinski sustav na rubu opstanka? O tome ne govori nitko relevantan u hrvatskoj politici

idućih pet godina Hrvatska će postupno povećati godišnje proračunsko izdvajanje za vojsku sa sedam milijardi i dvjesto milijuna kuna u 2020. na devet milijardi i četiristo milijuna u 2024. godini: ukupno će u tih pet godina na obranu biti potrošeno oko 48 milijardi kuna, a otprilike 16 posto tog iznosa - odnosno oko sedam i pol milijardi kuna ili milijardu eura - bit će potrošeno na opremanje i tehničku modernizaciju Hrvatske vojske. Radi se o ispunjavanju obaveze koju je ova zemlja preuzela prema NATO-savezu, čija je članica: cilj je da se 2024. godine dosegne trošak od dva posto BDP-a za obrambene troškove i da se na tom nivou zadrži u budućnosti, a da se unutar toga najmanje 20 posto novca troši za nabavu suvremenijeg naoružanja i borbenih sredstava. Ta obaveza preuzeta je 2014., ali do danas nije učinjeno gotovo ništa, osim što su mirovine bivših profesionalnih vojnika uračunate u ukupne troškove obrane, pa će ono što je trebalo provesti tokom devet ili deset godina morati biti provedeno u idućih četiri-pet. Neobjašnjivo je zašto je vlada Andreja Plenkovića u protekle tri godine propustila povećavati vojni budžet prema obećanom postotku BDP-a, s obzirom na to da je u te tri godine državni proračun bio ili u minimalnom deficitu ili u suficitu: objašnjivo je donekle time da se računalo da će biti kupljeni borbeni avioni zapadne proizvodnje i da će taj posao podignuti i udio vojne potrošnje u BDP-u i udio tehničke modernizacije u okviru obrambenog budžeta, ali propalo je zbog tvrdoglave namjere ministra obrane Damira Krstičevića i njegove ekipe da od Izraela kupe polovne američke avione F-16 u modificiranoj verziji Barak, mada Izrael nije mogao prodati te zrakoplove bez američke suglasnosti, a suglasnost je, na kraju, izostala.
'Vidjeli ste koliko se naoružava Srbija, i to je ta stvar. I prema tome, moramo voditi računa', odgovorio je ministar Krstičević u ponedjeljak na novinarsko pitanje zbog čega Hrvatska drastično povećava ulaganje u vojnu opremu i naoružanje.
Nije rekao da se radi o dogovoru s NATO-samita u Walesu 2014. godine, i nije rekao da je američki predsjednik Donald Trump ultimativno zatražio od članica NATO-a da počnu poštovati preuzete financijske obaveze prema Savezu. Krstičević je radije posegnuo za Srbijom, jer valjda misli da građanima neće biti mrska potrošnja milijardi kuna na ratnu tehniku ako se i Srbija naoružava, ako se sa Srbijom nadmećemo u broju aviona i oklopnih vozila. No što je ministar htio reći? Da postoji opasnost da Srbija vojno udari na Hrvatsku?
Ministar, naravno, obmanjuje javnost da se ne bi postavljala suvišna zdravorazumska pitanja. Vojno neutralna Srbija, koja balansira između Rusije i NATO-a s nešto većom naklonošću Moskvi, ne može pokrenuti rat ni protiv Hrvatske, to jest protiv NATO-a, ni protiv bilo koga drugog, jer bi to bilo i političko i vojno samoubojstvo objašnjivo samo pomračenjem uma. Zanimljivo je, međutim, da i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na isti način manipulira vlastitom javnošću opravdavajući opremanje srpske vojske novim sredstvima. 'Jeste li čuli da sam se žalio tko naoružava Albance, i Amerika i Turska i mnogi drugi, tko naoružava Hrvatsku, Amerika i Njemačka i drugi. Kažem, samo naprijed momci, radite svoj posao, mi ćemo svoj, ne kukam, a kao što vidite, ja znam u komad sve što su nabavili, da vidite koliko sam tome posvećen kao vrhovni zapovjednik', izjavio je Vučić prije mjesec dana. I na jednoj i na drugoj strani riječ je o političkom titranju većinski desnom biračkom tijelu i o nadi da bi se štogod moglo ušićariti u financijski krupnim poslovima u području kojim se vrzmaju sumnjivi tipovi i u kojem caruje tajnovitost.
Komentar: Pogledajte i: