Sirijski portal AHNA News je ugasio stranicu na engleskom jeziku i ostala je samo ona na kurdskom arapskom, a uglavnom govori o nedaćama Kurda koji su moraju napustiti Afrin pred turskom agresijom.
Neslužbeno glasilo sirijske kurdske Stranke demokratske unije (PYD) i YPG milicija, Kurdpress, još uvijek gaji iluzije kako će ih američka vojska braniti u slučaju turske agresije. No, autori nisu složni oko ovog pitanja.
Kurdpress 17. travnja piše kako Trumpova administracija američke trupe u Siriji planira zamijeniti arapskim, odnosno koalicijskim snagama zaljevskih monarhija na čelu sa Saudijskom Arabijom, što je plan kojeg je iznio saudijski ministar vanjskih poslova Aled Al-Jubeir.
Washington na ovaj način misli stabilizirati situaciju u sjeveroistočnom dijelu zemlje, piše kurdski portal, pozivajući se na izjave američkih dužnosnika za The Wall Street Journal.
Prema članku, Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton je o tome telefonom razgovarao s čelnikom obavještajnih službi Egipta Abbasom Kamelom, kako bi saznao hoće li Kairo sudjelovati u ovom projektu.
Prije razgovora s egipatskim dužnosnikom, SAD su isto navodno tražile od Saudijske Arabije, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, jer Washington želi da arapski narodi pošalju svoje vojnike na to područje. SAD su razradile ovaj plan s ciljem sprečavanja pojave "sigurnosnog vakuma" u Siriji, koji bi pomogao teroristima "Islamske države" da se vrate u regiju. Okupljanje arapskih snaga koje bi zamijenile američke vojnike je zadaća Trumpovog novog savjetnika Johna Boltona.
Komentar: SAD i dalje sa svojim marionetama nastoji podijeliti Siriju. Izjave da se američka vojska nalazi u Siriji u svrhu "borbe" protiv terorista je već postala bajka za malu djecu.
Viši suradnik na Institutu za Bliski istok Charles Lister također vjeruje "kako bi Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, koji vojno djeluju u Jemenu, te Egipat, mogli braniti teritorij koji nije pod kontrolom predsjednika Bashara Al-Assada".
Nakon ove objave slijedi još jedno izvješće o uspostavi nove američke vojne baze u Siriji, na području bogatom naftom u pokrajini Deir Ez-Zor.
Američke snage u Siriji u pravile ne grade trajne i baze od čvrstog materijala, kao ni potrebni infrastrukturu, ali ova vijest je kontradiktorna najavi povlačenja američkih trupa iz Sirije, kao što je obećao Trump i koji je i poslije raketnih napada na Siriju rekao da američka prisutnost u toj zemlji neće biti na duži rok.
Ipak, sirijski Kurdi se još uvijek nadaju u američku zaštitu. Jučer je Kurdpress priopćio kako su Amerikanci obećali da će odbiti sve napade na Manbij.
"Nedavno smo s američkom vojskom razgovarali o mogućem napadu Turske na Manbij. Zapovjedništvo američkih snaga u Siriji nam je obećalo da će odbiti svaki napad na grad, bez obzira tko ga pokrenuo", rekao je Ebu Adil, zapovjednik Vojnog vijeća Manbija, jedne od komponenti većinski kurdskih Sirijskih demokratskih snaga (SDF).
Izjavio je kako je američka koalicija stacionirana u gradu iz koje je prije dvije godine protjeran ISIL.
Ebu Adil je dodao kako, nakon izjave Ankare o mogućoj turskoj vojnoj operaciji u Manbiju, američka vojska patrolira duž graničnog područja u blizini grada 24 sata dnevno.
"Mi, stanovnici Manbija, spremni smo braniti naš grad u slučaju napada i turske prijetnje uzimamo ozbiljno, provodeći sve potrebne pripreme kako bismo odbili mogući napad. No, trenutno je u gradu mirno", zaključio je Adil.
U vrijeme kada je Ankara najavila plan za pokretanje napada na Manbij, američke snage su proširile postojeću vojnu bazu u gradu i poslale vojnike na prvu crtu. No, agencija Anadolu je od svojih izvora u gradu saznala da se u gradu i okolici nalazi 300 američkih vojnika, te više oklopnih vozila i građevinskih strojeva za izgradnju rovova i visokih nasipa od zemlje i pijeska, što znači da je tamo vrlo ograničeni kontingent američke vojske.
Vijeće za nacionalnu sigurnost Turske je 28. ožujka poručilo da će Ankara operaciju iz Afrina, koja je dovršena, preusmjeriti na Manbij. Kampanja neće biti pokrenuta samo ako snage kurdskih YPG milicija odu iz tog područja.
Zahtjev Ankare je isti kojeg su uputili i YPG snagama prije napada na Afrin, kojeg su Kurdi odbili. Rusija je prije napada na to područje predložila da regiju prepuste sirijskoj vojsci i ruskoj vojnoj policiji, koji će ih štititi od turske agresije, što su YPG snage odbile. Posljedice ove odluke su bile katastrofalne. Kurdi su poraženi, regiju su zauzele proturske islamističke milicije i turska vojska, a stotine tisuća civila je raseljeno.
Samo u Tal Rifaat, grad i područje sjeverno od Aleppa, došlo je tisuće kurdskih civila iz Afrina. Reporter španjolskog El Paisa je posjetio mjesto na kojem su stvorili privremeni kamp. Civili koji su se sklonili na područje pod kontrolom sirijske vojske kažu da su bježali više puta.
Fadia (53), je 2012. pred islamistima takozvane "Slobodne sirijske vojske" pobjegla iz Aleppa. Godinu dana kasnije i iz grada Marea, istočno od glavnog grada pokrajine, jer je tamo ušao ISIL. U veljači 2016. su u Tal Rifaat došle kurdske YPG milicije.
Pred turskom invazijom je pobjeglo 137 000 civila, od kojih je dio došao u Tal Rifaat, koji je prije dva tjedna ponovo pod nadzorom redovne sirijske vojske i civili se osjećaju sigurno, za El Pais izvještava Natalia Sancha.
Izbjeglice iz Afrina u Tal Rifaatu čine većinu, jer u gradu živi 500 do 600 lokalnih obitelji. Oni su pobjegli iz Afrina bez ičega, a kasnije su saznali da su islamističke milicije sve opljačkale i odnijele u Tursku.
Hasan Adhan, lokalni voditelj sirijskog Crvenog polumjeseca, kaže da su nakon bitke u Afrinu Kurdi u Tal Rifaatu postali deset puta brojniji od domaćeg stanovništva. Ipak, kaže da je sada bolje, jer su YPG milicije bile uvele policijski sat i morali su nositi njihove "nove dokumente", dok sirijska vojska to ne radi.
Najmanje 600 civila je izgubilo živote u turskoj ofenzivi, a 137 000 ih je pobjeglo iz Afrina. Više od 27 000 Kurda su došli u Tal Rifaat i morali su ući u prazne kuće islamističkih militanata, koji su prethodno otišli u Idlib, Azaz ili Tursku. Humanitarna situacija je teška, ali ne i katastrofalna, zahvaljujući naporima sirijske vlade i ruskog kontingenta koji dovozi humanitarnu pomoć.
Uz SAD kao saveznike vam ne trebaju neprijatelji
Tko je glavni krivac za sve navedeno, a isto se sutra može dogoditi Manbiju ili drugim regijama koje graniče s Turskom, gdje kurdske snage obećavaju "kako će se boriti do posljednjeg čovjeka, ali se neće povući pred agresorom"? Mogu li kurdski civili, ali i ostali, vjerovati obećanjima američkih vojnika u Manbiju, koji će s 300 pripadnika specijalnih snaga "odbiti napad bilo kojeg agresora"? Zar se sirijski Kurdi ne sjećaju kako su prošla njihova "braća" na sjeveru Iraka prošle godine, kada američke snage nisu ispalile jedan metak da ih zaštite.
Poznata je izreka gospođe Nu, rođake Ngo Din Diema, marionetskog vladara Republike Vijetnam od 1955. do 1963. godine, kojeg je, zajedno s bratom, po nalogu J.F. Kennedyja ubijen njegov brat po nalogu CIA.
"Kada su nam Sjedinjene Države saveznik, ne trebamo neprijatelje!", rekla je gospođa Nu, jedna od supruga braće Ngo Dinh, obitelji koja vladala Republikom Vijetnam.
Washington je sumnjao da žele postići kompromis s komunističkim otporom i tako okončati rat u Vijetnamu. Kada se saznalo za ovaj plan, CIA je provela državni udar i ubila supruga i šogora gospođe Nu, iako ih je SAD postavio na vlast. Oni su dobro znali tko su njihovi "saveznici", jer su potpuno ovisili o Sjedinjenim Državama. Sam Kennedy je ubijen samo 20 dana kasnije.
Nakon poraza u Afrinu sirijski Kurdi kao da nisu razumjeli što komunistička ideologija, čak i kurdska verzija iste, znači u očima njihovih američkih "saveznika". Za SAD su oni samo pijuni za ostvarenje vojnih ciljeva u trenutno najkompliciranijem žarištu svijeta.
Osim toga, kurdske frakcije se svađaju, preispituju saveze, prioritete, svoje snove i ciljeve. Mijenjaju milicije, govore o njihovim mrtvima i ocjenjuju trošak neispunjenih obećanja.
S njihovim "saveznicima", što su uglavnom američke, britanske i francuske specijalne snage, čak i kada su sudjelovali u obrani Sirije, pregovarali su o neovisnosti ili autonomiji nakon što rat završi. U tim se okolnostima sirijska vojska povukla iz područja s kurdskom većinom i usredotočila na obranu velikih gradova, ostavljajući Kurde da brane "svoje teritorije" od terorista "Islamske države", koje je tamo privukla nafta. Govorilo se da će Kurdi naknadno biti nagrađeni prema njihovim zaslugama, a danas su stjerani u slijepu ulicu i moraju se suočiti sa stvarnosti.
Kurdi su poraženi, njihova je uporišta i planova razorila turska vojska, najveća vojska u NATO paktu, nakon američke. SAD su napustile svoje "saveznike", a pomoć nisu dobili ni od strane Rusa i sirijske vojske. Zapravo su je odbili.
Donedavno su se kopnene postrojbe "međunarodne koalicije" borile da ISIL protjeraju samo s naftnih polja i da ih predaju Kurdima. Međutim, sada se SAD mora suočiti s planovima turske vojske i američke, britanske i francuske trupe moraju braniti Kurde u Siriji u njihovoj takozvanoj "Rojavi".
Uz sva obećanja, čini se da Kurdi sada ipak shvaćaju da se njihovi francuski, američki i britanski "saveznici" nikada neće boriti protiv Turske.
Od početka rata sirijski Kurdi idu stranputicom
Kada je rat počeo, sirijski Kurdi su slijedili zapadnu pseudoljevicu i skrivali su istinu da Amerikanci ne naoružavaju nikakve "ustanike protiv režima", nego teroriste bliske Al-Qaidi.
Kurdi su u početku dobili oružje od sirijske vojske, da bi se mogli braniti, kasnije i od Sjedinjenih Država, kako bi kasnije sudjelovali u rušenju Assada i podijeli zemlje.
Braneći slijepo najagresivnije stavove Obame, Trumpa, Hollandea, Macrona, Camerona, Therese May, NATO pakta, Al-Qaide i Kurda, zapadna pseudoljevica je odradila svoj dio posla i teško će sprati ovu sramotu sa sebe. U Francuskoj su tvrdili kako se Kurdi bore protiv ISIL-a jednako žestoko kao islamistička Erdoganova "Slobodna sirijska vojska" protiv Assada i Putina.
Ali danas se "Slobodna sirijska vojska" uz tursku vojsku bori protiv Kurda, dok je ISIL živ na područjima koje je okupirala "međunarodna koalicija" Sjedinjenih Država. Zapadni "progresivni" krugovi su nesposobni sami ocijeniti situaciju, podržavaju Jaish Al-Islam u Dumi i Kurde u Afrinu, bez ikakvih saznanja da su oni zakleti neprijatelji i da imaju dijametralno suprotne interese. Njihova jedina zajednička točka je podrška NATO pakta i pseudoljevice.
Ali na frontu Kurdi ipak počinju sumnjati. Broje li mrtve, sadašnje i buduće, prije nego se vrate u borbu i za koga? Protiv koga? Zašto i koliko dugo? Davno su bile prve pobjede protiv ISIL-a, kada su teroristi pobjeđivani nakon nekoliko tjedana ili nekoliko dana borbe.
U siječnju 2015. su, nakon nekoliko mjeseci borbi, Kurdi napokon uspjeli osloboditi Kobane, koji se zapravo zove Ayn Al-Arab, ali neka ostane ovako.
"Koalicija" je u bombardiranju uništila 70% grada. Bilo je više od 1600 mrtvih. To je američka strategija. "Slobodna sirijska vojska" i njihovi islamistički saveznici zauzimaju gradove i sela i protjeruju ISIL bez ispaljenog metak, ali Kurdi moraju ginuti, jer tako mogu tražiti nešto zauzvrat.
Morali su se istaknuti svojim postignućima, jer se htjelo provjeriti hoće li narednih desetljeća moći braniti naftna polja i američke baze u Rojavi. Ipak, neprijatelja je mnogo. To su ISIL, Erdoganova "Slobodna sirijska vojska" i Turska, a na drugoj strani Irak, sirijska vojska i njihovi saveznici.
Ayn Al-Arab, danas Kobane i ovaj kanton, strateški je važan za Kurde i YPG, jer ako ga izgube, to znači gubitak autonomne "Sirijskog Kurdistana". Već je nemoguće povezati tri "kurdska kantona", jer je jedan nestao, onaj u Afrinu, tako da bi Kurdima bilo bolje da preispitaju svoje ciljeve.
Američki "vojni savjetnici" su im se zakleli da Assad nikada neće pobijediti, što se pokazalo kao laž. Danas je Sirija gotovo potpuno slobodna od islamističkih plaćenika koje su naoružavali Pentagon i CIA. Ostala su područja Idliba i uz tursku granicu, ali će i ona doći na red. ISIL je u rasulu i nema čime platiti plaćenike. Zbog toga su Francuska, SAD i Velika Britanija bili prisiljeni prekršiti međunarodno pravo i njihovim scenaristima u Dumi narediti da naprave nešto što će ličiti na kemijski masakr.
NATO savez nije ostvario željeni cilj i Kurdi moraju odlučiti što će dalje
Od početka sukoba je cilj bila balkanizacija Sirije i Iraka na etničkoj i vjerskoj. Činilo se da je taj scenarij neizbježan. Do početka ruske intervencije je ISIL predstavljan kao "mitološka" i nepobjediva vojska koja je zauzela veliki dio Sirije i Iraka. Smatralo se da će ostali dijelovi Sirije trajno ostati u rukama takozvanih "pobunjenika", podržanih od strane zapadnih sila i zaljevskih monarhija. Na kraju je bilo potrebno stvoriti Kurdistan, koji bi uključivao i sjevernu Siriju, od istočnih granica sve do Afrina. No, plan je bio da u ovaj entitet uđe i dio Irana i takozvani "Irački Kurdistan". Nove karte Bliskog istoka su bile spremne još 2000-ih, a ponovo su se pojavile u medijima s napredovanjem terorista "kalifata" u borbama protiv sirijske vojske.
Američka koalicija je vodila dvostruku igru. Gađala je uporišta ISIL-a od pijeska i tone zastarjelih bombi potrošila u pustinji, bez ikakvih vojnih rezultata. Uz ovu nesposobnost se ISIL širio nevjerojatnom brzinom i zapadni analitičari su jednoglasno tvrdili da je nepobjediv. Neki su čak tvrdili da bi bilo dobro "retroaktivno službeno priznati kalifat kao državu", jer bi to bilo rješenje za zaustavljanje terorističkih napada u Europi.
Komentar: Da li je to bila nesposobnost ili namjera?
Oni razumniji su se pitali kako NATO, sila s proračunom od preko 900 milijardi dolara, nije mogao spriječili dopremu vojne opreme na linije terorista ISIL-a, uništavati velike konvoje kamiona koji su vozili naftu i opljačkane dragocjenosti do turske granice i Jordana?
No, to je bila američka vojna strategija. Pljačkajući milijarde dolara je ISIL jačao, a Sirija je, nakon embarga i sankcija nametnutih od strane Zapada, slabjela. Ta je situacija trajala gotovo dvije godine i sve se promijenilo ulaskom Rusije u sukob.
Rusija je masovno koristila svoje najnovije projektile i tako uništila vojnu infrastrukturu i logistiku ISIL-a, cisterne za naftu i većinu skladišta streljiva i oružja. Pobijeni su brojni plaćenici i ISIL je propao zahvaljujući koordiniranoj kampanji Rusije, sirijske vojske i njihovih saveznika.
Unatoč žestokim prosvjedima velikih zapadnih sila, koje su uvijek omalovažavale ciljeve i rezultate rusko-sirijske vojne kampanje, operacija čišćenja Sirije se nastavlja.
SAD i saveznici i dalje nastavljaju bombardirati pustinju, hvaleći svoje "precizne kirurške udare u kojima gine jedan po jedan lider ISIL-a".
No, što će biti s Kurdima? Trump je u više navrata neslužbeno najavio skoro povlačenje američkih snaga iz Sirije, što znači da ga nije briga za "Rojavu" i snove YPG snaga o "slobodnom Kurdistanu". Sirijska nafta polja jesu velika, ali se ne mogu usporediti s onima u zemljama ostatka regije.
Nejasno je zašto se onda grade vojne baze za američku vojsku, iako nijedna od njih, osim bivše tvornice cementa na sjeveru Sirije, nije od solidnog materijala.
Gotovo je nemoguće objasniti ovaj neobični paradoks.
2018. je počela turskom kampanjom protiv Kurda. Najava nove odluke sirijskih Kurda u Afrinu. Na Zapadu su graknuli kako je Erdogan kampanju pokrenuo uz "odobrenje od strane Moskve", "umiješanost sirijskog režima" i da se komadanje Sirije "nastavlja u dogovoru s Putinom i Assadom, na štetu sirijskog naroda".
Zapravo, nedostatak reakcije Rusa i Sirijaca uvelike iritira zemlje američke koalicije, jer im je uskraćen bilo kakav izgovor za vojnu intervenciju, koji bi vodili da spase svoje "kurdske saveznike". Kurdske snage na sve ovo nisu računale i bile su prisiljene na povlačenje prema jugu i istoku. Kurdske milicije istoka su napustili svoje položaje i došli kao pojačanje u Afrin, ali uzalud. Grad je pao u ruke islamističkih militanata i turske vojske, a "Rojava" je osakaćena. San o neovisnosti je uništen "potporom saveznika".
U međuvremenu, sirijske i ruske snage preuzimaju punu kontrolu nad ostalim enklavama u zemlji u koje je Zapad uložio velika sredstva.
Jedan cilj je NATO pakt ipak postignuo. U potpunosti je prekršio Povelju Ujedinjenih naroda i obveze poštivanja pravila međunarodnog prava i diplomacije. Hoće li se Kurdi i dalje boriti za ovakve "saveznike", to najviše ovisi njima.
Sada je prilika da odluče žele li živjeti u miru ili nestati kao pijuni u službi NATO pakta i sami kršiti međunarodno pravo. Kao što je rekla gospođa Nu iz vijetnamske marionetske "dinastije" Ngo Dinh: "Kada su nam Sjedinjene Države saveznik, ne trebamo neprijatelje!"
Komentari čitatelja
na naše novosti