UNHRC
© Reuters
Kako li je besmislena ova naša današnja, obavezujuća - do prekršajne kazne ako se povrijedi - demokratska odredba o »izbornoj šutnji«

Naredba je u Bosni i Hercegovini - danas ni riječi o važnim stvarima. Jer izbori su, kao, najvažniji. Dobro, najlakše je tako za umiriti savjest i biti »politički korektan«. Posebno spram svega što se dešavalo do danas. Zato ova legaizirana šutnja ponajviše i liči na izrugivanje onome što je nekada, za nekoga, to bilo i poštivanje korektnog demokratskog koncepta u službi pojedinca i države. Druga vremena došla.

Vjerovalo se nakon »oslobođanja demokracije« u nas kako su izbori najpošteniji način da se promijeni ono što ne valja, prije svega mijenjajući slobodno i po vlastitom izboru one koji očekivani boljitak nisu donosili, ili su ga čak i kočili. Umjesto njih, je li, birali su se bolji. Sve ostalo, pravda, istina, zakoni itd. trebalo je biti u funkciji toga. I tako svake četiri godine. Ali, kako je vrijeme odmicalo, a vlast sa svojim čarima postajala ekskluzivno rezervirana prvo za pobjednike i njihove razne interese, pa ono što ostane kao milostinja se dijelilo onima što su birali - tako se odmicala i cijela priča o demokraciji od onih lijepih opisa u knjigama o državi, ustavu, pravu, zakonima, propisima i procedurama. I sve to dodatno ojačano himnama, patriotizmima, nacijama, vjerom i vazda istorijom...Izabrani su brzo shvatali da će se svega toga morati držati rukama, nogama i zubima time što i svi budući izbori moraju biti njima u korist. Narod je to teže shvatao jer mu se lažima, obećanjima i strahom od posljedica poraza nije dozvoljavalo da »shvata«. A i kupovalo ga se svim i svačim. One povodljive i korumpirane lakše, one u manjini što su skloniji vlastitoj pameti i očima - teže.

Ovakvoj demokratskoj sreći pomagale su i razne mahinacije poput prevara, recimo s potpuno netačnim izbornim listama, s trampom izbornih promatrača, s odavno mrtvima što će ipak »glasati«, sa živima koji su davno otišli odavde, ali im tamo gdje su niko nije doturio izborne listće, s predizbornim »tv debatama« među luzerima, a opet kandidatima kojima nema ko da postavi pravo pitanje... Ali, iznad svega ovoga, dostojanstven je zaključak: demokracija i njeni mehanizmi se moraju poštivati, a broj glasova za izabranike ako treba i za sutrašnju propast mjera su demokracije. Baš uzvišeno! Sasvim mali dio toga je za dobre i poslušne i ova propisana šutnja. Njoj se uostalom i ne može puno prigovoriti za razliku od one tišine što pritiskuje puno toga u svim ostalim danima i na svakom koraku. Kroz minule godine, a slutim i dalje.

Ova priča - evo dan prije izlaska pred glasačke kutije - o šutnji i kandidatima što će nam donijeti sreću i rahatluk, napredak i pravdu - poodavno je postala rutinska. Uostalom, malo je još toga što normalnog čovjeka može istinski iznenaditi. To nije ni planetarni politički besmisao pomnožen s utrkivanjem u lažima i obećanjima o budućem koliko toliko normalnom životu.

E eto, u atmosferi ozakonjene šutnje spram domaćeg terena i (ne)očekivanja ičega novog sutra i dalje, primijeti čovjek i informacije koje prolijeću ciljano minimizirane i skrajnute, a stvar su onog pomenutog smisla »demokracije«, šprdnje s njom i šutnje pa i spram golemih stvari. Jedna bezmalo nezapažena informacija, formalno iz daljine, po svom značenju daleko se izdiže iznad ovdašnjeg izbornog besmisla. Sve do nivoa šprdnje sa onim što se zove međunarodni poredak. I nagoni na pomisao, dokle smo to svi skupa dobacili i na što smo se navikli jer evo nas na samom dnu s kojeg se nazire nestajanje mnogo čega što je dugo ličilo na neupitni ljudski fundament.

Vijest je kao usputna i banalna u gomili važnijih, »sudbonosnih« informacija o planetarnom haosu provučena na rutinski način, kao mala agencijska. Pa kaže: Vijeće Ujedinjenih naroda za ljudska prava (UNHRC) je na svojoj 39. sjednici u Ženevi usvojilo drugu rezoluciju o situaciji u Siriji. U prilog Rezolucije izjasnilo se 27 zemalja od ukupno 47 sadašnjih članova UNHRC-a. Predstavnici četiri zemlje bili su protiv prijedloga dokumenta, a 16 ih se suzdržalo.

I dalje, javljaju tek rijetke agencije iz Ženeve, na inicijalno ponuđeni tekst Rezolucije predložena su četiri amandmana i to:
  • Prvo, »uključivanje u Rezoluciju apela svim državama UN-a da se suzdrže od pomaganja terorističkim organizacijama, precizno, ISIL-u i Al Nusra Frontu«. Nije usvojeno.
  • Drugo, da se ulože međunarodni napori »za odvajanje ekstremista i terorističkih grupa od konstruktivne umjerene opozicije u Siriji«. Nije usvojeno.
  • Treće, predloženo je »prikupljanje informacija o saradnji poslovnih struktura i nedržavnih aktera s teroristima, kako bi ih se ubuduće privelo pravdi«. Nije usvojeno.
  • Četvrto, predloženo je da se »osude sankcije koje su određene države nametnule Sirijskoj Arapskoj Republici.« Nije usvojeno.
Precizno, protiv ovih amandmana, ujedno usvajajući Rezoluciju bez njih, glasale su zemlje Evropske unije, Ukrajina, Gruzija, Saudijska Arabija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati.


Predloge u pomenuta četiri amandmana podržale su Kina, Kuba, Egipat i Pakistan, a nakon odbijanja amandmana te četiri države glasale su protiv Rezolucije koja je, ipak, usvojena s onih 27 glasova za, uz 16 uzdržanih.

Prijedlog amandmana zemljama Vijeća Ujedinjenih naroda za ljudska prava (često se UNHRC u medijima netačno zamjenjuje sa UNHCR-om) podnijela je delegacija Rusije. Tu, naravno, dolazimo i do upaljača za besmisao iza kojeg se krije i ovaj suštinski neuporedivo sudbonosniji skandal od onoga što ga dnevno obilježava svođenje ukupne svjetske drame pa i sudbine kompletnog međunarodnog poretka, samo na »za« i »protiv« onoga »ruskog« ili onoga »američkog«.

Očigledno, epohalni skandal s odbijanjem da se, zapravo, ISIL i AL-Nusra okarakteriziraju kao teroristi i zato kao neko koga se ne smije pomagati, u temeljima ima pomenuto svrstavanje. Bez imalo svijesti o tome šta to znači. Ili, još gore, uz punu svijest upravo o tome. Ako se u kompletnoj perverziji međunarodnih odnosa i može progutati neprihvatanje četvrtog amandmana Rusije - kao partnera Sirije u tamošnjoj drami - o osudi sankcija protiv Damaska, ostaju dva nivoa apsolutno planetarnog skandala čija je legalizacija evo učinjena i to na nivou UN-a!

Prvi je, za nijansu »manji«, onaj o skrivanju brojnih »poslovnih partnera« terorista po svijetu, dakle o zaštiti svojih i zajedničkih interesa sa zlikovcima. Dodatno, dobrohotno se mnogim teroristima de facto sve oprašta i dopušta kvalificirajući ih »konstruktivno umjerenima«. Valjalo je, naravno, glasati ovako da bi se legalizovalo i opravdalo vlastito učešće samih »glasača« u ogromnom planetarnom skandalu. Jer ovo se sakriti više ne može. A i što bi.

Drugi nivo, onaj doista zastrašujući, jeste i smisao cijele priče. Demaskiranim, a moćnim grupama u svijetu, do nivoa pobjednika u Ujedinjenim nacijama, zlikovačka »geostrategija« otimačine sasvim je dovoljna da se praktično prizna dosadašnje i nastavi buduće pomaganje ISIL-a i Al-Nusra Fronta. Organizacija imenovanih i identificiranih terorističkih monstruma kakve novija ostorija ne pamti. Stvorenih i presudno suportiranih od onih koji to, evo na ovaj način, čak i priznaju, time i legaliziraju do sada tamo urađeno, pobijeno i srušeno. Terorizam je odbijanjem amandmana na rezoluciju UNHRC-a, da su ne znam čiji, javno priznat kao važna interesna poluga u proizvodnji međunarodno - pravne otimačine i legalizacije sile na planeti. Još gore, odbijanje onih amandmana, a sada je vidljivo uopšte ne samo zato što su ih predložili Rusi, mnogo više je prikrivanje pravog smisla groteske nazvane »borbom za ljudska prava« na Bliskom istoku. A zapravo borbe za konačnu otimačinu curećih egzistencijalnih resursa za čovječanstvo.Tamo do jučer, a svakim danom sve više i dalje po svijetu. Riječ je o zaštiti i suportiranju terorista kao glavnih izvođača radova u tom poslu kojeg evo čuvaju silnici što su prevladali, strahom i prijetnjama po svijetu, sve do UN-a. U zbilji, to su interesi napujdavani od strane najstrašnijih psihopata što više i ne kriju uvjerenje da imaju »pravo« vladati svijetom.

Kako li je samo mali, jadan i besmislen čitav ovaj cirkus sa zloupotrebljenim osnovnim demokratskim mehanizmima, pa i izborima koji treba da u zabitima širom svijeta u ime pravde i slobode, ljudskih prava i svijetle budućnosti, legitimiraju volju birača. A mnogi od njih, kupljene pameti, čak i ne znaju šta im je volja. Posebno koje im je pravo da sami odrede svoju sudbinu.

I malo gorke šale ovim povodom. Kako li je besmislena u ovakvom kontekstu ova naša današnja, obavezujuća - do prekršajne kazne ako se povrijedi - demokratska odredba o »izbornoj šutnji«. I koliko je nedemokratski i necivilizirano prekršiti je pred džambo plakatima s kojih nam se glasno smiju oni što će sutra, i ovim izborom, imati pravo da za ko zna kakav poslušnički, tuđi interes glasaju za (ili protiv) neke Rezolucije po kojoj su, evo, i bjelosvjetski teroristi naši mili partneri u svekolikom kobajagi planetarnom biznisu.

Pa ti ne glasaj protiv njih!