
Slika iz Prvog svjetskog rata. Ozlijeđeni vojnici i posmrtni ostaci onih koji nisu bili toliko 'sretni' dijele isti prostor.
Moja baka je devedeset devet i pol godina stara Francuskinja. Rođena je 1914. na početku Prvog svjetskog rata. Otac joj je umro na Zapadnom frontu u kolovozu 1918.; bilo je to samo tri mjeseca prije primirja.
Baka je bila samo jedna od
6 milijuna francuske djece koja su izgubila očeve. Njezina majka imala je malu šivaću radnju u južnoj Francuskoj, specijaliziranu za haljine za udovice, daleko najpopularniji odjevni predmet u to vrijeme.
Kada je bila u svojim tridesetim godina, moja baka je također proživjela Drugi svjetski rat, a 1945. je otišla u Njemačku sa svojim mužem, vojnikom koji je bio dio francuskih okupacijskih snaga koje su tamo bile stacionirane do 1960-ih.
Baka nije voljela živjeti s Nijemcima; podsjetili su ju na njezina izgubljenog oca. Još uvijek baš puno ne voli Nijemce. Pretpostavljam da nikada nije razmišljala o tome da su
i njemački
i francuski vojnici korišteni kao topovsko meso, izmanipulirani da se bore u ratovima od kojih su profitirali samo bezdušni, pohlepni političari i bankari.
Moglo bi se razumno tvrditi da je tijekom svog dugog života, moja baka, kao i mnogi njezini suvremenici, doživjela puni užas 20. stoljeća i postojanu devoluciju čovječanstva.
Komentar: Slijedeći nastavak je Mama, zašto tata nosi haljinu? Tata, zašto mama ima brkove?