man on laptop
"Iako mislimo da puno toga rješavamo, ironično, dokazano je da nas multitasking čini manje učinkovitima." ~Daniel J. Levitin, neuroznanstvenik

Oštećenje mozga uzrokovano internetom


Rastu dokazi da naši načini nasumičnog skupljanja informacija na internetu negativno utječu na naše neurološke i kognitivne funkcije, te nam uludo troše vrijeme - čineći nas manje učinkovitima i puno više ometenima nego što mislimo da jesmo. Internet je čudesna (čitaj: neophodna) stvar za čovječanstvo, no čini se da treba prilagoditi način na koji ga koristimo.

Prema studiji u časopisu Journal of Digital Information, ljudi koji čitaju online dokumente koji sadrže hipertekst ne zapamte toliko informacija kao ljudi koji čitaju bez hiperteksta. Iskušenje da kliknemo na hiperlinkove izaziva prekide u fokusu i pozornosti, prekidajući tok materijala, čime se ugrožava zadržavanje u memoriji. [i]
Dugoročna memorija je esencijalna za gradnju modela, mapa i shema - tzv. kontekst. Kad smo siromašni u kontekstu, naša sposobnost da napravimo upućenu procjenu dolazećih informacija je osakaćena. Nova informacija bi jednostavno mogla biti odbačena samo zbog toga što nema položenog temelja (konteksta) u sklopu kojeg bi se asimilirala. Učenje je zagušeno.
Tu je također i pitanje o "multi-taskingu". Neuroznanstvenik s MIT-a Earl Miller kaže da naši mozgovi "nisu dobro ožičeni za multitasking... Kad ljudi misle da obavljaju više stvari istovremeno, zapravo se samo vrlo brzo prebacuju s jednog zadatka na drugi. I svaki put kad to rade, kognicija ispašta." [ii]

Posljedica našeg prekinutog raspona pažnje se odražava kroz smanjeno razumijevanje i sposobnost prisjećanja. Razbacana pozornost na internetu ne doprinosi kontemplaciji i formiranju dubljeg značenja, ili širem shvaćanju kroz povezivanje točaka, također poznato kao izgrađivanje konteksta. Ultimativni primjer je, naravno, besciljno kretanje kroz sadržaj društvenih medija, "svjedočenje" mnogim informacijama, dok gotovo ništa ne učimo iz toga.

Neuroznanstvenik Daniel J. Levitin nas upozorava da "multitasking stvara povratnu petlju ovisnosti o dopaminu, učinkovito nagrađujući mozak za gubljenje fokusa i stalnu potragu za stimulacijom", dodajući da ovo brzo prebacivanje s jednog zadatka na drugi "podešava one centre u mozgu koji tragaju za novostima i nagradama, što uzrokuje erupciju endogenih opioida (nije ni čudo da je tako dobar osjećaj!), a sve na štetu našeg ostanka na primarnom zadatku. To je krajnji slatkiš praznih kalorija za mozak. Umjesto žetve velikih nagrada koje dolaze iz kontinuiranog, fokusiranog truda, mi pobiremo prazne nagrade završavajući tisuće malih šećerom obloženih zadataka." [iii]


Ako ste ikada pokušali uzeti iPad ili sličan uređaj od malog djeteta nakon što se smjestilo u "zombi mod" i bezumno skeniranje, znat ćete da djeca često reagiraju kao ovisnici o 'cracku' kojima je njihova droga zaplijenjena upravo kada su trebali dobiti svoj sljedeći 'hit'. Otkrića o endogenim opioidima razjašnjavaju ovaj zabrinjavajući fenomen.


U širem smislu, jasno se može dokazati da način na koji trenutno koristimo tehnologiju njeguje intelektualno propadanje i slabljenje kognitivne učinkovitosti. Kako autor Nicholas Carr kaže: "Postali smo bezumni potrošači podataka." To mora biti jedan od razloga zašto je John Vallance, bivši ravnatelj škole u Sydneyu - jedne od najboljih australskih redovnih škola - nedavno zabranio studentima da donose laptope u školu, zahtijevajući rukom napisane eseje i zadatke sve do 10. razreda. Nema sumnje da bi genijalni učitelj Rudolf Steiner odobravao to da je danas ovdje. Milijarde dolara koje je Australija uložila u školska računala Vallance opisuje kao "skandalozno rasipanje novca." [iv]

Vjerojatno smo daleko osjetljiviji na suptilne izvore skretanja pozornosti nego što bismo to željeli vjerovati. Glenn Wilson, bivši gostujući profesor psihologije na koledžu Gresham u Londonu, otkrio je u svom istraživanju da "situacija u kojoj se pokušavate koncentrirati na zadatak, a nepročitana pošta čeka u vašem inbox-u, može smanjiti učinkovitost kvocijenta inteligencije za 10 bodova." [v]

Ouch. Neki ljudi možda nemaju 10 bodova viška!
Russ Poldrack, neuroznanstvenik na Stanfordu, pokazao je da učenje informacija kroz multitasking uzrokuje da nove informacije idu u pogrešan dio mozga. Npr. ako učenici uče i gledaju TV istovremeno informacije iz njihovog domaćeg zadatka idu u striatum, regiju specijaliziranu za spremanje novih procedura i vještina, a ne činjenica i ideja. Bez ometanja televizije, informacije odlaze u hipokampus, gdje se organiziraju i kategoriziraju na načine tako da ih je poslije lakše povratiti. [vi]
Ovo otkriće mnogo govori o vrijednosti usmjerene pažnje i kontinuiranog truda. U joga terminima, takva jednousmjerenost se zove dharana. Očito je to dobro za naš mozak!

Distrakcija i fragmentirana svjesnost

Jedna od glavnih prepreka ka brzom društvenom napretku je sklonost ljudi da budu monofokalni, to jest, posvećeni jednom posebnom području, dok uglavnom ostaju nesvjesni drugih važnih sfera informacija. Opet, to utječe na sposobnost izgradnje konteksta i donošenje odluka u svakodnevnom životu. Militantni vegani koji su dobro upućeni o zlu životinjskog uzgoja dok istovremeno ništa ne znaju o politici, fluoru, tehnikama propagande, cjepivima, što su CIA ili NSA i što rade, itd., samo su jedan klasičan primjer monofokalne pozornosti.

Jedna od glavnih snaga interneta je njegova raznolikost, ali to je dvosjekli mač, jer sve što možemo zamisliti je na raspolaganju cijelo vrijeme, a uvijek su prisutna iskušenja da odemo na pravce koji mogu i ne moraju biti važni - obilje hiperlinkova i oglasa! Taj članak o permakulturi koji ste upravo čitali kako biste doveli svoj vrt u red je bio važan - pa kako ste dovraga onda odjednom završili gledajući dokumentarac o 'Zemlji kao ravnoj ploči'? TO može čekati.

Žalosna činjenica je da monofokalne tendencije većine ljudi dopuštaju da se "moćnici na vlasti" na ovom planetu izvuku sa silovanjem, krađom, genocidom, sotonističkom mrežom trgovine djecom, prikrivenom kontrolom populacije, te mnoštvom drugih nepravdi. Zašto? Zato što mi ne razvijamo našu svjesnost o širokom spektru relevantnih područja, a što bi nas osnažilo i učinilo da nas je puno teže prevariti i izmanipulirati u služenje agendama postavljenim od bezličnih snaga koje djeluju iza zavjese.

U stvarnosti, horde ljudi koračaju bezbrižno prema litici poput mnogih leminga, izrugujući one koji ukazuju na neposrednu opasnost kao "teoretičare zavjere"!

Sada više nego ikada trebamo svestrano obrazovane ljude tipa "polimat/polihistor", a ne specijaliste. Mi trebamo graditelje konteksta - i učinkovite načine i sredstva za poticanje fokusa i gradnje konteksta.

Nedostatak smjera

Pri istraživanju društvene medijske scene ovo je još jedna stvar koja odmah iskače. Tu jednostavno nema dovoljno strategije, kohezije ili planiranja. Plutamo u moru beskrajnih podataka i beskonačnih mogućnosti - a u velikoj mjeri, čini se, paralizirani smo time. Titanik ide besciljno na ledenjake jer nema nikoga za kormilom. Gdje da se okrenemo za smjer? Kako primijeniti to teško stečeno znanje sada? Koji su pragmatični koraci djelovanja? Tko će vam pomoći da to učinite?

Nova povezanost koju društveni mediji donose može djelomično biti iluzija, u smislu da se vrlo malo od te interakcije prenosi u stvaran 3D svijet aktivnosti i napretka. Nešto se zasigurno prenese, ali definitivno možemo i bolje od toga.

Jasno je da smjer kojim se trebamo kretati mora biti strukturiraniji, logičniji, orijentiran na rezultate i učinkovitost. Ne trebamo više informacija, trebaju nam strukturnije informacije i više fokusa. Trebamo prave zajednice i interes za gledište širokog spektra. Tek tada ćemo moći zaista shvatiti što se događa i onda zajedno raditi na rješenjima.

Bilješke:

[i] New Dawn magazine No. 160 Jan-Feb 2017, p 3


[ii] Daniel J. Levitin, Why the modern world is bad for your brain, www.theguardian.com

[iii] Ibid.

[iv] Natasha Bita, Computers in class ‘a scandalous waste’: Sydney Grammar head, www.theaustralian.com.au

[v] Levitin, op.cit.

[vi] Ibid.