Georgij Ivanovič Gurdjieff bio je armensko-grčki mistik, metafizičar i filozof koji je obilježio početak nove duhovne ere Zapada. Školovan u manastirima Istoka, odlučio je prenijeti učenje ezoterijske prakse na Zapad.

Gurdjieff je stvorio "sustav četvrtog puta", duhovnog učenja koje se nalazi između klasičnih "triju puteva" jogija, fakira i monaha. Njegov rad su preuzeli Bennet i Ouspensky.

"Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo.

Osobnost u čovjeku je ono što 'nije njegovo'.

Suština je istina u čovjeku; osobnost je laž. Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uvjetima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.

Međutim, po pravilu, osobnost kod takvih osoba je vrlo malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo osobno od onoga što 'nije njihovo', što je rezultat obrazovanje i kulture."

Možemo li vjerovati našim osjećajima?

Često se za ljude kaže da su racionalna bića, ali u stvarnosti mi smo i vrlo emocionalna bića. Često je povijest bila pozornicom strašnih djela koja su počinila ljudska bića obuzeta strastima. Podalje od tih drama velikih razmjera, naš svako­dnevni život vrvi slučajevima u kojima je ispravno postupanje žrtvovano zbog nagona, ega i instinkta.

U velikim kazališnim tragedijama, kao što su Shakespeareove Kralj Lear ili Romeo i Julija, postupci pobuđeni strastima doveli su do nesretnog lanca događaja - izdaje i smrti.

To je sudbina likova velikih tragedija, ali koliko su se puta naše male svakodnevne drame razvile u negativnom smjeru zbog nedostatka vladanja sobom? Koliko nas je puta naše djelovanje vođeno strašću dovelo do ruba ponora?

Postoje osobe čije ponašanje konstantno ima negativnu konotaciju. One, jednostavno, nikada nisu zadovoljne, čak se u sebi žale i same sebi

Mozak je organ koji je neuroplastičan, što znači da ima sposobnost da se menja. U svakom trenutku života možemo da promenimo fokus sa negativnih na pozitivna gledišta, a mozak će to osetiti i "odgovoriti" na izazov. Možemo da povećamo svoj koeficijent inteligencije (IQ) ili da naučimo nove veštine koje će nam promeniti život. Takođe, mozak može da se oporavi i od nekih fizičkih oštećenja.

Mozak reaguje i na pozitivne, i na negativne impulse

Uz to, naša emotivna i socijalna inteligencija jačaju, razvijaju se i napreduju ako se "odučimo" od štetnih ponašanja, verovanja i navika. Upravo svest o tome trebalo bi da ohrabri i pomogne nam da iz teških situacija pronalazimo rešenja. Mozak je neodvojivi učesnik tih procesa. Prisutna je, međutim, i druga strana medalje - "redizajniranje" mozga može da se odvija i u drugom smeru, što praktično znači da ga neka kontraproduktivna ponašanja oslabljuju, otupljuju i čine manje funkcionalnim. Dobra vest je da na svaku pozitivnu promenu, koliko god bio "pogođen" prethodnim ponašanjima, mozak dobro reaguje.

Toliko često pitanje svih osoba koje iza sebe imaju prošlost, a imamo ju svi.

Prošlost uključuje izbore, dobre i loše dane, trenutke kada niste znali bolje, tek sada sa odmakom vidite da ste mogli drugačije ili bolje.

No jedno je sigurno, prošlost se ne može promijeniti, ne može se vratiti niti popraviti.

To je jednostavno tako i najteži dio priče je to prihvatiti.

Ako imate toksičnog prijatelja ili se družite s nekim ko je toksičan, možete ograničiti ili prekinuti interakciju s tom osobom, no kad su vaši roditelji ili roditelji vašeg partnera toksični, nije se jednostavno maknuti od njih.

Neki od znakova da je roditelj i ljudi oko vas 'toksični':

• Negativnost - Toksični ljudi su emocionalno izvan kontrole. Oni imaju tendenciju dramatiziranja, a svaki problem vide kao razlog da postanu ljuti, verbalno nasilni ili destruktivni.

• Nedostatak empatije - Toksična osoba nije u mogućnosti prema drugima osjećati empatiju. Umjesto toga, sve se odnosi na njih i na njihove potrebe, pa ni ne shvaćaju kad je riječ o nekom drugom.

• Želja za kontrolom - Što je pojedinac toksičniji, to više želi kontrolirati sve u svojoj blizini, a toksični će roditelj postavljat nerazumne i nemoguće zahtjeve svojoj djeci i dok su mala, ali i kasnije kad odrastu.

• Kritičnost - Toksični roditelj ne može vidjeti postignuća svoje djece, bez obzira na to koliko je dijete u životu napravilo. Stalno umanjuju vrijednost drugih ljudi oko sebe općenito, a istodobno sebe pokazuju kao nadarene i talentirane za mnoge stvari.

• Uvijek krive sve osim sebe - Za nesklad i neslaganja u porodici uvijek im je kriv neko drugi. Ovi roditelji ne mogu preuzeti odgovornost za nikakve probleme, ali krive ostatak porodica za sve i često izvrću događaje.

Kako se nositi s toksičnim roditeljem?

Jordan Peterson je kanadski profesor kliničke psihologije na Univerzitetu Toronta. U proteklih godinu dana stekao je ogromnu publiku svojim predavanjima koja su svima dostupna na njegovom jutjub kanalu, kao i svojim gostovanjima na raznim televizijama.

Teme njegovih predavanja su veoma raznolike. S jedne strane, najviše su ga proslavile oštre kritike postmodernizma i političke korektnosti. S druge strane, to su saveti omladini kako da preuzmu odgovornost za svoje živote i kako da se nose s mnogim, sve bržim političkim i kulturološkim promenama. Trenutno važi za najvećeg borca za pravo slobode govora u Kanadi.

Na njegov rad, način razmišljanja i shvatanje sveta najveći uticaj imaju Dostojevski i Karl Jung. Objašnjavajući ljudsko ponašanje, nešto poput Junga, Piterson se koristi mitovima i religijom, smatrajući da se tu nalaze temelji filozofije današnje zapadne kulture.

Kada govori o mladim ljudima 21. veka, Jordan Peterson je donekle iznenađen koliko su osnovne vrednosti uzdrmane, kad je on postao poznat zahvaljujući frazama poput Sredi svoju sobu i Govori istinu.

Postigli smo velik napredak u konvencionalnoj medicini i raspolažemo s više tehnologije i rezultata istraživanja nego ikad prije, što nam je omogućilo da napravimo velike korake u dijagnostici i liječenju. Ovaj napredak, međutim, ima i svoje zamke.

Specijalizacije i subspecijalizacije dovele su do toga da liječnici gube cjelovit pogled na pacijente. Umjesto da ih vide kao ljudska bića, svode ih na organe koje treba dovesti do ozdravljenja, dok se pritom zanemaruje da su oni samo dijelovi složenog tijela kojeg oživljava svijest.

Premda je pažnja posvećena detaljima nužna, moramo uzeti u obzir i mogućnost da "zumiranjem" povremeno gubimo veću sliku.

Pitajući se kako je moguće da skoro čitava nacija podlegne suludim Hitlerovim idejama, Dietrich Bonhoeffer, njemački borac protiv nacizma, napisao je ovu sjajnu analizu fenomena ljudske gluposti.

Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Protiv zla se možemo buniti, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i spriječiti silom; zlo uvijek u sebi nosi i klicu vlastitog uništenja zato što kod ljudi barem izaziva nelagodu. Protiv gluposti smo nemoćni. Tu ne možemo ništa postići protestima ili silom; argumenti ne vrijede, u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja jednostavno nitko ne vjeruje - u takvim slučajevima je glupan čak i kritičan...

Osim toga glupan je, za razliku od zločinca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razdraži i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazriviji s glupanom nego sa zlim čovjekom. Nikada više ne treba pokušavati glupana uvjeriti argumentima, to je besmisleno i opasno.

Ako ste zaboravni ili griješite kada ste u žurbi, nova studija sa Sveučilišta Michigan State (MSU) - najveća dosadašnja te vrste - pokazala je da bi vam meditacija mogla pomoći da postanete manje skloni pogreškama.

Istraživanje je testiralo kako je otvoreno praćenje meditacije - ili meditacija koja usredotočuje svjesnost na osjećaje, misli ili osjete dok se razvijaju u nečijem umu i tijelu - promijenila moždanu aktivnost na način koji sugerira povećano prepoznavanje pogrešaka.

"Ljudski interes za meditaciju i svjesnost nadmašuje ono što znanost može dokazati u smislu učinaka i koristi", rekao je Jeff Lin, doktorski kandidat psihologije MSU-a i koautor studije. "Ali nevjerojatno mi je da smo uspjeli vidjeti kako jedna sesija vođene meditacije može proizvesti promjene u moždanoj aktivnosti kod onih koji ne meditiraju."

Nalazi sugeriraju da različiti oblici meditacije mogu imati različite neurokognitivne učinke, a Lin je objasnio da postoji malo istraživanja o tome kako otvoreno praćenje meditacije utječe na prepoznavanje pogrešaka.

Prije negoli pristupimo ovoj temi, trebamo nešto pojasniti: u životu, u živim bićima pa, prema tome, i u ljudskim bićima, nema apsolutnih vrijednosti. Ne pozivamo se na arhetipove Pravde, Ljepote ili Istine, jer u svijetu ideja oni postoje kao apsoluti, ali u manifestiranom svijetu stvari postaju relativne kada dođu u dodir s drugima. Stoga, ono što je dobro za jednu osobu, možda neće biti dobro za drugu.

Sve negativne emocije imaju svoj pozitivan aspekt; mi ih činimo negativnima kada ih potiskujemo. Moramo prihvatiti emocije koje smatramo negativnima kao dio sebe, promatrati ih i transformirati. Svijest o vladavini osjećaja može imati učinak sličan onome koji uzrokuje promatrač u svijetu kvantne fizike, a to je transformacija objekta promatranja.

Napokon, postoje li emocije štetne po zdravlje? Koje su to emocije koje nas povrjeđuju?