Često se za ljude kaže da su racionalna bića, ali u stvarnosti mi smo i vrlo emocionalna bića. Često je povijest bila pozornicom strašnih djela koja su počinila ljudska bića obuzeta strastima. Podalje od tih drama velikih razmjera, naš svakodnevni život vrvi slučajevima u kojima je ispravno postupanje žrtvovano zbog nagona, ega i instinkta.
U velikim kazališnim tragedijama, kao što su Shakespeareove Kralj Lear ili Romeo i Julija, postupci pobuđeni strastima doveli su do nesretnog lanca događaja - izdaje i smrti.
To je sudbina likova velikih tragedija, ali koliko su se puta naše male svakodnevne drame razvile u negativnom smjeru zbog nedostatka vladanja sobom? Koliko nas je puta naše djelovanje vođeno strašću dovelo do ruba ponora?
S ciljem nužnog ovladavanja emocijama, stoici preporučuju da ih najprije promatramo i razumijemo, a zatim da ih raščlanimo prepoznavanjem njihove prave prirode. U njihovim djelima pronalazimo zapanjujuću analizu, gotovo sustav, raznih emocija i njihovih uzroka.
U središtu njihova psihološkog učenja nalazimo pojam pathēs, nezdrave strasti, uzbuđenja duše koja su suprotna razumu ili prirodi. To su emocije koje nas vode djelovanju protiv naše prirode i protiv našeg vlastitog dobra. Zanimljivo je da su Grci upotrebljavali riječ pathos (πᾰθος) kako bi označili strast i patnju. Danas taj grčki korijen nalazimo u riječima patologija i apatija.
Stoici, počevši od Zenona i Hekatona, dijele strasti ili afekte u četiri skupine.1
1. Epithumiai - žudnjaKao što se može vidjeti, strasti se temelje na izvanjskome, odnosno na našem tumačenju stvarnosti. One proizlaze iz krivih vrijednosnih prosudbi.
Želja za posjedovanjem nečega što nam predstavlja dobitak ili postignuće. Ljutnja je, na primjer, izraz žudnje definiran kao želja za kažnjavanjem osobe za koju mislimo da nam je prouzročila nezasluženu štetu.
2. Phobos - strah
Dojam ili predodžba o prijetećem zlu koje izgleda nepodnošljivo.
Neki primjeri su strah od gubitka ugleda i časti te strah od nečeg prijetećeg, neminovnog.
3. Hêdonê - užitak
Dojam ili predodžba o nekom dobru koje nam se predstavlja, iz čega proizlazi osjećaj ushićenja. Zloba je vrsta takvog užitka, a predstavlja uživanje u tuđim nevoljama.
4. Lupê - tuga
Dojam ili predodžba o nekom zlu iz čega proizlazi osjećaj potištenosti i povlačenje duše u sebe. Zavist, ojađenost uzrokovana uspjehom druge osobe, oblik je nerazumne tuge.
Objektivna stvarnost stvara dojam (phantasiai) u našoj duši. Taj dojam hrani strasti ili afekte i izaziva nas na reakciju.
Filozof nastoji razlučivati istinsku prirodu tih dojmova, vođen svojim nutarnjim vladajućim dijelom, hegemonikonom, kako bi djelovao u skladu s ispravnim vrijednosnim prosudbama.
Filozof je oprezan, promatra unutar sebe i nije vođen izvanjskim dojmovima, nego odabire djelovati u skladu s razumom.
Na primjer, možemo osjetiti žudnju za nečim, misleći da će nam to činiti dobro. Ipak, svi znamo da mnogo puta žudimo za stvarima koje nisu dobre za nas, kao na primjer "brza hrana" ili druge ovisnosti. U tom smislu djelujemo protiv našeg vlastitog dobra, to jest djelujemo nerazumno. S druge strane, postoje mnoge stvari koje nam se ne sviđaju ili ih se bojimo, a one ipak dugoročno mogu biti dobre za nas.
Ono što su budistički i grčki filozofi definirali kao najveće zlo je neznanje, odnosno pogrešno zapažanje da je ono što je dobro - loše, i obrnuto. Otrov se smatra blagoslovom, a blagoslov otrovom.
Ne možemo se osloniti na naše osjećaje sve dok ih ne pročisti svjetlo razuma. Cilj nam je osloboditi se učinka strasti utemeljenih na neznanju i gajiti pozitivne osjećaje mudraca: radost, obazrivost i dobru volju.
Unatoč uvriježenoj predodžbi, u stoičkim spisima idealan mudrac nije prikazan kao hladna, ravnodušna osoba. Razmišljajući o dobru i zlu i o pravoj prirodi stvari, mudrac razvija prirodne, plemenite osjećaje, dobre afekte. To su: dobra volja, obazrivost i radost.
Radost [chara], odgovara suprotnosti užitku - razborito ushićenje.
Obazrivost [eulabeia], pažljivost i oprez, odgovara suprotnosti strahu - razborito izbjegavanje.
Dobra volja [boulesis], odgovara suprotnosti žudnji - razborita sklonost.
© wikipedia.orgAndrea Mantegna: Trijumf vrlina
Dok je užitak izazvan poimanjem koje nije vođeno razumom i znanjem, razborito ushićenje nastaje uživanjem onoga što je prikladno ljudskom biću.
To je radost kontempliranja o idejama, viđenja ljepote prirode, djelovanja u svjetlu razuma i mudrosti.
U našoj potrazi za užicima ponekad gubimo iz vida ljepotu koja nas okružuje. Što možemo doista pronaći, a da je ljepše od plavog neba? Bogatije od ljudskog bića? Dublje i zanimljivije od nas samih?
Prema riječima Marka Aurelija: Vrlo malo je potrebno za sretan život, a to se nalazi u sebi.
Obazrivost [eulabeia]
Platon je definirao hrabrost kao prepoznavanje onoga čega se trebamo bojati i onoga čega se ne trebamo bojati. U idealnom slučaju razborito bi gledište filozofu trebalo omogućiti izbjegavanje svih strahova. No, ako izbjegnemo svaki strah, čemu nam je tada potreban oprez?
Da bismo izbjegli nepotrebne opasnosti i prepreke, ali prije svega da bismo izbjegli opasnosti duše.
Sokrat je govorio da čovjek mora više strahovati da ne nanese kome nepravdu, nego da je sam trpi. Zdravlje i čistoća duše u najmanju su ruku jednako važni kao i zdravlje i čistoća tijela.
Filozof treba biti krajnje oprezan da bi izbjegao dovođenje duše u opasnost, odnosno da dozvoli da ona potone u ponor nemorala i nečistoće. To je suptilni oblik opreza, ali najrazumniji jer se bavi brigom o onome što je trajno, razborito i prirodno. Opreznost u pogledu fizičkog preživljavanja tijela, koje je u svakom slučaju prolazno, dolazi nakon opreznosti u pogledu duhovnog preživljavanja duše.
To znači poznavati sebe, prepoznati one stvari, vanjske ili unutarnje, koje nas vuku prema dolje, zagađuju nas iznutra, čine da izgubimo središte i zato ih treba izbjegavati što je više moguće.
Što smo jači iznutra, to smo otporniji na vanjske negativne utjecaje. Ali moramo znati i svoje granice da bismo posjedovali skromnost pomoću koje ćemo prepoznati što je izvan našeg dosega samosvladavanja i što je bolje u potpunosti izbjegavati.
Dobra volja [boulesis]
Poznata izreka "pazite što želite" odnosi se na nerazumnu žudnju jer ono što poželimo, možda i nije baš uvijek dobro za nas ili za druge.
Međutim, dok filozof treba izbjegavati nerazboritu žudnju, ne bi je smio zamijeniti apatičnim, neispunjenim i besmislenim životom.
Dobra volja ili boulesis je razborita sklonost, posvećivanje stvarima koje su uistinu dobre, za nas i za sve, a to su: vrline, valjano ispunjenje naših dužnosti, želja za poboljšanjem našeg života kao i života onih oko nas za koje smo odgovorni.
Meditacije Marka Aurelija i Senekine knjige prepune su takvih svakodnevnih želja i mogu nam biti trajna motivacija za poboljšanje i samoostvarenje.
To nas vodi do sljedećeg pitanja: smije li se dobar život ostvarivati na račun drugih?
U visoko kompetitivnom društvu poput našeg, uspjeh jedne osobe znači neuspjeh druge. Ako dobijem posao, drugih stotinu će ga izgubiti. U kompetitivnom društvu postoje pobjednici i postoje gubitnici. To je zakon džungle.
Zanimljivo je, međutim, da latinska riječ competere znači surađivati.
Hoće li čovječanstvo ikada izgraditi društvo u kojem pobjeda jednog ne znači poraz drugog? Društvo u kojem snaga jednog ne znači slabost drugog? U kojem dobar život jedne osobe ne podrazumijeva bijedan život druge?
Do sada to nismo uspjeli postići. Možda želimo pogrešne stvari?
U duhu stoika možemo samo reći da je sve što se događa prirodno. I kao u prirodi, sve će na kraju biti uravnoteženo.
__________________
1 Definicije se temelje na engleskom prijevodu Ciceronovih Tuskulanskih rasprava (prijevod J. E. King).
Autor: Gilad Sommer
S engleskog preveo: Krešimir Andjel
Komentar: Također pročitajte: