Obojica su, baš kao i novi samoproglašeni predsjednik Venezuele, Juan Gerardo Guaidó, politički sljednici latinoameričkih neoliberalnih krugova bliskih Washingtonu, koji su na vlast u zemljama Latinske Amerike došli po odlasku fašističkih vojnih hunti tijekom '80-ih i početkom '90-ih. Ovdje imamo neobičnu situaciju.
Dok Izrael, posebice u siječnju u vrijeme Dana sjećanja na holokaust, od europskih zemalja, često s punim pravom, traži da osudi svaki oblik nacifašizma, na drugoj strani daje otvorenu podršku političkim elitama koje su u Latinskoj Americi nastale pod vojnim huntama i za vrijeme najgorih progona i genocida koje je u modernoj povijesti pretrpio latinoamerički kontinent.
Stoga uopće ne čudi da je i Izrael podržao državni udar protiv demokratske vlade Venezuele. Izrael je priznao oporbenog zastupnika Juana Guaidóa za predsjednika Venezuele, sljedeći stope Washingtona i raznih drugih zemalja.
Nakon Kosova, Izrael je postao druga zemlja sumnjivog legitimiteta koja je priznala bivšeg opskurnog zastupnika opozicije za čelnika latinoameričke zemlje.
Kao što je Tamara Nassar iz Elektronske Intifade sažeto rekla: "Nezakonitost privlači nelegitimnost". Manje od dva tjedna nakon prisege Nicolása Madura, 10. siječnja, koji je postao predsjednik nakon ponovnog izbora u svibnju 2018. godine, američki potpredsjednik Mike Pence je objavio "čvrstu potporu" Sjedinjenih Država opoziciji i njezinoj borbi protiv "diktatora" Madura. Pence je razgovarao s Guaidóom 15. siječnja i još jednom ponovio svoje mišljenje za američke medije. Sljedećeg dana se Guaidó proglasio predsjednikom. Mnoge zemlje su se brzo udružile kako bi podržale državni udar.
"Izrael se pridružuje Sjedinjenim Državama, Kanadi, većini zemalja Latinske Amerike i europskim zemljama koje priznaju novo vodstvo Venezuele", izjavio je u videu izraelski premijer Benjamin Netanyahu.
Guaidó je odgovorio porukom na Twitteru, zahvalivši se za podršku izraelskom aparthejdu i spominjući oslobođenje Auschwitza kako bi povukao morbidnu paralelu s "borbom za slobodu" u svojoj zemlji.
Oporbena čelnica María Corina Machado, koja je proglasila Guaidóa za "predsjednika Venezuele", tjedan dana prije Guaidóa se zahvalila Netanyahuu, izjavivši kako "građani Venezuele nestrpljivo čekaju ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa s Državom Izrael".
Machado je poznata u venezuelanskoj opoziciji. Osnovala je udrugu za promatranje izbora pod nazivom Súmate, koju je predsjednik Hugo Chavez optužio da je s 31 000 dolara financirana od Nacionalne zaklade za demokraciju (NED), elementa "soft powera" CIA-e kojeg se veže sa svim operacijama rušenja vlada u svijetu, kao što je bilo u Venezueli 2002. godine.
María Corina Machado je bila i kandidat za ured predsjednika, optužena je za umiješanost u zavjeru za atentat na Madura i organiziranje višestrukih nasilnih prosvjeda u zemlji, koji su u uličnim borbama s policijom i obračunima s pripadnicima Chavezovog pokreta od 2014. odnijeli stotine života.
Izraelska podrška venezuelanskoj opoziciji koju podučava Washington i Juanu Guaidóu osobno zapravo i ne iznenađuje. Venezuelanska opozicija, kojoj je Guaidó iznenada postao vođa, kao i izraelska vlada, su radikalna profašistička desnica i potiču nasilje i oružanu borbu za nametanje svojih ideja i dolazak na vlast.
U tom kontekstu je spominjanje Auschwitza, gdje su stradali nevini ljudi, koje se masovno trpalo u plinske komore i spaljivalo u krematorijima, neobjašnjivi skandal i blaćenje uspomene na stradale u drugom svjetskom ratu, na koju se rasističke vlasti Izraela tako često pozivaju.
Ali Venezuela i Latinska Amerika nisu jedini primjer. Izrael je podupirao i još uvijek daje potpori i islamofašizmu, posebice u ratu sa Sirijom, u želji da se nastavi i proširi okupacija Golanske visoravni zbog tamošnjih rezervi nafte. U Venezueli je Guaidó već pokušavao privatizirati venezuelansku nacionalnu naftnu tvrtku PDVSA, ali mu to nije pošlo za rukom.
Izrael i latinoamerička fašistička pobuna
Hugo Chavez je prekinuo diplomatske odnose s Izraelom zbog rata protiv Pojasa Gaze 2008. i 2009. u kojem je poginulo više od tisuću Palestinaca. Prema Al-Jazeeri, Chavez je prethodno, za vrijeme izraelsko-libanonskog rata 2006., optužio Izrael za agresiju prije bilo koje arapske ili muslimanske zemlje. Chavez je kazao kako Izrael uz pomoć Sjedinjenih Država čini "novi holokaust".
Iako su dugoročni izgledi Guaidóa upitni, moguće je da Netanyahu u njemu vidi mogućeg vođu koji bi mogao ponovno uspostaviti veze s Izraelom, pa čak i otvoriti veleposlanstvo u Jeruzalemu, gdje Netanyahu poziva sve zemlje da premjeste svoja veleposlanstva. Do sada su to učinile samo Gvatemala i Sjedinjene Države, dok je predsjednik Brazila Jair Bolsonaro, koji je također glasno podržao državni udar u Venezueli, obećao prebaciti svoju ambasadu u Jeruzalem.
Paragvaj se također složio, ali je novi predsjednik odbacio tu odluku. Bolsonaro i Guaidó predstavljaju fašističku pobunu u Latinskoj Americi koju karakterizira ekstremno neprijateljstvo prema prilično mekoj verziji "Bolivarskog socijalizma", koji je ostavio na miru privatni sektor, medije i velike zemljoposjednike na miru. Čak i takvog, za Bolsonara i Guaidóa je to "komunizam", a vlade koje provode takvu politiku su "marksističke" i "socijalističke diktature". Obojica preferiraju politiku neoliberalne surovosti i strasti za uličnim nasiljem. Izrael je podržao i jednog i drugog. Za Bolsonara, koji podržava mučenje, prijeti da će očistiti zemlju od ljevice i suzbiti homoseksualnost, kaže se da ima nevjerojatno dobre odnose s Netanyahuom.
Potpuno je nejasno kako je ova izjava Bolsonara "promakla radarima" LGBT aktivista i liberala na Zapadu, koji bi u bilo kojem drugom slučaju urlali do neba i protiv takvog političara pokrenuli kampanju da bi mu šanse za izbor bile manje od mogućnosti da se u Sjevernoj Koreji na sljedećim izborima za čelnika zemlje na listiću potvrde Kim Jong-una pojavi ime još jednog kandidata. No, Jair Bolsonaro, baš kao i Juan Guaidó, imaju podršku Washingtona, republikanaca, demokrata i Bijele kuće, a što je važnije, imaju podršku Izraela, "Bogom dane pradomovine" gotovo svih financijskih i medijskih mogula.
Kako je moguća ova ljubav, i to od vlade koja bi trebala predstavljati narod koji je u povijesti pretrpio progone kao malo koji drugi? Odgovor ne leži u judaizmu ili Židovima kao takvim, narodu sa svim vrlinama i manama, kao i svaki drugi, nego u cionizmu, ideologiji koja se, provedena u praksi, malo razlikuje od nacifašizma.
Bit cionizma su kolonijalizam, rasizam i etničko čišćenje
Nije uopće potrebno povlačiti granicu između cionizma i antisemitizma, koji je za svaku osudu, jer smo to već jednom napravili, naglasili i ne namjeravamo se ponavljati.
I dok u Latinskoj Americi Izrael podržava uspon na vlast profašističke desnice, režim u Tel Avivu će uskoro provesti parlamentarne izbore i predizborna kampanja u zemlji pokazuje najgore lice cionizma.
Glavna imena koja se mogu natjecati na izborima su aktualni premijer Benjamin Netanyahu, favorit Likuda u anketama i prognozama, Avi Gabbai iz Laburističke stranke koja bi mogla pretrpjela težak udarac, ortodoksna stranka Židovska kuća ministra obrazovanja Naftalija Bennetta, koja bi mogla ostvariti dobar rezultat i ponovno koalirati s Likudom. Potom bivši ministar obrtane, doseljenik moldavskog podrijetla Avigdor Lieberman, vođa ultranacionalističke stranke Yisrael Beitenu i novinar i glumac Yair Lapid, Netanyahuov bivši ministar gospodarstva, vođa centrističke stranke Yesh Atid, koji bi također mogao biti dio nove vlade.
U svakom slučaju, svi oni i njihove stranke, kada je riječ o Palestini ili snagama Osovine otpora, imaju isti stav i ista rješenja - više rata, više moći vojsci, više izgradnje ilegalnih naselja i više traženja podrške od cionističkog lobija u SAD-u.
Palestinske vlasti, poput glavnog tajnika Palestinske oslobodilačke organizacije, Saeb Erekat, upozorile su da će se Netanyahuova obećanja za predstojeće izraelske izbore usredotočiti na "etničko čišćenje" Palestinaca, razvojne planove za izgradnju naselja na Zapadnoj obali i proces judaizacije Jeruzalema, što će onemogućiti stvaranje palestinske države.
U svakom slučaju, bilo koje od spomenutih imena ne znači ništa dobro za cilj samoodređenja palestinskog naroda. Općenito govoreći, oni su kandidati koji se žele pojaviti pred biračkim tijelom s različitim, ali najopasnijom i najagresivnijom retorikom protiv Palestine, pokreta otpora Hezbollah i Irana, kako bi dobili glasove ekstremnih sektora koji imaju veću moć u Izraelu.
Takav scenarij nije čudan, gdje većina antipalestinskih diskursa i prijedloga govore o ratu, a ne o suradnji, podižu uvijek dobro prodavan imidž "progonjenog židovskog naroda koji se mora braniti od cijelog svijeta". Ovi su pristupi duboko ukorijenjeni u Izraelu, entitetu u kojem je rasizam ponovno pronašao dom.
Ova će se vlast održati zahvaljujući izgradnji naselja za 650 tisuća ekstremističkih doseljenika, 10% njih američkog podrijetla, koje se smatra najnasilnijima u židovskom društvu. Iako je još u povojima, ovaj dio je suglasan da se provodi teror protiv okupirane Palestine, ali i susjeda poput Libanona i Sirije.
I govorimo o zajednici židovskih cionista u povojima, iako oni pokušavaju prodati sliku "tisućljetne nacije", što se često zanemaruje, jer je cilj stvoriti privid da Izrael traje tisućama godina, iako govorimo o entitetu koji je nastao prije tek sedam desetljeća. Sve je počelo s razdobljem kolonizacije palestinskih zemalja, kroz proces koji je nastao u Europi i kroz organizaciju Europljana koje je povezala politička ideologija koja je u posljednjoj četvrtini devetnaestog stoljeća tražila sidro u judaizmu.
Komentar: Na ovu temu pogledajte i:
"Bog je naš"
Kolonizacija se pod mitološkim okvirom pretpostavljenog povratka u zemlju predaka, koju je Bog predao "izabranom" narodu, počinje ohrabrivati cionizmom na čelu s Theodorom Herzlom i njegovim kongresima, posebno onom održanom u Baselu, u Švicarskoj, u kolovozu 1897., gdje je odobren tzv. Baselski program.
Tada su udareni temelji djelovanja cionizma i stvorena je Svjetska cionistička organizacija kojoj je "cilj stvaranje doma židovski narod u Palestini".
Da bi se postigao ovaj cilj morale su se provesti mjere promicanja razvoja Palestine kroz naseljavanje židovskih seljaka, obrtnika i profesionalaca. Drugo, organizirati židovsku četvrt kroz učinkovite entitete, lokalne i opće, u skladu sa zakonima svake zemlje. Osnažite nacionalni osjećaj i židovsku nacionalističku svijest i konačno provesti pripremne radnje kako biste od vlada dobili potrebne suglasnosti za postizanje konačnog cilja cionizma, a politička podrška je dobivena Balfourskom deklaracijom, potom i mandatom kojeg Liga naroda dodijelila Ujedinjenom Kraljevstvu.
Podsjetimo da je zbog poraza Središnje sile i nestanka Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu procvjetao niz novih nacionalnih država i drugih koje su napredovale, gdje je prevladavao etnički element koji je doveo do brojnih ustanaka u okviru ideja utemeljenih na pravu na samoodređenje naroda. U tom kontekstu, Ujedinjeno Kraljevstvo će, unatoč mandatu kojeg mu je dala nova Liga naroda, područje Palestine predati kolonijalnim strukturama pod cionističkim utjecajem, dajući svaku vrstu podrške i moći Cionističkoj agenciji, organizaciji stvorenoj 1923. za mijenjanje pravne strukture i omogućavanje masovnog ulaska židovskih doseljenika u Palestinu.
Zid između Izraela i Palestine
Prevlast se odražava i na političkom i vojnom planu, uz hegemoniju zajednice Židova koja dolazi iz Europe. Iz tog razloga nije čudno što u Izraelu osoba koja nije iz Aškenazi zajednice nikada nije bila na mjestu premijera.
Zanimljiv rad autora Alfonsa Bolada ukazuje na ovaj biblijski mit koji bi definirao određena "božanska prava" na Zemlji.
"Zanimljivo, ideja da Biblija daje pravo vlasništva Židovima nad Palestinom nije židovska, jer ona dolazi iz protestantske tradicije i povezana je s biblijskom egzegezom iz slobodnog tumačenja svete knjige. Očigledno, prvi tekst koji poziva na stvaranje židovske države u Palestini je Apocalypsis Apocalypseos (1585), svećenika Thomasa Brightmana, koji je nastao tijekom reformacije. S procesima devetnaestog stoljeća je povratak Židova u "Svetu zemlju" bio dio povijesno potrebnog procesa kako bi se došlo do drugog Kristovog dolaska i kraja vremena. Balfurska deklaracija, koja je odražavala mišljenje britanske vlade, odobrila je stvaranje "židovskog nacionalnog doma", nasljednika tih struja mišljenja. Paradoksalno, ali su se i sekularni cionisti čvrsto oslanjali na Bibliju kako bi podržali svoje projekte", piše Alfonsa Bolada.
Tako je 1919. ruski laik Ušiškin na konferenciji u Versaillesu rekao: "U ime Židova Rusije, došao sam predstaviti povijesni zahtjev židovskog naroda za naš povratak u vlastite granice, za povratak Židova na zemlji koje nam je Vrhovna Sila obećala prije četiri tisuće godina. Tražimo da nas obeštetite za povijesnu pljačku."
Kriminalna logika cionizma
Fundamentalnu židovsku racionalnost, kada su razumjeli proces uzurpacije Palestine, izrazili su autori Israel Shahak i Norton Mezvinsky u tekstu "Židovski fundamentalizam u Izraelu", koji potpisuje zločinačku ideologiju izraelskog režima. Njih dvojica kao cionisti tvrde "da oduzimanje zemlje u vlasništvu Arapa nije čin krađe, već čin posvećenja". Iz njihove perspektive, zemlja se "otkupljuje" tako što se prenosi na božansku sferu. Kako bi promovirao ovaj proces, "upotreba sile je dopuštena onoliko puta koliko je potrebno".
Da bi upotpunili ovu sliku židovskog fundamentalističkog krila, rabini pokreta Gush Emunim, izraelske militantne fundamentalističke organizacije koja nastoji proširiti autoritet židovskog prava i utemeljiti na njoj državu, u svojim propovijedima neprestano ponavljaju da Židovi koji ubijaju Arape ne bi trebali biti kažnjeni.
Na temelju Kodeksa Maimonida i Halake, rabin Ariel je izjavio, kao što su u svojoj knjizi naveli Shahak i Mezvinsky, da je Židov koji ubije ne-Židova oslobođen suda ljudi, jer nije prekršio vjersku zabranu ubojstva. Ako se uzme u obzir široka podrška, izravna i neizravna, koju uživa pokret Gush Emunim, otprilike polovica židovskog stanovništva Izraela podržava ovaj kurs.
Yitzhak Shapira, ultra-ortodoksni rabin, koji je pomogao da dio od stotina tisuća doseljenika uzurpira Zapadnu obalu, objavio je 2013. godine knjigu u kojoj se navodi da je Židovima dopušteno "ubiti" "pogane" koji "prijete" Izraelu. Yitzhak Shapira, koji vodi središte studije Talmuda, kaže da čak i djeca mogu biti ubijena.
"Dopušteno je ubiti pravednike među narodima, čak i ako nisu odgovorni za prijeteću situaciju", piše Shapira i na to ubojstvo poziva u njegovim uvjerenjima na temelju njegova učenja Talmuda, koje je slično takfirističkom tumačenju islama, "da u svakoj situaciji i u svakom slučaju kada prisutnost ne-Židova uzrokuje opasnost za Židove, ne-Židovi mogu biti ubijeni."
Nije čudno da židovski cionisti, pod utjecajem ove vrste terorističke propovijedi, izlaze sa svojim vlastitim kriminalnim argumentima. Takav je slučaj bio ministrice pravosuđa Netanyahuovog režima, ultranacionalističkog Židovskog doma. Ayelet Shaked, koji je rekla: "Iza svakog terorista ima na desetke muškaraca i žena bez kojih sam ništa ne bi mogao pokušati. Sada su svi neprijateljski borci i njihova krv će pasti na njihove glave. Čak i na majke mučenika, koje ih šalju u pakao s cvijećem i poljupcima."
© Ali Hassan/Anadolu/Getty Images
Ova perverzija je natjerala na tisuće Židova na bijeg iz Izraela koji je stvoren pod zaštitom rasističke kolonijalističke ideologije.
Takav je slučaj s izraelskim glazbenikom i piscem Giladom Atzmonom, koji je u prologu svoje knjige Lutanje identiteta uzeo riječi preživjelog Židova iz nacističkog koncentracijskog logora, njemačkog profesora židovske religije Israela Shahaka, koji je rekao: "Nacisti su me natjerali da se bojim biti Židov, a Izraelci su me natjerali da se sramim biti Židov."
Atzmon koji je vrlo svjestan toga i ističe da izraelski nacionalistički ekstremizam ima veliki dio odgovornosti za nedostatak mira na Bliskom istoku.
Gilad Atzmon je s člankom napisanim u tu svrhu otišao u London sredinom '90-ih, umoran od cionističkog radikalizma i nakon što je završio vojnu službu u ratu kojeg je Izrael objavio Libanonu početkom '80-ih. Njegovo sudjelovanje u tom sukobu završilo je raščišćavanjem svih sumnji u vezi sa "židovskim identitetom".
"Vidio sam Palestince posvuda, sve dok nisam sebi rekao: Pakao,... ako živim na palestinskom teritoriju. Tada sam odlučio otići", napisao je Gilad Atzmon.
Danas se Gilad Atzmon više ne osjeća Židovom i odbija ideju da je pripadnik "izabranog naroda" i stavlja pod znak pitanja sve u to vjeruju njegovi "zemljaci".
"Kako to da narod koji je toliko patio tako dugo može nanositi toliko boli drugoj strani?", pita se Gilad Atzmon, koji se sjeća prvih bitaka protiv svojih vlastitih misli.
"Vidio sam poražavajuću činjenicu da 1948. Palestinci nisu dobrovoljno napuštali svoje domove, kao što su nam rekli u školi, već su pretrpjeli brutalno etničko čišćenje od strane mog djeda i tvog djeda. Počeo sam shvaćati da nije točno da u Izraelu nikada nije bilo etničkog čišćenja, već je jednostavno uzelo druge oblike i počeo sam priznavati činjenicu da izraelski pravni sustav nije bio nepristran, već rasistički. 1984. godine, samo tri tjedna prije nego što sam se riješio vojne uniforme, poslali su nas u Libanon na koncertnu turneju. Na kraju prljavog i prašnjavog puta, u strašno vrućem danu početkom srpnja, stižemo u pakao na zemlji. Ogroman zatočenički centar bio je okružen bodljikavom žicom. Mjesto je bilo koncentracijski logor. Zatvorenici su bili "Židovi", a ja "nacist", piše Atzmon.
Tema cionizma je posebna za ovog kroničara. Da bi ga razumjeli, proučavali i osudili njegovo ponašanje treba znati da je glavna žrtva politike kolonijalizma, okupacije i apartheida kojeg implicira cionizam - palestinski narod. To je ideologija koja je uz imperijalizam i vehabizam postala jedna od najvećih opasnosti za čovječanstvo. Objava članka osude ove ideologije automatizmom znači na sebe svaliti lavinu kritika njezinih militanata i simpatizera koji odmah krenu govoriti o antisemitizmu i antijudaizmu. Ali je od otvorene osude imperijalizma, kolonijalizma, islamofašizma i cionizma još gore i apsurdnije popustiti i pribjeći autocenzuri. Mora se boriti protiv ideologije čiji temelji i praksa otkrivaju doktrinu s obilježjima teškog i zlokobnog poremećaja.
Iz ovog pregleda je logično zaključiti da Izrael prirodnog saveznika ne može imati u demokratskim ili manje demokratskim zemljama u svijetu i da su mu prirodni saveznik Sjedinjene Države kao kolonijalna sila i preporođene latinoameričke postfašističke "elite" nastale u vrijeme vojnih hunti. Stoga nije nikakvo čudo da je Netanyahu oduševljen izborom Jaira Bolsonara u Brazilu i daje punu podršku Juanu Guaidóu u Venezueli.
Komentari čitatelja
na naše novosti